Dnevnik Witolda Gombrowicza

Za mnoge ljubitelje visoko njegovane, stilizirane, eruditske književne riječi objava knjige ”Dnevnika” Witolda Gombrowicza (s poljskoga preveo Adrian Cvitanović, Nakladnik Disput, Zagreb, 2024.) bit će, ili već jest, književni događaj prve vrste. S pravom – Gombrowitzeva djela, neizostavan roman ”Ferdydurke” (1937.), također, ”Trans – Atlantik” (1953.), knjiga pripovijedaka ”Bakakaj”, romani ”Pornografija” (1960.) i ”Kosmos” (1965.), drama ”Vjenčanje” (1948.) i druge, posve su oneobičili moderne literarne horizonte, uvodeći među njih jednu vrst do tada dugo ne viđene literarne groteske (možda, u tako radikalnoj mjeri, još od renesansnih vremena), demonstrirajući jednu vrst kompleksnog, zahtjevnog stilskog virtuoziteta, koji svojom burlesknom razigranosti (”rasplesanosti”, kako bi u ”Dnevniku” kazao sam autor) razbija ne samo onovremene, već generalno uprosječene i zadane – ne samo literarne – realistične i psihološke, već općenito misaone i intelektualne konvencije.

”Dnevnik” dakle u slučaju onih mogućih čitatelja koji već poznaju književno djelo ovog velikog pisca moderne svjetske književnosti, rođenog Poljaka, plemićkog porijekla, koji je igrom, čini se ne samo životne, već i književne sudbine, već pri izvanredno moćnom začetku svoga književnog puta, 1939. godine, završio u emigraciji, jer će prvo putovanje novim prekooceanskim brodom u Argentinu za tada mladog pisca i novinara ujedno značiti i dugu nemogućnost povratka u Europu, a ujedno i konačan, definitivan izgon iz matičnog književnog ambijenta, s i protiv kojega će ratovati do konca života…

Ponešto od te strasne i dugovječne borbe čitaoci će, naročito oni koji su već upoznali temeljne stvari literarnog arhipelaga Gombrowitz, sa zadovoljstvom gurmana koji prisustvuju vrhunskim književnim bakanalijama, upoznati – ili ponovno, nakon određenog vremena pauziranja, susresti se s ovim, prvim i cjelokupnim, zaokruženim izdanjem monumentalnog ”Dnevnika” (1953. – 1969.), knjige koju je Milan Kundera tumačio kao Gombrowiczevo ”estetsko – filozofsko samoobjašnjenje”.

Knjiga je to koja nam pokazuje da je riječ o piscu čije je pisanje u tijesnoj vezi s čitanjem, i to čitanjem do one mjere pomnim, ali i krajnje nekonvencionalnim, čije će interpretacije biti kadre uznemiriti ne samo duhove matične, u vrijeme pisanja odnosno objave ”Dnevnika” već davno napuštene zemlje, već i onodobne kulturne i intelektualne duhove europske, dakle centralne i važeće, meritorne kada je sudbina jednog odbačenog i ničijeg, istočno europskog pisca u pitanju.

Danas, i ponovno (nakon što smo možda, već ranije, u prolazu ili u kojoj biblioteci ”uhvatili” neko od beogradskog izdanja prijevoda Petra Vujičića) možemo voditi tihe, bešumne razgovore negdje na rubu naših krjeposnih samoća, s ovom ljudskom iznimnošću, osjećajući se počašćeni jednim takvim društvom čija će nam darovitost, živa literarna invencija, omogućiti uvijek iznova traženo osjećanje izuzetnosti, apartnosti, polemičnosti i razbarušenosti, kakve je u stanju donijeti u onoj intrigantnosti da pokrene i drži u zainteresiranosti svaki zahtjevniji duh samo iznimna, jedinstvena persona.

Uvjerit ćemo se – ponovno i iznova, čitajući ovo neizostavno djelo modernoga pisma (- to ”srozavanje u publicistiku”, kako se je o ”Dnevniku” izjasnio autor) kako je Gombrowiczevo pismo jedna vrst neobičnog, sedmerostrukog ogledala naših vlastitih gluposti, naših vlastitih nadobudnosti, naših gnjusnih izdaja onoga do čega tobože držimo…

Naime, intelektualac, umjetnik, stvaraoc – ti paradni pojmovi koji defiliraju poput cirkuski urešenih konja iz kraljevske ergele, izvana kočoperni, iznutra poniženi i gaženi, obezvrijeđeni – tako reći još i prije, uoči rođenja, i dakako, nakon smrti naročito – gaženi, osporavani, raskrinkavani, omotani prezirom, mržnjom svojih nacija poput ličinki (jer samo će dovoljno snažnoga prezira biti kadro, u jednome kratkome času, preobraziti ih u predivnoga leptira, jednog dugo priželjkivana dana)… i sve tako, redom, do šutnje, do uskrsavajućeg svezaborava kao, u najmanju ruku, spasa od promašenih, suviše samouvjerenih tumačenja – Gombrowicz je naime tu nemoguću a primoravajuću situaciju i poziciju mislećeg i kreativnog bića rastezao unutar svojih tekstova neštedimice i takoreći neprestano.

Jasno, jer je i sam bio razvučen unutar te nepodnošljive pozicije, kao tijela položena na nekom kotaču za mučenje – no samo mu je taj i takav kotač mogao pružiti istinsko osjećanje življenja i disanja takozvanim ”punim plućima”.

U toj strastvenoj gesti oponiranja kojoj nije manjkalo jezive, sulude monološke diskusije niti auto destruktivnosti, autor se ostvarivao upravo onako kako i treba – njegov je potencijal blistao kao ne jedna, već zbir zvijezda, zvjezdano sazviježđe u noći, mrkloj prekooceanskoj ili europskoj, svejedno, tamo negdje s polovine – i malo prije, prošloga stoljeća – a malo tko bi znao – i slutio, vjerojatno niti autor sam, kojemu nije manjkalo samouvjerenosti, da će to sazviježđe bliještati jednakom, ako ne i većom snagom u cijelom kolopletu svojih složenih značenja, u svoj tankoćutnosti i rafiniranosti, nijansiranosti svojih istinitosti, svojih ljutnji i radikalnih beskompromisnosti, svojih bjesova i povrijeđenosti, grubosti i otresitosti, ljubomora i sitničavosti, zajedljivosti i netrpeljivosti, u svim svjetlosnim prelamanjima svojih autentičnosti i nama ovdje, danas, već dobar komad godina poslije…

Živjeti svoje istinsko ”ja” – nije li to svačija pompozna krilatica, ne kunu li se toliki u to pohabano nastojanje – pohabano jer ga toliki žele prisvojiti, toliki se svojski trude uvjeriti nas (s obzirom na to da im ne polazi za rukom uvjeriti u to same sebe) da su oni ti kojima se takvo što – eto, kao samo od sebe, nekim čudom prirode, dešava, a taj im epitet, ta pohvala stoji kao žabi balerinske gaćice – Gombrowitczev ”Dnevnik” je jedna od vrhunskih literarnih manifestacija te vrste egzistencija, reflektirajući kroz sebe svu gadost, mučninu, ljepotu i uzvišenost, bol i osamljenost, neshvaćenost i odbačenost, … etc., etc., kao posljedične vrste cijene (i paušala, i PDV-a na cijenu) koja se plaća za tu jedinstvenu razbibrigu – e a da bi se, i kako bi se živjelo svoje istinsko ”Ja”, da bi se i kako bi se svoje istinsko ”Ja” prebacilo – uvelo i nekako apostrofiralo kao jedna vrst nesalomljivih gromada – granitnih ploča moderne, suvremene, svevremene svjetske literature, koje stoji tako gordo i samosvojno, podsjećajući nas na to da je literatura stvar aristokracije, no ne one koja se tiče imovinskih kartica i porijekla – a koju je Gombrowicz svojim životom i djelom izrugao, odbacio, pokazao njenu prazninu i niskost (i istovremeno, privlačnost njena bogatstva i dokonosti, kojih se je također lišio, bez kojih je ostao, tako reći preko noći…).

Samodopadljiv, hvastav do neukusa, netrpeljiv prema tuđoj darovitosti – riječju, zacijelo ogavan – no kao takav istovremeno u svojoj vrtnji jezikom i intelektom zavodljiv, pun literarne kapricioznosti – književno interesantan. Njegovi zazori ne moraju nužno postati i naši, njegove analize nisu uvijek do svojih suština apodiktičke – jer sve čega se dotakne naposljetku završava u najužoj varijanti antropocentričnosti njegovog osobnog ”ja” profila… No njegovo razotkrivanje vlastite narcisoidnosti, koja ne dokida terete životnih patnji, nije samo dopadljiva gesta nekoga tko zna da će nas time očarati – u tom literarnom pothvatu ima i mnogo onoga što znamo ili bismo trebali znati o drugima ili o sebi samima, samo se vješto gradimo slijepi i gluhi, glumeći da ne vidimo ta jadna, loše skrojena prikrivanja istih ili sličnih stidnih mjesta, od kakvih su još i ponajviše skrojene, sazdane mreže naših društvenih, intelektualnih, umjetničkih, kulturnih zbivanja.

U toj je gesti javnog obznanjivanja vlastite umjetničke narcisoidnosti možda najrevolucionarniji, najviteškijim pothvatom – koliko god to paradoksalno zvučalo – ovog velikog autora.

Jer premda ne skriva da ga zanima nadmoć, Gombrowicz ne izbjegava pisati o srozavanjima i padovima, uniženostima i slabostima, a u toj suludoj vrtnji visokog i niskog, opoziciji koja svojom vehementnošću prožima cjelokupno njegovo djelo, a sve kružeći mučne i teško održive borbe za individuacijom vlastite ličnosti, genijalnost je njegove pisane tvorevine, jer čovjek kojega prikazuje jest čovjek u svojoj punini, u istančanim nijansama svojih doživljaja i osjećanja, i jednako kako ga zanimaju nadmoć, ponos i aristokracija, zanimaju ga tronutost, nezgrapnost, sirovost i nezrelost, iščašenost nedorečenih fraza – oh, da, i glupost i praznina, jadnost i frustracija bijesa, nedovršenost (neobjašnjivost, besmislenost, nelogičnost) života – praznina šake koja je mahala grčeći samozadovoljno svoje prste, vjerujući da u njima drži uhvaćenu pticu – najljepšu među svima – no unutra pak nije bilo ničeg, izuzev vlage, plijesni i vlastitih žudnji, snova, utvara…

Stvar je u tome da Gombrowiczu, tom provokatoru aristokracije i duhovnog, kulturnog establišmenta, provokatoru lažnosti forme koju neprestano razbija, ne promakne zamijetiti niti jedan problem, postaviti niti jedno pitanje, pa niti ono vezano uz samopreuveličavanje… Sumnja, ta majka svakog temeljitog, sumračnog uma, koji ne preže niti od vlastitih predrasuda, dapače – tek one su predmet najljudskijih ogledanja i diskusija – to je ono što zauvijek cijenimo od ovog pisca.

”Dnevnik” nam isporučuje Gombrowiczev razgovor ne s drugima, već sa samim sobom, i onda kada žestoko polemizira – njegov je reket podignut visoko, loptica je udarena najpreciznijom snagom – let je bio strelovit, i potom udarac – reska i suha jeka tupog betona – takav je konačan skor pisanja, na kojega Gomber – kako ga je od milja i prisnosti nazivao njegov prvi hrvatski prevoditelj Malić Zdravko, također autor jednog gombrovičevskog ”Dnevnika” u našoj, autohtonoj, hrvatskoj varijanti, računa.

Otud, iz tog dubokog i oštroumnog, vazda budnog saznanja dolazi, pristiže njegova uvijek tako nova i svježa, mladalačka i bestjelesna sloboda, odrješitost od zadanog i zgotovljenog, ta skaredna i razoružavajuća, posprdna mladolikost koja zna da iza najviših vrhova, iza Himalaja duha koje se dosežu samo nesmiljenim crnčenjem na polju odabranog djelovanja, nema ničeg, ničeg i ničeg, i jeka te spoznaje odzvanja oslobađajuće njegovim tekstovima, najavljujući uvijek mogućnost rađanja nekog novog mladalaštva, nove nezrelosti, novog bezobrazluka i nove slobode koja se usuđuje raskrinkavati, razbijati zapuh mrtvih i praznih sakraliziranih pojmova.

Čestitke prevoditelju na ovom izvanrednom poslu i izdavaču na književnom poduhvatu koji se pamti sa zahvalnošću.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Naši ''europejci''
    •  Duh starog europskog slobodarstva: priče Sławomira Mrożeka
    •  Stranci na privremenom radu kao naš domorodački spas i nada
    •  Camusova ljeta u Alžiru
    •  Sanatorij pod klepsidrom
    •  Osam i pol, jedne ljetne večeri
    •  Kakva sada MORA biti naša domovina?
    •  Hrabrost nijanse Jeana Birnbauma
    •  Sitni prevaranti i vrijeme Divljeg zapada
    •  Nezaboravni romani, remek-djela Fleur Jaeggy

> Svi tekstovi ovog autora