Liječnik mora biti materijalno potpuno neovisan o bolesniku

Možemo li jednostavno odgovoriti na pitanje je li zdravlje roba i treba li biti roba? Sve više se o tome piše i čuje od građana koji prečesto niti ne pokušaju dobiti termin za neku pretragu u javnom zdravstvenom sustavu, nego pohrle kod privatnika. Prvog na kojeg naiđu ili za kojeg su od nekog ”čuli da je dobar ili dobra”.

Pri tome vjeruju da ako plate tu pojedinačnu uslugu da će dobiti najkvalitetnije obavljenu pretragu i da će se s njima razgovarati o problemu koji ih muči. U mnogim tzv. državnim ambulantama i bolnicama, dobit će isto to, no možda će zbog nekih organizacijskih ili medicinskih razloga to ići nešto sporije.

Liječnici sve više moraju poznavati organizacijske zavrzlame koje su im nametnute kako bi što lakše i u tom državnom sustavu pružili pravovremenu i kvalitetnu uslugu. Pri tome se susreću i s problemima javne nabave na koju često nemaju utjecaj ili imaju samo ograničeni utjecaj kako bi se dobilo najbolje za određen novac, ali i dostupnost toga na tržištu.

Naime, i najbolji kirurg bez odgovarajućih instrumentarija i implantata koje koristi, neće imati jednak uspjeh. S druge strane, svjedoci smo da je privatizacija zdravstva zadnjih nekoliko godina izrazito porasla pogotovo za vrijeme pandemije i postpandemijskog razdoblja.

Nisu samo niknuli brojni laboratoriji nego i poliklinike, velik broj njih blizu bolnica tako da oni koji nisu uspjeli dobiti traženi termin pretrage u bolnici samo odšetaju u susjedstvo i dogovore pregled. Sve više građana glasno negoduje da tamo jednim dijelom rade isti liječnici i medicinske sestre kao u bolnici, a ponekad ne mogu problem ni riješiti do kraja privatno nego su vraćeni u bolnički sustav u kojemu završavaju liječenje.

Čula sam takve primjedbe i od onih koji nemaju puno novca, no žele neku operaciju obaviti cjelovito u privatnom sektoru pa ih smeta što to ne mogu, a očekivali su. Prosječni građanin ne zna da je u pravilu zdravstveni problem dobro rješavati tamo gdje imaju puno određenih slučajeva odnosno gdje se puno radi. Ne ide se tamo gdje netko neki zahvat radi manje od deset puta godišnje jer to tom timu nije rutina.

Nadalje, što se laboratorijskih pretraga tiče, građani su otkrili mogućnost da sami otiđu i zatraže neke pretrage, da se, na primjer, napravi brzi test ne samo na COVID nego i druge zarazne bolesti. Sami se igraju infektologa, epidemiologa i donose odluke koje sigurno nadilaze znanje.

Neki od njih dolaze obiteljskim liječnicima ili pedijatrima sa zahtjevima za lijekovima prema takvim nalazima i pri tome, čujemo od kolega, prilično su agresivni prema liječnicima ako ovi pokušaju objasniti da nešto treba, prema pravilu struke, drugačije učiniti.

To je nešto što mlade liječnike odbija od ovakvih specijalizacija jer uviđaju da nije čak više riječ o tome da netko ne cijeni njihovo znanje i nema povjerenje, nego ih građani na taj način prisiljavaju da postupaju kako nisu naučili da treba. Ako dođe do neželjenog ishoda, tada je kriv liječnik, a ne bolesnik koji je nešto zahtijevao.

U redu je da pacijenti sudjeluju u procesu dijagnoze i liječenja, no u nas se to, kao i neka druga prava, shvatilo pogrešno te se smatra da je liječnik suvišan, pregled i njegova ekspertiza bezvezni te je on tamo da samo piše uputnice i recepte. To izuzetno vrijeđa i opasno je.

Ne znam kako to bolesnici ne razumiju jer oni koji su ih podučavali da imaju prava sudjelovati u liječenju nisu im pri tom (sigurna sam) rekli da oni sami određuju dijagnozu, lijekove, a da ih liječnik ”mora slušati”.

Kad je riječ o magistrima farmacije, oni možda imaju duži staž takvog odnosa, ali su zato, barem mi se čini, razvili bolje sustave komunikacije u kojoj znaju izaći na kraj sa zahtjevima bolesnika.

No u ljekarnama se pojavljuje i drugi problem, a to je uzimanje kojekakvih dodataka, vitamina, minerala i sličnih tvari nekontrolirano i zajedno te istodobno s lijekovima koje troše prema uputi liječnika. Tako se dogodi da uzimaju i po desetak raznih tableta i pripravaka.

Kad se reklamiraju takva sredstva u medijima, redovito na kraju ubrzano izgovore da se o svim komplikacijama ili indikacijama savjetuju s liječnikom ili ljekarnikom. No te tvari nisu dio službene medicine ili su samo djelomično, nemaju provjeren učinak ili nemaju učinak za koji se reklamiraju te liječnici i ljekarnici nisu dužni znati o tome. Dakle, proizvođač nije osigurao nikakve odgovore o upotrebi tih tvari i pripravaka uz neke službene lijekove.

Ljekarnici, doduše, često na to upozoravaju i s klijentima (jer ima puno zdravih koji ih uzimaju) porazgovaraju ako uoče da kupuju više preparata za istu osobu, pa im sugeriraju što je dobro a što ne kombinirati (načelno, jer proizvođač ne deklarira). Uz to, ovi drugi pripravci ne idu na recept, no činjenica je da promet ide sjajno.

Treći izvor korištenja neoficijelnih ”lijekova” je nabava raznih sredstava koja se u nas bezočno reklamiraju na skoro svim web stranicama koje posjećujemo i kupuju se preko interneta. Od odstranjivanja parazita, detoksikacije, do gomile kozmetičkih pripravaka u medicinske svrhe, sve se to reklamira i te reklame jako puno koštaju. To znači da im prodaja ide na taj način iznimno dobro.

Uz to, neki pribjegavaju krađi identiteta doktora, najčešće iz redova poznatih i profesora na Medicinskom fakultetu, gdje pišu lažne preporuke u njihovo ime. U tim slučajevima, brzo se traži uklanjanje takvih sadržaja, no trebalo bi imati servis koji neprekidno prati takve reklame.

Fascinantno je koliko su ljudi naivni i uzimaju svakojake tablete te o tome niti ne govore liječniku kod kojeg se liječe. O ovome upozoravamo studente kako bi bili upoznati s novim izazovima u liječničkom zvanju te kako da saznaju tko od bolesnika što uzima i može li to utjecati na neočekivane ishode.

Dakako da će trebati građane o tome više informirati kako bi i sami bili oprezniji te tražili liječnički savjet ako ipak žele uzimati neke dodatke. I tako smo sve više svjesni da mnogi žele imati utjecaj na zdravstvene odluke te dobiti pristup liječenju jer je to ogromno tržište onih koji vjeruju da je zdravlje roba.

Ono što moramo raditi mi, koji ne želimo profitirati i koji želimo jak javni zdravstveni sustav, je da na svakom koraku djelujemo da se odbiju nasrtaji na naše znanje i stručnost te da nam se omogući da radimo što kvalitetnije. Netko će reći da zdravstvo ionako ima gubitaka te da nema dovoljno novca, no upravo je ključ u organizaciji kojom se svi moramo početi baviti i za koju moramo biti zainteresirani.

Nije točno da ne možemo djelovati na sustav jer imamo moć, no moramo biti svjesni da je za to djelovanje zainteresiran samo dio nas koji nismo povezani s privatnim sustavom, a to je ipak većina. Barem za sada.

Jer, ponovo moram spomenuti Andriju Štampara koji se zalagao i položio temelj zdravlja kao prava svih ljudi, i to temeljnog ljudskog prava, a da bi se to ostvarivalo, liječnik mora biti materijalno potpuno neovisan o bolesniku.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Ukidamo li liječničku profesiju?
    •  Bolnica na kraju grada
    •  Nema mjesta panici, ali što trebamo znati o legioneli?
    •  Može li AI povećati učinkovitost zdravstva i dijagnostike
    •  Kako matematička nepismenost jednostavno manipulira ljudima
    •  Hripavac se širi zbog opadanja imunosti i necijepljenja djece
    •  Preventivnim pregledom uzorka stolice spašavate život
    •  Kako osigurati vjerodostojnost istraživanja o prehrani
    •  Kako pomiriti privatizaciju s prednostima domova zdravlja
    •  Hitno da hitnije ne može biti: ulagati u sustav zdravstva

> Svi tekstovi ovog autora