Život i priključenija britansko-francuskog Načertanija

Koncem prošle godine u Sarajevu je održana konferencija nevladinog sektora o odnosima između Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Ovakve konferencije dosta su česte a rijetko dobre. Jednostrane i tendenciozne, one se uglavnom pretvaraju u lažnu apologiju sebe i zajedničku osudu trećeg, što je zapravo i cilj ”konferenisanja”. Volimo mi prećutkivati vlastite grijehe, a o tuđim govoriti sa zadovoljstvom.

Obično se u zajedničkom saopštenju kaže kako ”kleronacionalizam i fašizam na ovim prostorima i teritorijalne pretenzije oličene u ‘srpskom svijetu’ jedna je od ključnih prepreka za napredak naših društava ka Evropskoj Uniji i NATO integracijama.”

Navedena rečenica koja se može čuti ili pročitati skoro svakodnevno u Crnoj Gori i BiH izrodila je ovu kolumnu. Ne zato što je, za one koji znaju logički misliti, besmislena, već što je svjedočanstvo jednog morbidnog postjugoslavenskog fenomena: namjernog kolektivnog prebacivanja odgovornosti za vlastite interne neuspjehe na drugi etnički kolektivitet koji s tim nema nikakve veze.

Srpski nacionalizam jest opasan za razvoj međunacionalnih i dobrosusjedskih odnosa, ali da bude opasan za unutarnje reforme i ”evropski put” druge zemlje je zaista tragikomično. Izgleda da u masama to nažalost prolazi i otud tolika mržnja.

Izvještačena proizvodnja stalnog nepovjerenja u prvog susjeda ili onog s kojim dijeliš hljeb i sudbinu, kao i širenje mržnje prema njemu je jedna od najopasnijih pojava na prostoru Balkana u posljednje tri decenije. Ona skoro nepovratno truje odnose među narodima i državama.

Ono što otežava nestanak mržnje sa ovih prostora je činjenica da je ona prvorazredno sredstvo za opstanak vlasti. Opstanak mržnje je postao garant opstanka vlasti.

Skrivači vlastitih grijeha koriste velikosrpsku opasnost kao sredstvo masovne hipnoze ljudi. A da ispadnu učeni i ubjedljivi redovno se pozivaju na Načertanije iz 1844. godine kao izvorište velikosrpstva, kvalifikujući Iliju Garašanina kao rodonačelnika Velike Srbije.

Nema ko se nije nesvjesno ili svjesno upecao u ovu neistinu, od kujundžija do članova akademija. O Načertaniju najviše govore i najviše medijskog prostora dobijaju oni koji ne znaju prirodu tog teksta ili oni koji znaju a prave se da ne znaju. Prvi su neznalice, a drugi hulje. I jedni i drugi su opasni jer bolesno istrajavaju u obmani i laži. Pa da probamo i mi koji nismo ni neznalice ni hulje nešto progovoriti!

Događaje i procese treba uvijek posmatrati očima onog doba. Uoči sredine 19. stoljeća ruski uticaj u Carigradu je bio na vrhuncu, a Engleska i Francuska su nastojale ojačati svoju poziciju na Balkanu i istovremeno oslabiti rusku i austrijsku prevlast.

U tu svrhu Pariz i London su po Osmanskom carstvu rasuli poljske, češke i slovačke emigrante koji su postali slavenski agenti uključeni u britansko-francusku službu.

Centar i izvorište novih političkih planova velikih sila tog doba bio je u Srbiji, jer drugdje to nije bilo moguće. Osim što je bila brojčano najjača, Srbija se grčevito borila za autonomiju i nezavisnost, dok su drugi skoro ravnodušno čamovali pod stranom upravom.

Britanski diplomat David Urquhart posjetio je 1833. godine kneza Miloša Obrenovića i razabrao da Miloš zazire od Rusa, da ne želi ruski protektorat i da zato traži pomoć Velike Britanije i Francuske. London je odmah poslao svim agentima instrukcije kako da djeluju.

Krajem decembra 1842. godine poljski agent, knez Adam Czartoryski, poslao je ministru unutrašnjih poslova Srbije, Iliji Garašaninu, tekst na francuskom ”Savjeti šta bi trebala uraditi Srbija”, naročito na planu spoljne politike.

Potom je iste savjete obradio i doradio češki agent František Zach krajem februara 1844. godine. Tako je nastao tzv. Zachov plan pod nazivom ”Slavenska politika Serbie”. Podrazumijeva se da su London i Pariz dali saglasnost za tekstove i dozvolu da se pošalju kome treba.

Na osnovu ova dva teksta (prije svega Zachovog koji je duži i konkretniji) Garašanin krajem 1844. dovršava Načertanije. Tačnije prevodi jer je 84,4% izvornog Zachovog teksta doslovan prijevod sa staroslavenskog na srpski jezik!

Zato je ispravnije kazati da autor Načertanija ne može biti onaj ko je napisao 15,6 % teksta već onaj ko je napisao mnogo više, a to je František Zach! Ili još preciznije London i Pariz!

Istorijski smisao i raison d’être Načertanija nije neprirodno širenje Srbije već potiskivanje ruskog uticaja sa Balkana i ujedinjenje neslobodnih južnoslavenskih podanika Habzburškog i Osmanskog carstva sa Srbijom pod patronatom Engleske i Francuske.

Naučno nije teško dokazati da su za primjenu i realizaciju Načertanija više navijali Hrvati nego Srbi kojima je Načertanije bilo od prvog dana strano. Prvo zato što ga Garašanin nije ni pisao, a drugo zato što je sredinom 19. stoljeća Srbiji prioritet bila borba za vlastitu slobodu koju će dobiti tek 1878. godine.

I prije Načertanija članovi Ilirskog pokreta stalno su dolazili u Beograd. Veoma je zanimljivo izučavati putovanja Ljudevita Gaja u Srbiju, ali je još važnije duboko se zamisliti nad hrvatsko-srpskim vezama i odnosima tog doba.

Odnosi su bili iskreni, srdačni i solidarni, stoput bolji nego što su danas. Niko se tada nije plašio Garašaninove ”agresivnosti” i ”velikosrpstva”. Projugoslavenski Hrvati su bili veći velikosrbi od Garašanina!

U jednom pismu iz septembra 1843. godine Ivan Franjo Jukić piše da Ljudevit Gaj ne želi ”ilirsko kraljevstvo, nego upravo srbsko carstvo u familiji Karađorđevoj i na to je cijelno njegovo teženje upravljeno.”

Na putovanju u Srbiju 1846. godine Gaj traži ”uspostavljanje novog Dušanovog carstva”, sa Beogradom kao prijestolnicom, u koje bi ušli ”Hrvati, Dalmatinci i ostali”. O Bosni se ne vodi mnogo računa jer za nosioce Ilirskog pokreta Hrvatska se proteže do Drine.

U martu 1867. godine Garašanin je napisao ”Program jugoslovenske politike” i uputio ga Josipu Jurju Strossmayeru. Ideje koje se nalaze u tom tekstu oslikavaju istinskog Garašanina, ali on se u javnosti i dalje prikazuje kao zahuktali velikosrbin željan tuđe zemlje.

A Garašanin je u više navrata jasno formulisao misao da je istorijski cilj srpske nacionalne politike zajednička država sa Hrvatima, naglašavajući da ”između Beograda i Zagreba mora biti vječito sporazumljenje” te da ”ako Srbi i Hrvati ne budu u sovršenom soglasju radili, nijedan od nji posebno učiniti ništa neće.”

Ukratko, Iliju Garašanina treba prije svega pamtiti kao čovjeka južnoslavenske saradnje i prijateljstva, a Načertanije treba upamtiti kao francusko-britanski dokument koncipiran bez znanja Srbije.

Britanci i Francuzi bili su takođe inicijatori tajnog ugovora sa Italijom, potpisanog u aprilu 1915. godine, a u kojem se ponovo predviđaju promjene balkanskih granica bez znanja Balkanaca.

Tekst je predviđao da Italija dobije značajne teritorijalne ustupke na Jadranu i Mediteranu, u zamjenu za ulazak u rat na strani Engleske i Francuske. Između ostalog Italija bi dobila Istru, neke otoke i dio Dalmacije.

Pošto su Kraljevine Srbija i Crna Gora već ratovale na istoj strani, ugovorom je, bez njihovog znanja, predviđeno da dobiju ostatak dalmatinske obale sa otocima. U slučaju da se dvije kraljevine spoje, tajnim ugovorom je bilo predviđeno da zajednički dobiju austrougarske teritorije Bosne i Hercegovine, Srema, Bačke, Slavonije i Zapadnog Banata.

Ni Srbija ni Crna Gora nisu prisustvovale potpisivanju ugovora, ali su Francuska i Engleska obavijestile Srbiju 4. avgusta 1915. godine kakvo iznenadno i veliko teritorijalno proširenje je čeka.

Tako da i za ovaj ugovor valja zapamtiti da je postignut bez znanja i učešća Srbije i pod britansko-francuskim pokroviteljstvom.

Granice iz Londona odgovaraju onome što je nekad papagajski ponavljalo ono zlo od Šešelja. Mnogi su u tim njegovim riječima pronalazili nastavak politike Ilije Garašanina. A zapravo je to nastavak britanske politike.

Načertanije je jedan od bezrazložno najcitiranijih dokumenata na Balkanu, sa dvije različite sudbine. Prvo, unutar Srbije gdje je ostao mrtvo slovo na papiru, u startu bačen u neku fijoku i brzo zaboravljen.

Niko se nije pozivao na Načertanije, ni javno ni tajno, na sjednicama vlade ili skupštine Srbije se ne pominje, a nije se pominjalo ni u naučnoj literaturi. Pronađeno je 1906. godine kao arhivski kuriozitet i uvozni evropski proizvod kojem je odavno istekao rok upotrebe.

Sasvim drugu sudbinu dokument je doživio izvan Srbije. Umiješala se politika pa se o Načertaniju i Garašaninu govori tendenciozno i lažno. A Ilija Garašanin je bio najveći Jugoslaven od svih srpskih političara tog doba, čovjek prema kojemu je učinjen jedan od najvećih grijehova u novijoj istoriji Balkana.

U međuratnom razdoblju, kad je Načertanije bilo odavno zaboravljeno, u vrijeme rasprava o odgovornosti za rat (Kriegsschuldfrage) u Njemačkoj, Načertanije se prevodi na zahtjev Reichstaga i objavljuje 1930. godine. Naprosto, trebalo je što više umanjiti odgovornost Njemačke i što više prebaciti je na Srbiju.

Napadi na nevinog Garašanina učestali su naročito u vrijeme raspadanja Jugoslavije. Pojavile su se monografije na našem i na stranim jezicima koje su ishodište velikosrpstva i krivice za rat uvijek nalazile u Načertaniju.

Načertanije je dovedeno na optuženičku klupu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju. Naročito se o njemu raspravljalo tokom suđenja Slobodanu Miloševiću.

Stjepan Mesić je na svjedočenju u Hagu u slučaju Dokmanović 20. marta 1998. kazao kako srpska armija ”preuzima teritoriju koju su Garašanin i Memorandum SANU zahtijevali.”

Međutim, jedan od svjedoka na suđenju, istoričar Čedomir Popov, očigledno je profesorski pojasnio suštinu Načertanija pa je Tužilaštvo odustalo od optužbi da se srpski nacionalizam može povezati s Načertanijem.

O Načertaniju se ne prestaje pričati poslije mira koji je izbio 1995. godine. Ima, nažalost, mnogo moralnog šljama koji želi pripremiti novi rat pa je veoma važno što više ocrniti budućeg neprijatelja, bilo ko on bio.

Ovim tekstom naravno ne namjeravam braniti srpski nacionalizam koji je kriv za mnogo toga. Postoje snažni razlozi zašto mu istorija mora suditi, ali povezivati s Načertanijem je besmisleno i štetno.

Podrazumijeva se da je srpski nacionalizam, kao i svi ostali, anticivilizacijski te potencijalno razarajući i opasan. Taj nacionalizam nanosi zlo drugima i sebi.

Agresivni nacionalizam je poput vulkana koji se s vremena na vrijeme probudi i onda nekontrolisano bljuje užarene krhotine koje spaljuju sve što je vrijedno, počevši prije svega od tla na kojem se probudio.

Treba naravno sve uraditi da se nacionalistički vulkan ponovo ne probudi. Postoji za to mnogo načina, a naročito jedan: dobro vođenje države čija vlast bi trebala sputavati a ne raspaljivati nacionalizam.

U vremenu mirovanja tog vulkana, a ušli smo u treću deceniju otkad je ugašen, građani svih bivših jugoslavenskih republika trebali bi konačno naučiti da odgovornost za paralizu i pljačku države i urušavanje društva treba tražiti kod sopstvenih vlasti a ne kod Ilije Garašanina.

Sve dok budemo imali konfornu situaciju da krivimo druge zbog naših grijeha i dok budemo imali mase koje u to vjeruju, održavaće se ovaj sistem u kojem je napredak nemoguć, a mržnja osigurana.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  BRICS ili nova svjetska geosfera moći
    •  Idu čete biznismena, mrtva stabla pronose
    •  Udžbenici istorije: traženje istine preko trostrukih laži
    •  Život u carstvu ravnodušnosti
    •  Šta je Bosna bez Mlade Bosne?
    •  Ja sam Kanak tim se dičim, to ne može biti svak'!
    •  Neopasne rezolucije u dobu opasnih ljudi
    •  Posljednje evropsko ljeto
    •  Ukrajina – nasamareno čedo Zapada grca u izobilju smrti
    •  Dvjesta godina Srbije: od uzora do zazora

> Svi tekstovi ovog autora