Prva skupština Sinode o sinodalnosti: Zabrinuti za tradiciju

Sekularni su mediji Sinodu o sinodalnosti u Rimu, čije je prvo zasjedanje netom završilo (trajalo je od 4. do 29. listopada ove godine) posvećivali iznenađujući veliku pozornost. Bez obzira na to koliko je tumačeno da sinode nisu odlučujuća, nego tek savjetodavna tijela, novinari bi nerijetko i slučajne prolaznike pitali o njihovim očekivanjima, vjeruju li da će homoseksualci biti ”bolje prihvaćeni” u Crkvi, hoće li Crkva ženama dopustiti zaređenje, hoće li se ukinuti svećenički celibat…

Oko tih pitanja kruže rasprave o Crkvi među ljudima, po njihovom mišljenju, najviše se čulo i o ”previranjima” u Njemačkoj gdje je Katolička Crkva sa svojim ”sinodalnim putem” koji je nakon četiri godine završio ove godine sa sudjelovanjem njemačkih predstavnika na svjetskoj sinodi.

Njemačka se Crkva kroz ove vrijeme ”hrvala s Rimom”, najviše oko gore navedenih pitanja, morala je podnositi i obraniti se od zajedljivih i sumnjičavih komentara iz rimske kurije i zabrinutih izjava samoga pape Franje.

Navedena su pitanja, dakako bila diskutirana u radnim kružocima, u takozvanim circuli minores, s 10 do 12 sudionika odnosno sudionica, koji su trebali raspravljati o detaljnim pitanjima generalnog zadatka sinode: osuvremeniti drevni princip ranog kršćanstva, sinodalnosti, sinodalne Crkve, odnosno osmisliti sinodalnosti, zajedništvo na način da ga današnji svijet shvati i prihvati kao orijentir crkvenog djelovanja u budućnosti.

Kao rezultat tog procesa, koji će se nakon završetka prvoga zasjedanja prenijeti u mjesne Crkve i u njima nastavljati konkretizirati, pa na drugom sastanku 2024. godine polučiti strukture sinodalne Crkve.

Hoće li sinoda uspjeti u tome – to je bilo upitno već zbog toga što su svi koji se iole zanimaju za tu tematiku imali na umu otpore i osporavanja njemačkog sinodalnog procesa. Pitanja, što se očekuje od sinode, očekuje li da će žene dobiti pristup barem đakonatu, ili da će ”pasti” svećenički celibat, izlišna su, no svejedno uvijek intrigantna – posebno novinarima; rijetko koji prolaznik znao je donekle suvisli odgovor. Možda su se neki sjetili ”Sinode o Amazoniji” 2019. godine, koju su pratila zaista velika očekivanja i potreba, a koja su se raspršila kao mjehurići sapunice.

Svjetska sinoda 2023./2024. mora se nositi s gotovo istim zadacima, kao ona prije dvije godine: laicima i laikinjama priznati status pravih subjekata u Crkvi, u svim društvenim aktivnostima, da im se omogući sudjelovanje u procesima donošenja odluka u Crkvi, da se njihov status u svijetu prepoznaje kao mjesto i poziv na ”istinsko evanđeosko svjedočanstvo u najobičnijim životnim stvarnostima”.

Po načinu rada sinodalaca – u kružocima, za stolovima zajednički pokoji biskup, kardinal, svećenik, laik ili laikinja, redovnik i(li) redovnica – kao da je i subjektivnost laika, njihova ravnopravnost s nositeljima sakramentalne službe isto tako ostvareno kao i ravnopravnost muškaraca i žena u Crkvi – što je još jedno od pitanja kojim se sinoda mora baviti.

Na tome su inzistirali i dalje će inzistirati delegati iz mnogih mjesnih Crkvi, barem iz onih u Srednjoj i Zapadnoj Europi i u sjevernoameričkim Crkvama. Koliko god su ti radni stolovi sa svojim ”miješanim” diskutantima – s muškarcima i ženama, bjeloputima i onim obojene puti, iz raznih predjela svijeta – sugerirali da je ”univerzalna Crkva” već ostvarena, a duh uzajamnosti stvarnost u Crkvi. Nažalost polučeni rezultati brzo rasprše tu iluziju.

Teolog Severino Dianich, Istranin, rođen 1934. godine u Rijeci, školovan na Gregorijani, profesor na Sveučilištu u Pisi, sudionik sinode, za talijanski portal Settimana News dao je osvrt nakon završetka zasjedanja (preuzeto od IKA-e), s nešto kritičnim prizvukom.

Jest da su zajednički stolovi bili vidljivi znakovi jedinstva i funkcioniranje suradnje, no autor se ne libi imenovati ih pretencioznim nazivom ”povijesni događaj”. Ovo je, sa svojim utjecajem na ”kolektivnu imaginaciju vjernika”, ”povijesni događaj” usporediv s Drugim vatikanskim saborom, smatra profesor Dianich.

Međutim, on je stekao dojam da su prijedlozi koji su izašli iz tih krugova za rješenje gorućih problema, bili ”stidljivi”, ”suzdržani”, daleki od smjelosti kakvu bi ti problemi iziskivali. Nije mogao, a da se nije sjetio rasprave na Drugom vatikanskom saboru, kad je bio nazočan u svojstvu tajnika svojeg biskupa, kad su koncilski očevi raspravljali entuzijastički, kontroverzno, da je u tim debatama bilo ”vatre”, kreativnosti, i to sve u duhu dobrohotnog prihvaćanja svakoga za svakoga.

U protivnom s tadašnjom angažiranosti, činilo mu se ozračje završene sinode nekako ”tromo”. Što je uzrok sadašnjoj suzdržanosti i stidljivosti? Možda je to simptom ”ishlapljivanja vjere”, što ga je profesor Dianich zamijetio, i čudio se kako su neki sinodalci imali, po njegovoj ocjeni, velike teškoće dokučiti taj fenomen prisutan u crkvama u Europi i na sjevernoameričkom kontinentu.

Pomanjkanje živahnosti u diskusijama profesor Dianich obrazložio je s uočenim različitim osjetnim kvalitetnim sposobnostima teološke refleksije i analitičnosti pojedinih sudionika i sudionica. Zacijelo je uočio da su pojedine teme nailazile na različite stupnjeve poznavanja biti problema, zanimanje za njega i relevantnost za vlastita okruženja.

Primjerice, pitanje pristupa žena sakramentalnim službama u Europi i Sjevernoj Americi je sveprisutno, kadgod i tkogod analizira stanje Katoličke Crkve. U mjesnim Crkvama indigenih naroda, zbog pomanjkanja svećenika žene obavljaju Službu riječi. Nije se čulo kako se one osjećaju, jer ne smiju pristupiti sakramentalnom dijelu (a to je bila itekako Sinoda u Amazoniji; tada se mislilo ”pa sad Papa naprosto mora…” – nije morao i nije promijenio ništa).

Svećenički celibat je također jedan od izazova, ali ne svugdje, pa velika vjerojatnost da se i dalje neće ništa pokrenuti, ubije volju baviti se njime.

Zato se čini da je prijedlog decentralizacije Crkve konstruktivan i izvediv. Prenijeti više odgovornosti i nadležnosti od kurije na mjesne crkve – regionalno, nacionalno i kontinentalno. Kada bi se mjesnim crkvama dopustilo i omogućilo samostalno iznalaženje kreativnih rješenja za specifične potrebe, to bi nadahnjivalo i promišljanje pitanja autoriteta Crkve. Mjesne crkve je potrebno decentralizirati, bolje rasporediti nadležnosti službenika i laika, konkretno treba povjeriti više odgovornosti laicima. Nadalje treba učiniti pastoralna vijeća obveznima na različitim razinama, dajući im, pod određenim uvjetima, mogućnost davanja glasa odlučivanja.

Ženama treba prenijeti odgovornosti u pastoralu i službi. Biskupe valja osloboditi uloge sudaca u kanonskim procesima, tako da im se omogući obavljati njihovu pravu ulogu, očinstvo i pastirska funkcija. I u vezi s time se nameće reforma crkvenog zakonika.

Odnos Crkve prema LGBTQ osobama bio je također na tapeti. Sinodalna skupština nije bila bez empatije za ove osobe i Crkva je već odavno na stajalištu da je ona tu za sve ljude koji u njoj žele pronaći dom i prihvaćanje. Upitna je samo praksa kako ih integrirati u uloge u zajednici. Skupština je, naime, realno priznala da su pitanja rodnog identiteta i spolne orijentacije u Crkvi također kontroverzna, jer postavljaju nova pitanja.

Dalje od recepta ”promicati razlučivanje doktrinarnih, pastoralnih i moralnih aspekata pitanja u svjetlu Božje riječi, nauka Crkve i teološkog promišljanja” sinodalci nisu znali, nisu imali ni jednog konkretnog prijedloga, osim riječi stručnjaka i riječi osoba na koje izravno utječu te dileme. Očekivanja javnosti teško da će se moći ispuniti.

Što je profesor Severino Diadich uočio? Sažeto izvješće u kojem su se trebali naći zaključci iz rasprava, odnosno prijedlozi, sadrže više pitanja i dodatnih aspekata, tako da nije ostvaren zadatak – razraditi prijedloge, iz kojih će se na Drugom zasjedanju 2024. godine, moći sastaviti popis prijedloga za Papu. Sinoda je na prvome sastanku zastala na pola puta, zaključio je profesor Diadich.

Sinodalno zasjedanje u listopadu 2023. nije ispunilo očekivanja i zadane zaključke, iako se nametalo više pitanja nego suvislih ideja, mislim da je jedna ideja – svima koji se kolebaju između odanosti tradiciji i svijesti za potrebnim novim putovima – uvelike otvorila oči.

U debatama o pristupu žena đakonatu (gdje sažeto izvješće ostaje u dvojbi), australski teolog Ormond Rush podsjetio je da se čuvari tradicije ne trebaju ponašati kao muzealci koji bdiju nad vatikanskim antikvitetima. On je govorio o ”živoj tradiciji, o tradiciji koja se obogaćuje i čisti kroz nove spoznaje”. Zaista, kako se nitko nije sjetio tog pojma, koji zrcali životnu mudrost. I tradicija živi s nama, s vremenom i ne ostaje netaknutom u svim mnijenjima.

Profesor Diadich sam ukazuje na područje katoličkog nauka o sakramentima ”u kojem se tradicija pokazuje izrazito pokretljivom, onda je to upravo ono o sakramentu (svećeničkog) reda. Među tisuću detalja kojih se dalo prisjetiti bilo bi dovoljno reći da je za Tridentski koncil subđakonat bio stupanj reda, dok episkopat to nije bio, dok je za Drugi vatikanski koncil episkopat to postao, a subđakonat je nestao sa scene.”

Ne bi bilo realno očekivati odluke obrata, pogotovo ne od ove prve sinodske skupštine. Ali, pored uočenih nedostataka, valja ipak istaći da je i jedna ideja, koja udari kao grom, poticaj koji će možda osloboditi isuviše brižne čuvare tradicije i ulijevati im povjerenje da je i ”živa tradicija” ipak čuvanje vrijednog staroga u svjetlu novih pokreta.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Pokušaj da shvatimo papu Pija XII. sine ira et studio
    •  Tko je svet? Kanonizacije su problematične
    •  Svjetska biskupska sinoda – proces samorefleksije
    •  Nihil obstatili kako vjernike voditi žedne preko vode
    •  Papa na strani migranata – no treba čuti i drugu stranu
    •  Nimalo blagdanske misli o svetkovini Marijinog uznesenja
    •  Otvorenje OI u znaku povrijeđenih osjećaja vjernika
    •  Slavimo one koji su dio ljudi kojim je Antigona prva heroina
    •  Socijalni tjedan, Trst: Oduševljenje i iritacije
    •  Novi dokument o rimskom biskupu: ni revolucija ni evolucija

> Svi tekstovi ovog autora