Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige

U četvrtak 17. listopada u 19 sati, u Novinarskom domu u Zagrebu, promovirat ćemo knjigu ”U što vjerujemo mi koji u Boga vjerujemo” (VBZ). U tomu će mi pomoći sljedeći autori priloga u knjizi: Ernada Fatima Avdibegović (muslimanka), Jasminka Domaš (židovka), Jelena Jorgačević Kisić (pravoslavna), Peter Kuzmič (protestant) i Ana Raffai (katolkinja) te urednica izdanja, pedantna i predobra Iva Karabaić.

Mislim da nije dovoljno samo objaviti poziv na Facebooku i drugdje već da se ovom događaju mora posvetiti i kolumna. Činim to nekako uvjeren da sam (za sada) uspio, s drugima, poroditi najvažniju knjigu u životu. Žarko bih volio vidjeti pred sobom brojnu publiku, zaista puno dvoranu, barem onoliko punu kao kada smo promovirali prvi dio trilogije – ”U što vjerujemo mi koji u Boga ne vjerujemo” (treća zamišljena knjiga će biti susret vjerujućih i nevjerujućih).

Koristim ovdje ono što sam priredio kao uvod u knjigu, moje svjedočanstvo koje upotpunjuju dvije priče koje prilažem i kao autor priloga unutar knjige.

Kao urednik knjige moram se zahvaliti svima koji su dali iskaz u ovoj knjizi. Trebalo je dugo vremena da se sakupe prilozi, daleko više nego što sam očekivao. I moram priznati da koliko sam priloga dobio toliko me je ljudi i odbilo, možda je više onih koji su me odbili ili se zahvalili nego onih koji su pristali govoriti o sebi u odnosu na Boga.

Hvala i našem izdavaču VBZ-u, direktoru Mladenu Zatezalu i glavnom uredniku Dragi Glamuzini koji su imali puno strpljenja dok se ova knjiga polako i dugo stvarala. Nadam se da će biti dobro primljena kao i ona prva koju sam pripremio s mojim prijateljima agnosticima i ateistima. Knjigu koju ovaj tjedan promoviramo napisali su, sa mnom, ljudi koji su mi bliski, ili s njima na neki način surađujem ili nas veže dugogodišnje poznanstvo i prijateljstvo.

Rekoh da je ovo ”svjedočanstvo”, pa krenimo.

Bio sam mlad i kao vrlo mladu osobu, negdje oko mog 15. rođendana, počela me dubinski zanimati teologija. Kao što je poznato, nisam bio u malom sjemeništu (crkvena srednja škola), već u tehničkoj školi koja je trajala šest godina (bio sam ”metalac”), tako da moje rano zanimanje za teologiju dugujem i izvanjskim faktorima, osobito pametnim svećenicima s kojima sam se posebno družio od 1. do 4. razreda srednje škole (salezijancima) s obzirom na to da sam 5. i 6. razred pohađao ne više u privatnoj katoličkoj već u državnoj/laičkoj školi (ENET broj 1 ”Otto Krause”) iz koje sam izašao kao najbolji učenik.

Ali to što sam 1980. i 1981. bio u javnoj/državnoj školi i zaista bio dobar te krenuo put brodogradilišta i naftnih platformi nije me nimalo pokolebalo od želje da saznam što više o teologiji.

Do teologije sam pak došao preko filozofije: koliko sam kao pubertetlija mogao razumjeti, svakako je relativna stvar, ali čitajući za rana Heideggera iz njegova pitanja o bitku – ispitivanje egzistencije o njenoj vremenitosti, kao bitka ljudskog opstojanja – ubrzo sam kliznuo na teren pitanja o bitku samom, o meni kao bitku koji se pita za smisao.

Heidegger mi je, među inima filozofima koje sam tada čitao, pomogao da već kao petnaestogodišnjak odlučim pohađati kurs kristologije i kurs trinitarne teologije u župi u koju sam tada navraćao i koju je vodio isusovac i drug našega sadašnjeg pape Franje, koji je tada bio šef svim isusovcima u Argentini. To je isti onaj svećenik koji će mi postaviti sudbonosno pitanje s početka Argentinskog romana: ”Do kada ćeš, Drago, radnim danima biti argentinski ljevičar, a vikendima hrvatski fašist?!”

Jednog dana, taj nam je isusovac kazao, govoreći nam o Bogu, o misteriju Boga, jedinog i trojedinog, da je Bog i otac i majka. Kako to?! K’o iz puške sam reagirao.

Pozivao se naš ”župnik/profesor teologije” na (tadašnjeg papu) Ivana Pavla I. koji je malo prije mog 16. rođendana (rođendan slavim 21. rujna), točnije, tijekom molitve Angelusa 10. rujna 1978., pozvao vjernike na molitvu za dobar rezultat mirovne konferencije u Camp Davidu gdje su uz domaćina, američkog predsjednika Jimmyja Cartera, vijećali egipatski predsjednik Anwar Sadat i izraelski premijer Menachem Begin.

Govoreći o vjeri jednog kršćanina (Cartera), jednog muslimana (Sadata) i jednog židova (Begina) koji su tražili mirovno rješenje, tada je kazao: ”Kao i oni u Camp Davidu i mi ovdje imamo iste osjećaje i nad nama je ljubav koja nas okružuje, i dolazi nam od Boga, neprestance. Mi znamo da Bog ima cijelo vrijeme povijesti svoje oči uperene na nas, i kada nam je dobro i kada mislimo da smo u tami. Ali znajmo, Bog je otac, ali još više je majka. On ne želi našu patnju, naše zlo; on samo želi naše dobro. Ako su djeca bolesna, postoji veći motiv za ljubav majke. Tako i mi, ako smo bolesni zbog zloće, mržnje ili smo izvan puta dobra, imamo još jednu pretpostavku da nas Bog voli jer je on i naša majka. U tom duhu vas pozivam da molimo za svakog od nas, za Bliski istok…”.

Godinu dana nakon toga, brazilski teolog Leonardo Boff objavit će važnu teološku studiju ”Majčino Božje lice” (O rosto materno de Deus: Ensaio interdisciplinario sobre o feminino e suas formas religiosas, Editora Vozes, Petropolis, 1979.) koja će brzo doći do mene na španjolskom jeziku (portugalski sam naučio tek živeći u São Paulu 1985.). Boff započinje knjigu upravo tim Papinim riječima: ”Bog je otac, ali još više je majka”.

U fundamentalno važnom biblijskom tekstu knjige Postanka (1,27), čitamo: ”Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih” (Biblija, KS, Zagreb, 1987., str. 1). Meni se tada otvorio pred očima cijeli jedan nepoznati svijet.

Mog tatu, Adolfa Zvonimira Pilsela, nisam tada baš mogao poimati kao oca koji me ljubi – ta u mojoj je glavi i percepciji taj čovjek napustio majku, mene, sestru Jadranku i brata Branka. Prve godine nakon njegova odlaska (bilo je to 1972.) bile su dosta teške i za mene jako konfuzne, pogotovo jer sam imao prekrasno patagonijsko iskustvo i djetinjstvo: deset prelijepih ali naglo prekinutih godina s tatom (mojom puškom, konjem, psom, pingvinima i svim ostalim o čemu sam ranije pisao), tako da mi je kod tih mojih prvih teoloških koraka sinulo da neću griješiti ako, ne zato što je moja majka Erika ostala uz nas i jako se trudila da nas podigne i usmjeri, Boga počnem nazivati i Majko naša. Bio sam siguran da se Majka Božja zbog toga neće uvrijediti.

Dakle, preskočimo vrijeme i smjestimo se u dane u kojima živimo: svašta se u mom životu i u mom poimanju teologije i moje vlastite vjere promijenilo od te 1978. odnosno 1979. na ovamo i ove 2024. kada se o stanovitoj djeci Boga Oca i Boga Majke netrpeljivo govori, puno sam se ja promijenio, ali ne i u tomu da znam da Boga smijem nazivati i majkom, osjećati i majkom.

Biblija mi daje to pravo. Jer i Ivan Pavao I. i njegov nasljednik Ivan Pavao II., koji je isto rekao na audijenciji 8. rujna 1999. (”Bog u sebi ima sve karakteristike oca i majke”) i papa Franjo, koji je to isto ponovio na jutarnjoj misi u Domu svete Marte 22. ožujka 2018. (”Bog ljubi svakoga od nas i kao otac i kao majka”) pozivaju se na rečene retke knjige Postanka.

Naime, ako kažemo da u Bogu nalazimo posljednji ili prvi izvor ženskog i muškog, o trinitarnom Bogu, koji jest zajedništvo non plus ultra, nenadmašivo, neporecivo, onda možemo reći i Otac, Sin i Duh Sveti, ali i Majka, Kći i Duh Sveti (i možemo tako jer duh je na hebrejskom Ruah i ženski je princip!) pa se shodno tomu Bogu možemo i smijemo obraćati ovako: Oče naš i Majko naša!

I kada kažemo Oče naš ili Majko naša, mi se gubimo, poniremo, topimo u najdublju personalnu i kolektivnu svijest, izgovaramo pojam onkraj svih pojmova, dobivamo konačnu utjehu, blagost neopisivu, nježnost, snagu i intimnost nikad ugroženu.

Kada promatramo majčino Božje lice, učimo se biti civilizirani i humani.

Da, točno je, živimo u pretežitoj patrijarhalnoj kulturi koja ženu ponižava i pretvara u objekt, ali Sveto pismo ponavlja, svakomu od nas: stvoreni ste na Božju sliku, muško i žensko. To znači da Bog nije rodna imenica, Bog nema spol, ili ih ima sve (i u islamu je Bog, Allah, neutralan, islamska teologija je izričito ikonoklastična. Bog je ne samo izvan svakog roda nego i izvan bilo kakvih antropocentričnih usporedbi), s jedne strane, ali, s druge, da smo, ako želimo, sposobni jer nam je Bog i mama, otvoriti naše srce za jednu veću dimenziju u našim odnosima i u našoj komunikaciji, da naši odnosi budu humaniji i da mi budemo nježniji, bratskiji, solidarniji…

Što mi je bilo? Što je povod ovom razmišljanju? Ružan, transfobni govor, i diskurs u medijima općenit.

Progovaram kao teolog koji mora kazati da je govor mržnje koji se širi našim medijima napad na Boga, koji nam je i otac i majka, napad na Božje dijete, meni poznato, koje je od Boga tako stvoreno da se dugo propitkivalo o vlastitom spolnom identitetu te napad na Opću deklaraciju o ljudskim pravima koja u prvom članku kaže da se sva ljudska bića rađaju slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima, da su obdarena razumom i sviješću te trebaju jedni prema drugima postupati u duhu bratstva.

Ako možete, ponovite sa mnom: ”Oče naš, Majko naša, prosvijetli naše umove kako bismo dostigli humaniju integraciju, kako bismo se pretvorili u osjetljivija bića, kako bismo mogli pojmiti bogatstvo tvoje i naše slave.

I ukaži se kao otac i majka svakoj osobi, i onima u zatvorima, i milijunima napuštene djece diljem planeta.

Tata naš, mama naša, ti poznaješ naša srca: ‘Jecaje naše razaberi, osvrni se na glas (mog) prizivanja… jer pravednika ti blagoslivljaš, dobrotom ga svojom k’o štitom zaklanjaš’ (Ps 5, isto, str. 473)”.

Rekoh si da se mi, autorice i autori priloga u knjizi, oslanjamo na članak 18. Opće deklaracije o ljudskim pravima koji glasi:

”Svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjere; to pravo uključuje slobodu da se mijenja vjera ili uvjerenje i slobodu da se, bilo pojedinačno ili u zajednici s drugima, javno ili privatno, iskazuje svoja vjera ili uvjerenje poučavanjem, praktičnim vršenjem, bogoslužjem i obredima”.

Vjerska se prava sastoje u tome da pojedinci, društvene skupine i građanska vlast ne smiju nikoga prisiljavati da radi protiv svoje savjesti, ni sprečavati da radi po svojoj savjesti, privatno i javno. Dakle to je pravo na slobodu biranja svjetonazora. Za slobodu biranja vjere, ali i nevjere odnosno indiferentnost prema vjeri. I to je potvrđeno Ustavom RH. Pravo na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti zagarantirani su člancima 38. i 40. Ustava RH. Jednakost vjernika i svjetonazora pak u članku 41.

Pravo na vjersku slobodu je temelj svih drugih prava, neumorno i odvažno ističu pape počevši, snažnije, od vremena kada je Ivan XXIII. shvatio da kada se govori o miru u zemlji (Pacem in terris), treba istodobno govoriti o ljudskim pravima, a među inima i o vjerskoj slobodi. Tako se i dogodilo da je Drugi vatikanski sabor donio Deklaraciju o vjerskoj slobodi nazvanu, obratite pažnju na važnost i poruku naslova: ”Dostojanstvo ljudske osobe”.

Dignitatis humanae izglasana je 7. prosinca 1965. Predmet deklaracije Dignitatis humanae o vjerskoj slobodi jest ”pravo osobe i zajednica na društvenu i građansku slobodu u vjerskoj stvari”. Znak vremena je, ističe Sabor, sve veća svijest o dostojanstvu ljudske osobe koja vodi do traženja slobode odlučivanja na svim područjima, posebice u ”slobodnom ispovijedanju religije u društvenoj zajednici”.

Vjerska je sloboda stečevina političke i pravne kulture. Ona je osnovno opće dobro po kojem svaka osoba ima mogućnost slobodno ostvarivati svoje pravo kao pojedinac ili pak kao zajednica ispovijedati i očitovati vlastitu vjeru i religiju.

Ne smije se, međutim, zatvarati oči pred fanatizmom i fundamentalizmom koji se često pojavljuje. To su stavovi koji su protivni ljudskom dostojanstvu i ne mogu se nikada i ničim opravdati. I valja se protiv toga odlučno boriti.

Istom odlučnošću, kojom se osuđuju svi oblici religijskog fanatizma i fundamentalizma, nužno se oduprijeti i svim oblicima neprijateljstva protiv religije, koji ograničavaju javnu ulogu vjernika u građanskom i političkom životu.

Religija se ne može reducirati samo na privatnu stvar pojedinca, ona je i društvena pojava. Drugo, kao društvo, religijska zajednica ima u široj društvenoj zajednici ulogu onoga tko svjedoči o Bogu. Religijske zajednice ističu Boga kao jedini apsolut, sve ostale stvari deapsolutizira. To znači da ujedno deideolizira svjetovne stvari, kojima se ne treba klanjati. Ovo je važno zato što u suvremenim društvima često država ili nacija, sustav ili ideologija postaju idolima, da bi im se ljudi žrtvovali. To je opasno za čovjeka i za društvo u cjelini.

Poštovanje prava na vjersku slobodu temelj je poštovanja svakoga drugoga prava; kada je u opasnosti vjerska sloboda, sva se prava tresu.

Naše se društvo više ne smije izgrađivati na totalitaran način, niti se smije koncipirati ideološki i (ili) svjetonazorski – pa ni vjerski monolitno – po prevladanoj nacionalno-religijskoj paradigmi.

Ni jedna vjerska zajednica ne može se privilegirati na račun drugih jer bi to bilo protivno ustavnom načelu ravnopravnosti, a svima treba omogućiti slobodno i autonomno djelovanje. Pri tome treba voditi računa da pravo i sloboda vjerovanja (i nevjerovanja) spadaju među temeljna ljudska prava i slobode. Njih nitko nikome ne poklanja niti ih smije prikraćivati jer proizlaze iz same naravi i dostojanstva svakog čovjeka kao individue.

Zauzimajući se za modernu laičku i svjetonazorski neutralnu državu mi se zalažemo i za potpunu vjersku slobodu koja proizlazi iz dostojanstva ljudske osobe i oslanja se na ljudsku savjest koja je, i to je moja završna, uvodna ključna poruka, prije svake ljudske vlasti.

Pišući ovu kolumnu bez tjedna prekida od travnja 1995. stječem dojam da imam ne baš mali broj pouzdanih čitatelja/pratitelja. Lijepo ste me iznenadili svaki puta kada sam promovirao neku knjigu, punom dvoranom.

Zato vas još jednom molim da dođete na promociju u četvrtak u 19 sati u Novinarski dom u Zagreb. Nećete požaliti. Čak i ako ne vjerujete u Boga, dođite! Kao što su na promociju knjige ”U što vjerujemo mi koji u Boga ne vjerujemo” došli brojni vjernici.

U koliko možete, ako vam vaš svjetonazor ovo dopušta, recite sa mnom: ”Bože, pokaži nam svoje majčinsko lice i pazi na svoju djecu. Ovu okupljenu u ovoj knjizi i onu koja će ovu knjigu čitati”.

Sve vas grlim i pozdravljam.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?
    •  Bojim se da bi šef P.E.N.-a i Papu proglasio velikosrbinom
    •  Ovo je istina: Budimir Lončar je omogućio hrvatsku neovisnost!
    •  Fred Matić je ispunio Isusov zahtjev: ljubav prema malenima
    •  Hoće li Jutarnji list i Papu proglasiti ''putinovcem''?
    •  Slovo o istinskom heroju rata i mira, Predragu Fredu Matiću
    •  Postoji opravdana molitva krunice na trgu, Papa kaže koja

> Svi tekstovi ovog autora