Pismo teologu, prof. Hafizoviću: jao, Mani, mani se Biblije

U Oslobođenju od 1. studenog 2023. godine objavljena je kolumna prof. dr. Rešida Hafizovića, akademika i predavača na Islamskom teološkom fakultetu u Sarajevu, pod naslovom ”Sjeme Azazelovo”.

Zaobilazeći u širokom krugu smrad govora mržnje i poziva na linč, koji se uzdiže iz svakog reda te kolumne (meni inače do sada uvaženog profesora kojeg sam rado upoznao dok sam živio u Sarajevu a i povezuje nas zajednički prijatelj odvjetnik Ahmed Žilić), čisto teološki posmatrano, ne mogu a da se ne zapitam šta nagoni nekoga tko je po vokaciji teolog da delegitimizira četiri, od pet mogućih knjiga Petoknjižja, kao što to čini prof. Hafizović:

”Brutalno je, barbarski, genocidno i holokaustno ono što cionistički Izrael čini ovih dana u Gazi, ali nije i neviđeno do sada. Naprotiv, viđeno je to u dalekoj starozavjetnoj povijesti koju sustavno bilježe četiri knjige starozavjetnog Petoknjižja. Ondje sve vrvi od genocidnog krvoprolića. Stoga valjda sve najnovije studije o tome na Zapadu, a ima ih cijela mala planina, svoj narativ o povijesti ideje genocida prvenstveno započinju sa tekstovima baš ovih starozavjetnih knjiga.”

Zar jedan islamski teolog ne bi trebao da se drži one kur’anske: ”Recite: Mi vjerujemo u Allaha i u ono što se objavljuje nama, i u ono što je objavljeno Ibrahimu, i Ismailu, i Ishaku, i Jakubu, i unucima, i u ono što je dato Musau i Isau, i u ono što je dato vjerovjesnicima od Gospodara njihova; mi ne pravimo nikakve razlike među njima, i mi se samo Njemu pokoravamo” (Kur’an II 136)?

Citirani redovi iz Hafizovićeve kolumne delegitimiziraju Petoknjižje, a samim tim delegitimiziraju i židovstvo u cjelini kao religiju!

Jednako tako, oni delegetimiziraju i cjelokupno kršćanstvo, sve njegove crkve i demonimacije, koje bez izuzetka preuzimaju židovski Stari zavjet, sa Petoknjižjem na čelu, smatrajući ga bogonadahnutim i dodajući mu Novi zavjet.

Tekst prof. Hafizovića delegitimira i moje kršćansko uvjerenje, a koje baštinim iz židovstva.

Kakav dijalog je ubuduće uopće moguć između judeo-kršćanske civilizacije s jedne, i islama s druge strane; ako  islamski teolozi, s reputacijom, i to baš među europskim muslimanima, smatraju da je temeljni spis judeo-kršćanske kulture u srži i u biti svojoj nepopravljivo genocidan?

Da li, onda, možda, treba kroz iste naočale posmatrati i istrebljenje židovskih plemena na Arabijskom poluotoku, opisano u Kur’anu i u Sirat-ul-Nabi (Životopisi poslanika islama, koji se smatra izvorom islamske prakse): ili ćemo neke svete spise čitati kontekstualno, a druge kao da su objavljeni nakon Ženevske konvencije, a svejedno ostali neusklađeni s istom?

To je pitanje naučnog integriteta, koje prepuštam akademiku, uvaženom prof. Hafizoviću.

Nastavak njegove kolumne još je gori. Nakon gore opisanog tendencioznog, nekontekstualnog i anahronog čitanja, slijedi svjesna i namjerna pogrešna interpretacija jomhakipurimske biblijske žrtve, koju prof. Hafizović interpretira kao dualizam, istovremeno služenje dvama bogovima, bogu dobra i bogu zla.

Niti jedan dobronamjerni ili zlonamjerni tradicionalni interpretator Starog zavjeta nikada biblijskim Izraelićanima nije pripisao dualizam. Postepeni prelazak sa politeizma na monoteizam, da.

Monolatriju (period u kome Izraelci vjeruju da zbog bilateralnog Saveza oni mogu služiti samo jednom Bogu, koji je i Vrhovni Bog, a da ostali narodi mogu služiti nekim osrednjim božanstvima), da.

Jednako tako, nijednom akademskom istraživaču biblistike nikada nije palo na pamet da židovsku liturgiju, uspostavljenu Mojsijevim Petoknjižjem posmatra kao dualizam.

Sve to, zbog nečega, ne smeta prof. Hafizoviću da napiše sljedeće redove:

”Kao i preci u svoje vrijeme u Kanaanu, tako i cionistički potomci danas u Gazi, nadahnuće svom ubilačkom nagonu pronalaze u istom zajedničkom im iskustvu, u jednoj od najstrašnijih krvnih žrtava koje su nekoć prinosili u Jeruzalemu, to jest u žrtvi holokausta ili još bolje u ‘žrtvi za Azazela’ (Leviticus, 16:8-10). Za Yom Kipur ili ‘Dan izmirenja’ negdašnji prvosvećenik, kojeg više nema, u hramu kojeg više nema, prinosio bi u ono vrijeme dvije žrtve: jednu Bogu, a drugu Azazelu.

Prva je trebala biti izraz čiste pobožnosti i kajanja za pojedinačne prijestupe učinjene prema Bogu, pa je ta žrtva cijela spaljivana (holokaust) na oltaru, a druga žrtva za opravdanje i iskupljenje za nenadoknadive kolektivne grijehe koje su narod i njegovi prvaci činili prema drugim ljudima i okolnom svijetu.

Žrtva za Azazela, demona ili palog anđela, koji je vazda nered unosio u božanski poredak u svijetu, značila je nastojanje da se najokorjeliji zlotvori u narodu Izraelovu opravdaju za sve grijehe i za sve crvene linije koje su osiono i bahato prelazili, unatoč volji i zapovijedi Božijoj.”

Mudraci Talmuda, potpuno predani višeglasju židovske tradicije vjerovali su načelno da svi sudionici/učesnici vjerske rasprave stvarno žele služiti Bogu po svojoj savjesti, te su zato uspostavili princip koji glasi: ”I riječi ovih i riječi onih riječi su Boga Živoga” (Talmud, Eruvin 13b). Što znači sve su teocentrične interpretacije legitimne, ali se puk ravna po mišljenju većine.

Manjina ima pravo njegovati svoje mišljenje, jer i ono predstavlja riječi Boga živoga. Samo su u jednom slučaju mudraci odbili prihvatiti izvjesno mišljenje kao relevantno, u slučaju da se radi o sudioniku koji delegitimizira druge sudionike u teocentričnoj raspravi.

Tada mudraci vele: ”Tko god delegitimizira drugoga, čini to jer sam nije legitiman, i uvijek ga delegetimizira koncentričući se tačno na onu manu koja njega samoga čini negitimnim” (Talmud, Kidušin, 70).

Imajući u vidu ovo talmudsko načelo čovjek ne može a da se ne preda eksperimentiranju sa idejom otkuda vodi porijeklo dualizma koji prof. Hafizović prevarno pripisuje Bibliji, Židovima, judeo-kršćanstvu, pa samim tim i kršćanstvu?

Znanost je već odavno utvrdila da pripadnici crkve bosanske nisu bili manihejci/dualisti; inače bi se ta poveznica sama od sebe nametnula.

Evo što o manihejstvu veli Wikipedia na hrvatskom jeziku: ”Pojava Manija kao vjerskog i društvenog propovjednika poklapa se s utemeljenjem Novoperzijskog Carstva i dinastije Sasanida, koja je vladala Iranom od 226. do arapske invazije 641. – 645. godine.

Sasanidi su zoroastrizam proglasili državnom religijom. Tom je institucionalizacijom zoroastrizam postao ideologijom vladajućih slojeva Novoperzijskog Carstva. Njegovi su svećenici opravdavali i branili postojeći politički poredak i društvene odnose u iranskom društvu.

Sasanidi su, uz oslonac na zoroastrizam, gušili socijalni bunt i pokrete ugnjetavanih slojeva stanovništva i progonili ona vjerska učenja koja su propovijedala egalitarizam i otpor vlastima, službenoj religiji i njenom vjeronauku.

Među takva učenja je, pored kršćanstva, svrstan i maniheizam… Mani je zagovarao i živio asketski život, većinom odbijajući jelo i piće, pogotovo mesa i vina, koje je kasnije izričito zabranio, istovremeno propovijedajući vjeru u Boga kao svijetlu i pravu stranu manihejskog dualizma.

Manihejski dualizam činile su dvije stranke: Bog i Sotona. Manihejski Bog tvorac je svega dobrog i duhovnog, a simbolizira ga svjetlost, dok je manihejski Sotona tvorac svega materijalnog i zavodljivog.”

Imajući na umu u Sarajevu svima poznate veze akademika Hafizovića sa Iranom, a vodeći se rečenom maksimom talmudskih mudraca, čovjek ne može a da se ne zapita da možda dualističke ideje koje projicira na Židove do Hafizovića možda nisu došle putem podzemnih, manihejskih, voda iranske kulture.

Ukratko, žalim zbog ovoga teksta, zbog povoda. Nisam ovo očekivao od uvaženog profesora i duhovnika islama a kojeg sam poznavao kao visoko moralnu osobu.

Ovaj odgovor, ova kolumna pretvorena u reagiranje nikako ne znači naše ogorčenje s islamom. Dapače, mogu samo žaliti što na moje više ponovljene molbe Islamskoj zajednici nismo dobili stalnog tumača islama na Autografu, ali nekoga koji bi s punim uvažavanjem mogao i znao pisati i o židovstvu i o nama, mlađoj braći Židova, kršćana, dakle i o Kršćantsvu, pak u duhu uvažavanja i razumijevanja.

Mislio sam vam kazati što sve lijepo proživljavam prateći patrijarha Porfirija na putu po Argentini, ali ovo je bilo preče za objaviti. Nadam se da ću iduću kolumnu, pisanu isto iz Argentine, moći posvetiti divnim duhovnim i kulturnim trenucima koje svjedočim u društvu dragog nam patrijarha.

Nema je mir među nama, selam, šalom!

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  HDZ i Crkva, partneri u otimačini Lakišića harema u Mostaru
    •  Neka s mons. Vukšićem ne završi povijest Kotorske biskupije
    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?

> Svi tekstovi ovog autora