Zašto ne vjerujem u pravdu Zorana Milanovića?

Jedva sam čekala da nastupi izborna šutnja, pa da u miru napišem svoja promišljanja o ovim izborima, znajući da će biti objavljena kad već budu poznati izborni rezultati.

Ovi su izbori, uključivanjem Zorana Milanovića, s mjesta predsjednika države, iz monotone predvidljivosti dobili neočekivan obrat no ujedno i za one osjetljivog želuca postali teško probavljivi.

Puno je tu parola, floskula, no vrlo malo konciznih smjernica koje bi sličile na program, što hrvatskim biračima previše i ne smeta jer se gotovo nikad ne pitaju kako će se nešto postići, koje su programske smjernice i analize podataka koje potkrepljuju izvodivost u prvom mandatu, i koji su nužni preduvjeti da bi se obećanja mogla ozbiljno provesti u praksu.

Hrvatski birači kao da pate od kolektivne traume, Stockholmskog sindroma, pa vole narcistički govor, bučne i drčne tipove koji, po riječima nekih, ”znaju pokazati zube”, pogotovo onima koji nisu njihov politički izbor.

Tražiti suvisao program, analizirati ponašanje političara na sceni, u strankama iz kojih dolaze, većini nije omiljena disciplina. Mislim da većini nije sporno (osim HDZ-ovim biračima i onima u njihovom hranidbenom lancu) da HDZ iz higijenskih razloga treba poslati u oporbu.

No meni osobno nije svejedno tko će to napraviti, kakav program iza njega stoji i kako su se iskazali u politici ljudi koji imaju tu ambiciju, pogotovo ako su obnašali vlast, bilo lokalnu bilo državnu. I naravno, suvisao program koji uključuje analize podataka i korak po korak konsolidaciju države i pokretanje nužnih reformi unutar prve četiri godine.

To glavnom pretendentu, ”Rijekama pravde”, po mom mišljenju, ozbiljno nedostaje, jer ono što su oni uspjeli prezentirati nije program, nego natuknice pune predizbornih floskula.

Mandata Zorana Milanovića kao premijera sjećam se vrlo dobro. Počeo je doduše u nezgodno vrijeme kad je Hrvatska bila na dnu EU ljestvice po svim fiskalnim pokazateljima, kad se spekuliralo i o MMF-u i grčkom scenariju, tako da ono nepopularno smanjenje plaća u javnom i državnom sektoru za tri posto, i ukidanje materijalnih prava iz kolektivnih ugovora koja su i dan danas trn u peti posebno prosvjeti koja je i s novim povećanjem koeficijenata ove vlade prošla vrlo loše, treba razumjeti u kontekstu kad nam je udio javnog duga bio blizu 90 posto BDP-a, i kad nam je, na samom početku članstva u Europskoj uniji, prijetio protokol u slučaju prekomjerne zaduženosti.

Prva fiskalna konsolidacija dogodila se u mandatu Jadranke Kosor/Ive Sanadera, kada su plaće u javnom sektoru i državnim službama smanjene šest posto, povećan je PDV s 22 na 23 posto, smanjene su i rodiljne naknade i naknade za nezaposlene, te je došlo do smanjenja kapitalnih investicija.

Drugi ciklus fiskalne konsolidacije je provela vlada Zorana Milanovića, dodatnim smanjenjem plaća u javnim i državnim službama za 6 posto povećanjem izdataka za zdravstveno osiguranje s 13 na 15 posto, a također je došlo i do smanjenja izdataka za braniteljsku skrb izmjenama Zakona o mirovinskom osiguranju.

Koliko god te mjere bile nepopularne, vlada Kukuriku koalicije završila je mandat s 1,7 posto rasta ciklički prilagođenog primarnog suficita. Isto tako, za mandata ministra financija Borisa Lalovca, provelo se prvo porezno rasterećenje.

Treću fiskalnu konsolidaciju, uz opsežnije porezne promjene i nastavak poreznog rasterećenja nastavio je tadašnji HDZ-ov ministar financija Zdravko Marić.

Sve te pokazatelje je 2018. godine analizirao i u svom članku za 24 sata prezentirao Milan Deskar-Škrbić.

Bivšeg ministra Lalovca možemo pamtiti i po tome kako je beskompromisno stao na stranu građana i pokazao zube bankama u slučaju kredita u švicarcima, i to mu je kod mene veliki plus.

Sve provedene konsolidacije, zapravo se mogu zahvaliti Lalovcu, jer Zoran Milanović nije imao u vidu nikakve reforme, jer se u gospodarske tijekove ne razumije niti ga previše zanimaju. Nije imao u vidu nikakav suvisli plan gospodarskog oporavka.

Kao profesionalac koji radi s osobama s invaliditetom, mandat bivše ministrice socijalne politike i mladih Milanke Opačić, pamtit ću i po svesrdnom promicanju inkluzije, što svakako podržavam, no to se događalo pod krivom egidom ”zatvorimo i rasformirajmo zle institucije” umjesto da ih se transformira u centre sa specijalističkom i stupnjevanom podrškom u lokalnoj zajednici.

Udruge koje su se bavile osnivanjem stambenih zajednica za osobe s invaliditetom doživjele su procvat, mnogi su bliski kampanji, odnosno politici, rođaci i prijatelji svoje stanove uspješno dugoročno iznajmili udrugama.

U samostalnom stanovanju nema ništa loše ni sporno, dok se uzimaju u obzir stručni kriteriji procjene prvenstveno razine samostalnosti u svakodnevnom životu po AAMD skali adaptivnog ponašanja, a zatim i ostali psihološki testovi. Važno je i da osoba može sama utjecati na promjenu smještaja koji joj ne odgovara.

Svi ti kriteriji ubrzo su pali u vodu, jer je stvarni motiv bio ”da bude što jeftinije za državu”, jer je osoba u samostalnom stanovanju ravno upola manji trošak za državu zbog nedostatka sve specijalističke stručne skrbi koja u ustanovi postoji od liječnika, psihijatra, rehabilitatora, terapeuta i medicinskih sestara.

Tada sam radila u Udruzi za autizam, kao koordinator jedinice samostalnog stanovanja, i onda, u jednom trenutku, Ministarstvo socijalne politike i mladih donosi odluku o 70-postotnom smanjenju projektnih sredstava udrugama za OSI, neovisno o tome imaju li dnevni boravak, kreativne aktivnosti nekoliko sati u danu ili se radi o osobama koje su u 24-satnoj podršci u programu samostalnog stanovanja i drugog doma nemaju, pa ako im se neće osigurati sredstva za to bit će ih nužno institucionalno zbrinuti.

Tad sam u Maksimiru srela Laburiste i preko njihovog kluba postavila zastupničko pitanje ministrici, koja kad je izračunala što će se dogoditi bude li korisnike iz stanova morala institucionalno zbrinjavati, brzo  promijenila odluku.

No s nikakvim razvojem stručne i specijalizirane podrške u zajednici, i prepuštanjem svega, pa i osobnih asistenata na području socijalne skrbi isključivo udrugama, nastavile su dalje dolazeće HDZ-ove vlade i danas smo tu gdje jesmo.

Dugo su me nagovarali da uđem u politiku. Ja sam se do 2015. godine uspješno opirala, a onda sam se ipak odlučila okušati i na tom području, u stranci socijalno-liberalnog centra.

Naime, osnivali smo stranku s dubokim uvjerenjem da je duopol HDZ-a i SDP-a štetan za Hrvatsku, da obje stranka kad su na vlasti imaju sličnu maniru postupanja i osiguravanja društvenog kolača ”svojima”. Željeli smo depolitizirati javnu upravu, bili smo spremni na dugoročno jačanje stranke koja neće ulaziti u koalicije s velikima, nego postupno se penjati do pet, pa 10 i 15 mandata bez čije podrške se neće moći sastaviti vlada.

I dalje smatram da su duopoli štetni, i dalje vjerujem u dugoročniju promjenu hrvatske politike, i mislim da bi manjinska vlada, kao u Danskoj, bez obzira na to čija bila, u zrelom društvu bila i znatno odgovornija jer bi morala postići širi parlamentarni konsenzus.

U pravdu Zorana Milanovića ne vjerujem, jer mu ne vjerujem karakterno. Godinama promatram njegovo ponašanje na političkoj sceni, i sasvim sam sigurna da je on čovjek koji sve radi zbog sebe i svoje karijere, ne zbog javnog dobra.

Kako sam se bavila politikom, aktere iz političkog života i osobno poznajem. Ono što su mi pričali njegovi bivši kolege iz stranke, o egu kojim guši stranku i sve koji mu oponiraju uzimala sam s dozom rezerve obojene subjektivizmom. Kao i o načinu rješavanja nepoćudnih telefonskim pozivima iz restorana TAČ u kojem su ga mogli vidjeti u ranim poslijepodnevnim satima svi koji su tamo znali zalaziti.

Često i s prijateljima i suradnicima kojih se kasnije, kad mu više nisu trebali, rješavao kao starih cipela. Jedan od tih bio je i novinar Denis Kuljiš, koji je tu crtu njegovog karaktera podrobno opisao, pa sam prestala imati rezerve prema onome što su mi rekli nižerangirani bivši članovi SDP-a. Tko se želi podsjetiti neka potraži Kuljiševe članke o Zoranu Milanoviću.

Milanović, po mom mišljenju, vrlo dobro manipulira medijima, vrlo se vješto koristi ljudima kad mu trebaju za njegove ciljeve. A koristi se i SDP-om od početka. Po uvjerenju i postupcima on uopće nije socijaldemokrat, ali stranka mu treba za karijeru. O čovjeku koji se u relativizaciji genocida našao na istoj liniji s Miloradom Dodikom, i koji je karakterno, vrlo vješt manipulator koji otresa sebi lojalne ljude kao prašinu s cipela kad mu više ne trebaju, ne želim razmišljati kao o mom političkom izboru.

Svoj glas sam, sukladno svojoj poziciji na političkom spektru, dala stranci koja ima izgleda osvojiti solidan broj mandata, a nije ušla u koalicije s velikima. I dalje vjerujem u nove politike i dugoročno rastakanje duopola HDZ-a i SDP-a.

S ovako velikom izlaznošću, vjerujem da će obje stranke biti blizu mogućnosti sastavljanja manjinske vlade, s time da HDZ ima najorganiziranije biračko tijelo i dosta njih u hranidbenom lancu pa je dobila više mandata.

Manjinska vlada je, zapravo u zrelim demokracijama dobra, jer se za sve važne odluke mora postići širi parlamentarni konsenzus. Danska tako odlično funkcionira. Za Hrvatsku se pak bojim, da nema tu političku svijest nego da bi se rušenje manjinske vlade postavilo kao osobni cilj oporbe umjesto napretka države. No vidjet ćemo.

Ja sam svakako za promjene, no i sada, kao i uvijek za dugoročne i kvalitetne promjene snaga na političkom tržištu, nikakva ho-ruk rješenja. Jer podsjetimo se, Hrvatska demokratska zajednica nije izmislila korupciju.

To je samo stranka koja je našla način da naš koruptivni mentalitet o kojem je pisao Antun Gustav Matoš (Tovarnik, 13. lipnja 1873. – Zagreb, 17. ožujka 1914.) iskoristi za svoje političke ciljeve. Promjena mentaliteta je dugoročna stvar, pa tako i promjena politika na ovim prostorima.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Tragične smrti i promašeni Milanovićevi sastanci
    •  Sarajevo, ljubavi moja
    •  Turbulentna prosvjetarska jesen
    •  U Alsaceu sam učila o ljudskosti, prevladavanju traumi i napretku  
    •  Plodovi jednostavnosti
    •  Adieu, mon amie la Rose
    •  Što bismo sve, da hoćemo, mogli naučiti od Baby Lasagne?
    •  Učenici prve i druge klase i inkluzija kao ideološka parola
    •  Sindikalni prosvjedi i rasjedi
    •  Božićno vrijeme u hostelu Arena

> Svi tekstovi ovog autora