U što da se ufamo, mi prevareni i opljačkani?

U subotu navečer smo Claudia i ja bili pozvani na večeru kod prijatelja, dobra klopa, dobri naši prijatelji, zanimljiva i poticajna rasprava… Negdje oko 2 ujutro moj sugovornik mi reče da je ljut na sebe jer je polagao nadu u neku osobu i u mogućnost da ta osoba pokrene neke njemu i svima nama važne procese. Pokušao sam mu kazati da sam s tom osobom strpljiv, da vjerujem da nam ponekad trebaju neke godine da nešto uradimo, neke stvari zaokružimo (nisam sugovornika uspio zadovoljiti svojim odgovorima…) i da bih svakako imao razloga da se i sam ljutim na sebe zbog nekih svojih promašaja ili izgubljenih godina u nesuvislim iščekivanjima, iluzijama…

Cijelu ovu nedjelju razmišljam u sebi jesam li i ja na sebe ljut zbog nečega važnog?

Ima manje važnih i više važnih razloga za ljutnju. Recimo, ljut sam jer nisam pametno mislio i nisam prilikom nedavne posjete Buenos Airesu kupio novo/popravljeno izdanje sabranih djela Jorgea Luisa Borgesa (pet velikih tomova) i makar ih nosio cijelim putem natrag do Zagreba, šta ja znam, da mi vise o vratu kada već nisam imao više mjesta u koferima, pogotovo što se uz sabrana djela prodavala i nova knjiga do sada nepoznatih Borgesovih poema, priča, skica… Što da vam kažem, ljut sam i točka. Postupio sam blesavo. Ne znam što mi je bilo.

Ali imamo, imamo svi, ozbiljne razloge za ljutnju na sebe same.

To je ono kada važemo na sve ili ništa: je li nam brak dobar, poštujemo li vlastito tijelo i vodimo li brigu o svom zdravlju, često načetom, kakvi su nam, općenito, obiteljski odnosi, kako se nosimo s odgovornostima i obavezama…?

Premda mnogi hvale moju osobnost i moje pisanje, moram kazati da nisam baš zadovoljan sam sa sobom. Općenito da, ali ima toliko toga što sam trebao drugačije uraditi (na ucjene, dragi M.M., ne, na ucjene neću nikada pristati), drugačije posložiti, drugačije planirati…

Jedna bivša suradnica mi reče da ne može više dalje pisati jer je, da tako kaže, iscrpljena, nadvladana, poražena… Dok sam je slušao vidio sam da su njeni motivi vrlo logični, razumljivi, da ih moram uvažiti, ali i da ne smijem dopustiti, ne još, ne sada, da i mene porazi osjećaj uzaludnosti koji mori ne samo tu dragu gospođu već i puno naših sugrađana koji će kazati da su željno iščekivali Hrvatsku, ali da se s ovom današnjom Hrvatskom ne mogu pomiriti jer je vodi politički ološ: užasna smjesa prevaranata, mediokriteta, propaliteta, pokvarenjaka, narcisoida i kriminalaca.

Ja bih svakako znao kako voditi Hrvatsku, ali nemam ni potrebno zdravlje, ni infrastrukturu ili logistiku da to pokažem na djelu. Moje je da pišem, da mislim, savjetujem…

Barem znam kako bi se trebala ponašati grupa ljudi koja bi dobila povjerenje ili da zasjedne na Pantovčaku ili u Banskim dvorima odnosno u Saboru. Budući isto znam da ne mogu i ne smijem biti poklopac svakom loncu, moje je u ulozi moderatora portala Autograf da potičem i puštam druge da se bave, recimo, unutarnjom politikom, i stručnim temama koje se tiču života u Hrvatskoj. Ja pišem, uz poneku digresiju kakva je bila posjeta Patagoniji, uglavnom o tome kako rasti duhovno i kako se duhovno propada, kroz različite aspekte religioloških tema.

Danas mi se cijeli dan mota misao da, iako smo ljuti, jako ljuti ili frustrirani, možda do granice izdržljivosti, moramo pronaći razlog za nastavak života i truda oko općeg dobra za nas same, naših obitelji, prijatelja i šireg društva.

U što da se ufamo, mi prevareni i opljačkani?! Što me odista ljuti?

Teme kojima se bavimo, posebno mi na Autografu jer nas resi izuzetna čestitost i moralni integritet, bez obzira na naš kut gledanja, su same po sebi važan motiv da nastavimo, ali u što se ufati?

Prethodni tjedan je pokazao da je moguće zaustaviti masovno umiranje u Gazi (istodobno smo čitali iz pera Miljenka Jergovića kako nas je rat u Gazi odvratio od gledanja na rat u Ukrajini).

Mogu samo podsjetiti na napore američkog državnog tajnika Antonyja Blinkena, da izraelska vlada poštuje međunarodno humanitarno pravo i u tom smislu moram napisati da međunarodna zajednica, pa i hrvatska Vlada u njoj, mora nastaviti vršiti pritisak da se postigne novo primirje, i bez da se izgubi iz vida da su sukobljene strane neusporedive jer se radi o jednoj demokraciji (ma koliko mi se ne sviđala orijentacija i sastav Netanjahuove vlasti) i o jednoj terorističkoj i islamističkoj organizaciji koja drži zarobljenu palestinsku populaciju Gaze. To, oboje, me jako ljuti: što se masovno umiranje nastavlja i što mnogi rade znak jednakosti između Hamasa i izraelske države i vlasti. To je meni neprihvatljivo!

Dakle, ne kanim ih nikada moralno usporediti, a kamoli izjednačiti premda odgovornost za masovna ubijanja Palestinaca ovisi isključivo o zaraćenim stranama.

U što se, pak, ufam?

Krepost ufanja odgovara težnji za srećom što ju je Bog stavio u srce svakoga čovjeka; ona obuhvaća očekivanja što ih nadahnjuju ljudske djelatnosti; pročišćuje ih i upravlja prema Kraljevstvu nebeskom; čuva od malodušja; podržava u svim časovima napuštenosti i širi srce u iščekivanju vječnog blaženstva. Polet nade čuva od sebičnosti (”egoizma”) i vodi k sreći ljubavi.

Kršćanska se nada razvija, od početka Isusova propovijedanja, u navještaju blaženstava. Blaženstva uzdižu našu nadu prema nebu kao prema novoj obećanoj zemlji, zacrtavajući joj put kroz kušnje koje čekaju Isusove učenike. No po zaslugama Isusa Krista i njegove muke Bog nas čuva u ”nadi koja ne razočarava” (Rim 5, 5).

Nada je ”pouzdano i čvrsto sidro duše”, koje prodire tamo ”kamo je kao preteča za nas ušao Isus” (Heb 6, 19-20). Ona je i oružje koje nas u borbi spasenja brani: ”Budimo trijezni (…) obucimo oklop vjere i ljubavi i stavimo kacigu, nadu spasenja” (1 Sol 5, 8). Ona nam i u kušnji pribavlja radost: ”U nadi budite radosni, u nevolji strpljivi” (Rim 12, 12). Nadu izražavamo i hranimo molitvom, posebno moljenjem Očenaša, koji je sažetak svega što nam ufanje daje željeti.

To je moja nada. Ufam se u to da će me milost Kristova održati vjernim i vrijednim za dobro ljudi oko mene ili za dobro ljudi koji ovo čitaju.

Naime, ufanje (nada) je bogoslovna krepost, tumači Katekizam Katoličke Crkve, po kojoj čeznemo za Kraljevstvom nebeskim i vječnim životom kao za svojom srećom, stavljajući svoje pouzdanje u Kristova obećanja i oslanjajući se ne na svoje sile, nego na pomoć milosti Duha Svetoga.

Ovo je mnogima trla-baba-lan, razumijem da ovo mnogi neće moći prihvatiti, ali svejedno se moja kolumna čita, a ja se često moram pitati zašto, što ljude u mom pisanju pronalaze ili traže?

Prema kršćanskom shvaćanju, kreposti (kojih ima sedam) dijele se na naravne (razboritost, pravednost, umjerenost i jakost) i nadnaravne (vjera, ufanje/nada, ljubav). U Prvoj poslanici sv. Pavla apostola Korinćanima (13, 13), u dijelu koji se može smatrati etičkim manifestom, piše: ”A sad ostaje vjera, ufanje, ljubav, ovo troje, ali je najveća među njima ljubav”.

Razmislimo: u što se ufaju Palestinci pod granatama u Gazi? Ili rodbina onih troje izraelskih građana koje su hamasovci pobili na autobusnoj stanici u Jeruzalemu čime je prekinuto primirje?

Što bih mogao reći gospođi koja mi je kazala da se osjeća poraženo, pokradeno i prevareno i da više ne nalazi u sebi snage i motiva da nastavi s pisanjem (a što je vrlo dobro radila)? Jer, čemu sloboda ako je ne živimo u zajedništvu slobodnih?

Živimo u svijetu koji sve više postaje atomiziran, razjedinjen, sebičan. Ljudi se zatvaraju u sebe, nitko ne želi da mu se ometa privatni život.

Zajedništvo se gubi, jurimo k neobuzdanoj sebičnosti, brzo bacamo anateme (tu smo majstori!), što je znak ropstva vlastitom ja. Ajoj, ljudi, ne hlepimo za taštom slavom! Ne izazivajmo jedni druge, ne zavidimo jedni drugima, ne lažimo, ne podmećimo, ne manipulirajmo!

Valjalo bi da nosimo breme drugih. Ali ovaj nam se tako jednostavan zakon čini preteškim pa si izmišljamo druge zakone, neke naše duhovne putove, okrećemo se od bitnog. Padamo u blato, naime, u blato oholosti.

Jedinstvo i zajedništvo slobodnih. Eh, da. Nastojanje oko jedinstva moralo bi nam postati samo po sebi samorazumljivo, kao što je činjenica da smo Bog i mi jedno, odnosno mi jedno u Bogu. Znam da Bogu nisam blizak po naciji u kojoj sam rođen, ili po konfesiji, već po Duhu od kojega živim.

Plemenita smo porijekla, stvoreni od Boga u Kristu, za dobra djela, jer sloboda ne može nego se očitovati u dobromu, inače je ropstvo. Grijeh, negacija tuđeg humaniteta, nepriznavanje žrtve i nepravde, sve je to oblik ropstva.

Svjestan sam da moje riječi ne izlaze često najprije iz srca nego iz raspoloženja, makar se jako trudim da ove kolumne budu iskaz mog srca, neke moje kritičnosti, ali ne po površnim mjerilima ovoga svijeta i lošeg novinarstva. I zato vas molim za oprost i za razumijevanje mojih slabosti.

Imao sam ovih dana negativno iskustvo s osobama koje su izabrale otužnost i snuždenost. Može li se radost zapovjediti? A nada? A ufanje? Povjerenje? Ne može.

Mogu samo pokušati uprijeti prstom u razlog moje nade: to su ljudi koji me vole, oni koji su mi darovani da ih volim i prigrlim; radost je naša u Gospodinu!

Moje ufanje to ste vi, napokon valja reći.

Vjerovati da je Bog prisutan u vama koji ovo čitate, makar se sa mnom i ne slagali, u ovom svijetu kojeg toliko ranjavamo, to je kršćanstvo, to je islam i to je židovstvo… To je i humanizam onih bez vjere u Boga.

Nudim li alternativu? Ja, koji nisam bez krivice? Vjeruje li se mojoj namjeri da budem pošten i otvoren, makar ponekad bio strog?

Što god da kažem ili napišem, bez ljudi, bez zajedništva slobodnih, ostaje bez značenja.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora