Roman ”Bez” Bore Ćosića – djelo majstora umjetnosti riječi

Čudim se i divim sposobnosti Bore Ćosića (Zagreb, 1932.), upravo čitajući njegov roman ”Bez”, objavljen pred dvije godine kod izdavača LOM, iz Beograda, bez čega sve njemu uspijeva da napiše jedan, po svemu neobičan, umjetnički itekako izvanredan, vrijedan roman.

Na ovakve stvari u našoj se kulturnoj sredini uobičajeno samo odmahne rukom i krene dalje, jer nije vrijedno zadržavanja, a uza sve, autor je dijelom svoga porijekla i Srbin (za nas ovdje Srbin, za Srbe vjerojatno ustaša ili, pak, nešto treće, kako to već ide…) – u svakom slučaju, uvijek se nađe efektan i dugoročno efikasan način da se poništi i negdje brže-bolje zatrpa ono zbiljski vrijedno.

Tako se, između ostaloga, i oblikuju povijesti ljudskih zajednica, nije to ništa novo ni nepoznato, međutim, tomu usprkos, ovim malim zapisom željela bih skrenuti pažnju na to da Bora Ćosić kao autor naime još uvijek postoji i djeluje, kao literarno živa, zanimljiva, zapravo sudeći po romanu ”Bez”, umjetnički danas nezaobilazna činjenica.

Tu su uostalom i drugi aktualni romani – ”Ruski vrtlar” i ”Bergotova udovica”, za kojega je autor ove godine nagrađen nagradom ”Meša Selimović”, u Tuzli (oba romana objavljena su kod istog, beogradskog izdavača LOM).

Pa, svratimo na čas – tek provizorno – u ovo božićno vrijeme mira i ljubavi, nagnimo malo vratove k rukopisu romana ”Bez” – što je to u njemu toliko ”beznačajno”, da se o tom štivu, kao i o mnogim drugim djelima ovog autora, najčešće i uglavnom na našim prostorima toliko šuti?

Neobična je to, jedinstveno satkana pripovijest, kako znaju izraditi samo rijetki, originalni majstori, o neimenovanih dvoje ljudi, ne zna se gdje i kad – muškarcu i ženi, koji dolaze u hotel, spavaju, doručkuju, odlaze u bar, u kino, na benzinsku crpku, gledaju kroz prozor…

Svuda se uokolo motaju neki ljudi, recepcionar, gospođa sa šeširom, dječak i majka, barmen, svi nešto usput izgovore, neku rečenicu u prolazu, i stvari se događaju, nevjerojatnom prirodnošću pretaču jedna u drugu, čak štoviše, odvija se nekakva pripovijest…

Sasvim je neobična atmosfera romana, a onaj koji je možda upoznat s nekim važnim umjetničkim djelima, iz povijesti likovnosti, filma, vizualnih umjetnosti općenito, fotografije, suvremenog plesa, prepoznat će u ovom – izvana oskudnom, sublimnom tekstu, iznutra iznimno senzualnom, bogatom živom osjetilnošću, životom, osjećanjem njegove neprekidne fizičke protočnosti kao i, s druge strane, misaone, duhovne statičnosti, nepomičnosti – vrlo mnogo citata.

Ono poznato iz mnogih umjetnosti Bora Ćosić je u ovom romanu uspio pretočiti, zapravo iznova oživjeti, kao vrijednu literaturu, vodeći se inicijalno slikama, atmosferom sa slika, odsustvom događaja (i nabijenošću događajima i značenjima, ali, zanimljivo, kao što i sam Ćosić u pogovoru knjige kaže, ”bez preteranih emocija”) sa slika američkog slikara Edwarda Hoppera.

Opisivao je, kaže, Hopperova platna, dramatizirajući njihov sadržaj, nutrinu, i povezujući ih međusobno, a onda je, s vremenom, shvatio da je Hopper, u stvari književnik, koji samo piše kistom, i to književnik ”najposebnije vrste, one Kafkine, Musilove, Svevove” – kakav je uostalom i sam Ćosić.

Ali Hopper ipak nije bio dovoljan, bilo je potrebno da u roman, jasno, imaginacijom i izvanrednim, ne lakim literarnim umijećem, autor uvede i neke druge ”čuvene prizore” iz opće povijesti ljudske imaginacije…

Tako ovdje netko može prepoznati prizore iz filmova Buñuela, Eisensteina, i mnogih drugih značajnih velikana ove umjetnosti, prizore iz drama Becketta ili Ionesca, iz romana Nabokova, Hemingwaya, Thomasa Manna, Dostojevskog – pa i samog Bore Ćosića…).

Što se sve u ovome romanu nije ispreplelo, a u svemu, autor je za roman djelovao netipično – lišio je gotovo posve svoje ”junake” misli, naročite inteligencije, svega takoreći ”duhovnog”, ispisao je pripovijest bez korištenja usporedbi, stvarajući fabulu otprilike ni iz čega, iz nevjerojatnih stvari, puštajući vlastitoj imaginaciji da djeluje na način djelovanja, prvenstveno, Hopperovih slika (a sam Hopper kazao je: ”Mislim da mi je ljudsko strano. Ne želim slikati ljude, njihove geste i grimase, ono što stvarno želim prikazati, to je sunčeva svjetlost po fasadama kuća.”).

S druge strane, kaže naš veliki autor: ”Probao sam tako da uspostavim ovaj svet bez misli, šta ako ja ionako samo mislim da mislim, dok se to zapravo nigde pouzdano ne uračunava”.

Ali ne brinite, svako toliko netko u romanu nešto kaže, premda autor tvrdi da su rečenice što ih ljudi izgovaraju sve nekakve ”okamenotine i odrvenotine, nepravedno uzete za proizvode ljudskog mozga”.

Tako eto barmen koji nešto traži ispod šanka odjednom samo blebne: ”Jednom će i to proći” ili recepcionar dok uvodi muškarca i ženu u lift: ”Možda je ono bila neka buba”. Ili netko iz prvog reda u kinu, nakon što je debeli udario mršavog daskom po glavi, a poslije je mršavi tom istom daskom udario debelog, samo uzvikne: ”Tako im i treba!”. Kada, pak, ulicom projuri motocikl velikom brzinom, onaj barmen za šankom kaže: ”Taj će nekog ubiti!”.

Roman je to sazdan od citata, jer autor drži kako je epigonstvo ”ključna ljudska osobina” (premda ovo njegovo djelo možemo sasvim smatrati ne samo originalnim, već i inovativnim, kada je riječ o stvaranju na području umjetnosti riječi). Prizori koji se nižu jedan za drugim čine se često već viđenim, negdje drugdje doživljenim, a ovdje ponovno uskrslim na nov, uistinu interesantan način.

Ostaju ti prizori pred očima – ulicom protutnji kamion pun pivske buradi, a dječačić s korpom zemički stoji pored izlaznih vrata kina, zadivljeno promatrajući događanja na velikom platnu…

I mora se kazati kako je u svijetu romana ”Bez” uistinu vrlo lijepo, prijatno, kada se u njega uđe i kada se prepusti njegovoj estetici (i filozofiji, zacijelo) bez zadrške, i bez predrasuda ili zadanih očekivanja (a to je uvijek potrebno, kada se ima posla s malo posebnijim djelima).

Jasno, za doživjeti ovako suptilniju literaturu treba imati odgojenu književnu publiku – kao što niti u dvorane u kojima se izvodi vrhunska klasična glazba neće ulaziti baš svatko. Ali dvorane su tu, i glazba, klasična i na dalje se sjajno izvodi, pa tko voli, osjetit će se pozvanim doći…

No vidjet ćete – nakon što zaklopite posljednje stranice ovog romana, stvarnost tog elegantnog, taktilnog teksta kao da se najednom prebacila u vašu stvarnost – počet ćete primjećivati stvari koje do tada niste primjećivali – škripu parketa pod papučama, zvuk pomicanja kazaljki na zidnome satu, narančasto svjetlo na uličnome raskrižju, duge sjenke krošnji stabala na asfaltu, lupu vrata automobila i glazbu iz netom zaustavljenog noćnog taksija – mnoštvo boja i zvukova, čitav bogati svijet sazdan od senzacija, što perceptivnih, što čulnih ili taktilnih, svijet neprekidnih gibanja i pomaka, neprekidnih događanja, i bit ćete zahvalni autoru na vrhunskoj umješnosti njegova pisma, usredotočena na dinamiku i bogatstvo, ljepotu i začudnost života (premda je glupost tu, kao ”karakteristična tinktura u koju potopljena je čovjekolika rasa, samo po koji pojedinac ispliva iz nje”).

No kroz ovo buđenje osjećanja začudnosti autor vam je na jedan način preusmjerio percepciju, osvijestivši vas za ono što je također tu, samo to treba znati, moći, htjeti, (a umjetnost je tu da to u čovjeku uvijek iznova probudi) vidjeti, prepoznati, doživjeti ili, možda, iznova oživjeti.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Dnevnik Witolda Gombrowicza
    •  Naši ''europejci''
    •  Duh starog europskog slobodarstva: priče Sławomira Mrożeka
    •  Stranci na privremenom radu kao naš domorodački spas i nada
    •  Camusova ljeta u Alžiru
    •  Sanatorij pod klepsidrom
    •  Osam i pol, jedne ljetne večeri
    •  Kakva sada MORA biti naša domovina?
    •  Hrabrost nijanse Jeana Birnbauma
    •  Sitni prevaranti i vrijeme Divljeg zapada

> Svi tekstovi ovog autora