Kate Bećir i mala pouka o svrsi i smislu novinarstva

Mislila je u Sarajevo, da studira žurnalistiku, ali joj se zanedalo. Ako je umjesno to baš tako reći, da joj se zanedalo, budući da je ljubav bila u pitanju. Udala se, narodila djecu, ostala na Grudi i u tom malom, precizno razgraničenom konavoskom svijetu, koji je poput kakvog otoka odijeljen od svih susjednih svjetova i mikrosvjetova.

Tu je provela sljedećih četrdesetak godina, za kojih ne samo da su se po svijetu premetali veliki imperiji, a u nas se mijenjale države i preokretale ideologije, nego su se ljudi u sebi pretvarali u one koje su do jučer prezirali.

Između 1979. ili 1980, kada je kanila u Sarajevo, da studira žurnalistiku, i 2023, koja upravo ide svome kraju, proteklo je toliko vremena da se čovjeku učini da je nemoguće uspostaviti kontinuitet sa sobom i sa svojima. Ili da je kontinuitet moguć samo ako čovjek laže o sebi, i ako prihvaća onu konstitutivnu kolektivnu laž, koja omogućuje da se opkorači takvo jedno vrijeme.

Srećom, postoje i ljudi koji se nisu mijenjali u skladu s poviješću i s većinskim oportunitetima, nego su nam, živeći svoje živote i misleći svojim glavama, stvarali ljekovitu iluziju životnih kontinuiteta.

U ona doba kada je Kate Bećir trebala u Sarajevo, na studij žurnalistike, mnogi su Konavljani odlazili u taj grad. Naravno da je i onda većina išla u Zagreb. Bilo ih je, pogotovo boljestojećih, koji su tamo već imali rodbinu, što bi odlazili u Beograd. Ali Sarajevo bilo je najbliži, najpraktičniji i najjeftiniji izbor.

Što bi se s Katom dogodilo da je otišla tamo? Novinarstvo bi lako i brzo završila, nikad to nije bio pretežak studij, a ako je suditi po današnjoj Kati, sigurno bi nešto počela raditi, stala bi na čelo nečega, ili bi nešto po svojoj mjeri stvorila, i vrlo je moguće da bi tamo ostala. Ili bi se, opet, za ljubavlju vratila doma? U tom slučaju prije u Dubrovnik, nego na Grudu.

Zanimljivo je, međutim, da ako na stvari gledamo iz perspektive 2023. godine, zapravo i nema razlike između imaginarne Kate, koja je u Sarajevu završila novinarstvo, i zbiljske Kate, administratorice grupe na Facebooku, koju je nazvala Zavazda Konavle, i koja je, možda, danas najvažnije konavosko informativno glasilo. Ne čini se da je to bila njezina ambicija ni namjera. Naprosto je tako ispalo.

Lokalni mediji u ovom kraju skoro da i ne postoje, a ako i postoje, više se bave time da nekoga zabave i nekome ugode, jer je to jedini način da nešto i zarade.

Nije li to općenito najveći problem s medijima u briselskoj Hrvatskoj? Ukoliko nisu državni ili, tobože, javni, svedeni su na potrebu za zabavom i ugađanjem, dok su im informiranje i prosvjećivanje sporedna stvar, nešto čime se bave ako ostane vremena i prostora.

Za to vrijeme državni se mediji, tojest HRT, bave klasičnom režimskom propagandom, koja se samo stilski-izvedbeno (ako i to!), razlikuje od režimske propagande u Vučićevoj Srbiji…

Ali to su neke velike i teške priče, kojima se Kate Bećir ne bavi. I ne samo da se njima ne bavi, nego sve vrijeme bdije da ništa od toga ne prodre na Zavazda Konavle. Jer kad god prodre, ne bude dobro i prokulja onaj najcrnji pustošeći mrak iz ljudi i iz zajednice.

Taj mrak, ako promisliš, i jest posljedica neprosvijećenosti, zapuštenosti i bijede u ljudima i u društvu, nastale konstantnim pustošenjem medija u Hrvatskoj, koje danas provode Andrej Plenković i njegova ministrica Obuljen-Koržinek, dok su ga prije desetak godina provodili Zoran Milanović, njegova ministrica Andrea Zlatar i brutalni financministar Slavko Linić.

Ali ako ćemo o tome govoriti, nećemo imati vremena ni za što drugo. I samo ćemo proizvoditi nove nesporazume, ili ćemo se baviti političkim i društvenim aktivizmom…

Katu Bećir ništa od toga ne zanima. Ona bi da okuplja ljude, da ih informira o onome što je za njih važno, a možda i da čuva metafizičku osnovicu onoga što Konavle jesu. Da čuva ono što se još uvijek najbolje može označiti jednom teško bolesnom riječju – identitet.

Ali kada se tako nabroji, nije li ambicija Kate Bećir upravo ono što bi trebalo biti u temelju svakog, ali baš svakog medijskog posla?

Ne bi li se sve novine, televizije, radiostanice, portali trebali baviti okupljanjem, informiranjem i prosvjećivanjem onih kojima se obraćaju?

Na Grudi više nema nijednog kioska. Ali na mjestu one nekad glavne od dvije grudske trafike, kod skretanja prema Konavoskim dvorima, Pridvorju i Gornjoj bandi, na asfaltnom se proširenju spontano formirala tržničica od dva-tri priručna banka. Tu ribar iznese dnevni ulov i pojave se, sve ovisno o sezoni i o danima u tjednu, jedno-dvoje lokalnih uzgajivača voća i povrća.  

Tom mjestu uza Grudu, razuđeno i neurbanizirano oveće selo s domom zdravlja, domom za stare i nemoćne, vinarijom, policijskom stanicom i nekim drugim ustanovama i institucijama karakterističnim za ozbiljnije varošice i male gradove, gravitiraju i okolna sela, od kojih su neka udaljena i po desetak kilometara.

Ta minijaturna grudska placa, koja i nije placa, važno je mjesto za zajednicu, ali kako ćeš znati čega na placi ima? Jedino tako što ćeš sjesti u auto i potegnuti na Grudu.

Puno je ovdje starijeg svijeta, ražalovanih ratara, raspuštenih poljodjelaca, starčadi koja je digla ruke od zemlje, pomalo nesvjesna da tako diže ruke i od sebe. 

Za takve, i ne samo za njih, na Zavazda Konavle skoro svakodnevno objavljuju se fotografije s place na Grudi, uz riječ-dvije o ponudi. Premda je u ovome slučaju slika sasvim dovoljna.

Kate Bećir o novinarstvu zna ono što, na žalost, ne znaju toliki koji od novinarstva žive: novinarstvo služi tome da narodu javi čega ima na tržnici na Grudi.

Konavle su mikrokulturna sredina između Duboke Ljute na sjeverozapadu i Debelog brijega i Prevlake na jugoistoku. Drevna je to kulturno-povijesna pokrajina, koja se u kulturnom, jezičnom i mentalitetnom smislu razlikuje od svega i svih koji joj čine susjedstvo.

Nijedna od tih razlika nije toliko značajna da bi Konavljane činila narodom, ali svaka od njih upravo je presudna da bi Konavljani bili dio naroda. Oni su Hrvati po tome što su Konavljani.

Recimo, njihove se narodne nošnje – naročito ženske, koje posvuda sadrže snažniji pečat vremena i mjesta, nego muške – značajno razlikuju od nošnji susjedne Župe dubrovačke, pa dalje i svih nošnji dubrovačkog kraja.

I kako to već biva, negdje izrazitije, negdje manje izrazito, elementi ženske nošnje razlikuju se po dobi i životnom statusu: dječje i djevojačke razlikuju se bitno od nošnji udatih žena. Pritom, ovdje se kult narodne nošnje ne održava samo preko kulturno-umjetničkih društava, nego je nošnja dio nekolicine još uvijek živih kalendarskih ceremonijala, od kojih je najpoznatiji odlazak na festu svetog Vlaha u Dubrovnik.

To je nešto u čemu se uživa i sudjeluje, ali o čemu se, istovremeno, sve manje zna.

I onda se nošnja vadi iz kućnih škrinja, ili se naručuje od posljednjih koji je umiju načiniti, ali je se neprikladno i neznalački kiti, tako da se prababe i šukunbabe u grobovima okreću od sramote.

I tko te mlade cure nečemu može poučiti? Tko se time u ova vremena uopće i bavi? Fejsbučna grupa Zavazda Konavle i Kate Bećir, koja vrlo obzirno i oprezno, da koga slučajno ne povrijedi, stotinu puta nanovo objašnjava koji elementi mogu biti na nošnji mlade cure, a koji su na nošnji udate žene, i što u svemu tome čini razliku.

Pritom, Kate se, naravno, konzultira s konavoskim seniorkama, legendarnim starim babama, tojest gospođama, i diskretno se poziva na njihov autoritet. Pametnije među Konavokama poslušat će ove savjete. Manje pametne će nastaviti da rade po svom.

Ali opet će Kate Bećir znati čemu novinarstvo služi: da čuva znanje i iskustvo zajednice, da bude i enciklopedija, i katekizam narodne svakodnevice.

Konavle su uz more, ali zapravo nisu na moru. Konavljani su u duši, ponašanjem i životom kontinentalci.

I tu je presudila geografija: samo je Molunat od cijelih Konavala na moru. Sve drugo je nad morem. I Cavtat je, naravno, na moru, ali Cavtat je u mnogo čemu mimo Konavala, pa se u povijesti i odmetao od Konavala.

Cavtat je čudan fragment neke daleke civilizacije, različite i od Dubrovnika, usađen u Konavle. Ili na rub Konavala. Ali između Cavtata i Molunta najvažnijim dijelom obale uzdižu se stijene, koje stvaraju dvostruki kulturološki i životni efekt: pogledom su ljudi ovdje okrenuti prema moru, ali su životom okrenuti prema kopnu.

Ovo je poljoprivredni i stočarski, a ne ribarski kraj. Epski kraj, dugog porodičnog, zavičajnog, kolektivnog, mitskog sjećanja. Sjećaju se onoga što je bilo, kao i onoga što nije bilo, sve do u osamnaesto stoljeće.

Zavazda Konavle na trenutke su, opet zahvaljujući Kati, ali i brojnim članovima grupe, savršena platforma tog sjećajućeg svijeta. Novinarstvo, sjećate li se toga?, služi i sjećanju.

Ako netko izgubi ključeve na pošti u Grudi, ako se nekome izgubi ili ako nekome na vrata bane pitom kučak, mora da je nečiji; ako bi netko nešto kupio, a toga u trgovini nema, ili bi prodao, a nema gdje da oglasi; svemu tome i još koječemu drugom služe Zavazda Konavle.

Ima tu još nešto, ovom pratitelju možda i najdraže: Kate Bećir komunicira s grupom na savršeno artikuliranom i ispisanom lokalnom jeziku. To ljude onda navodi da i oni pokušavaju tako govoriti i pisati. Koji dragocjen prilog očuvanju jednog od govora i narječja velikoga hrvatskog jezika. Koji samo po svojim narječjima i svojim velikim piscima može biti doista velik.

Novinarstvo služi jeziku na način mnogo suptilniji nego što jezik služi novinarstvu. Zna to Kate Bećir.

Živjeli Kate Bećir i Zavazda Konavle, kano što i oće akobogda! Amen, dabogda! 

(Nije dozvoljeno prenositi ovaj sadržaj bez autorova odobrenja. Prenosimo s autorova portala gdje je kolumna naslovljena: Kate Bećir i mala pouka o svrsi i smislu novinarstva za zemlju i narod čije vlasti do toga ne drže).

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Crveni Štef i dolazak Donalda Trumpa na vlast u Hrvatskoj
    •  Mržnja zagrebačkog gradonačelnika prema vozačima
    •  Kratka povijest parkiranja u Zapruđu
    •  Ovo bi bio bolji svijet kada bismo bili kao vozači kamiona
    •  Zašto nakon uvođenja eura odumiru zagrebačke tržnice?
    •  Hanka Paldum i njezini problemi na državnoj granici
    •  Kako to da nikome nije nedostajalo tih 1.334.823 eura?
    •  Lud, zbunjen, normalan
    •  Zašto Nepalci ne bi postali Hrvati…
    •  Bečki konjušari i slovenska gospoda

> Svi tekstovi ovog autora