Teofilova imaginarna domovina

Vreme, 05. februar 2025.

Ispratit ćemo jedan drugog pričom. 

Bila je u Sarajevu, iznad Kina Romanija, jedna odvajkada derutna i prašnjava kafana, po imenu Galerija. U ratu je kinu vraćeno staro ime, Imperijal. Pa je i kafana postala Imperijal. Ništa tu u jesen 1996, prvu poslijeratnu, nije bilo imperijalno. Bilo je hladno i zagušljivo. Zaudaralo je na zahod i na duhanski dim, nije bilo vode. Gosti su bili đakometijevski mršavi.

Tu smo se, za stolićem uz prozor koji je gledao na ogaravljenu Titovu, na fasade izrešetane gelerima i na prozore s oknima od najlona, nas dvojica upoznali. Tu smo, za istim stolom, satima sjedili, pili prekobrojne kafe i razgovarali o onom o čemu ćemo razgovarati sljedećih kratkih skoro trideset godina.

Prethodno smo jedan o drugome znali već sve ono što se trebalo znati. Premda su granice između dviju zemalja u kojima smo živjeli bile hermetički zatvorene, on je već pročitao moje knjige i prilično je redovno pratio moje novinske tekstove. Vreme bi mi prvo znalo doći preko nekih zapadnih diplomata i njemačkih novinara koji su se kretali između Zagreba i Beograda, a onda je jedan vrlo mladi novinar tadašnjeg Radija 101, koji će desetljećima kasnije postati žurnalistički vojni ekspert, počeo iz Slovenije, iz Brežica, za svoje prenumerante krijumčariti po pedesetak brojeva Vremena, svakoga tjedna. Rekao sam mu, tada u Imperijalu, da sam dugo mislio da je Teofil Pančić pseudonim.

Ovoga jutra, prvog kojemu zora sviće bez Teofila, čini mi se da bi zapravo bilo bolje da je moglo tako i da se može živjeti bez tijela, samo u knjigama i u pozorišnim predstavama, u filmovima i stripovima, s Oljom i među prijateljima, u novinskim tekstovima, jer su s tijelom nailazili samo neki sumorni i žalosni problemi. Tijelo je stradavalo od onog što se zbivalo oko njega.

Jednom sam, u nekom zagrebačkom antikvarijatu, naišao na knjigu koja mu je pripadala. Tu se našla jer su je preprodali oni koji su prevarom došli do stana u Aleji Viktora Bubnja, u kojem je stanovao sve do duboko u decembar 1991. Dobra je, moćna je i priča o tom stanu i o modelu Teofilova izgnanstva, ali on je, ipak, nije u cjelini napisao, onako kako se zaista dogodila.

Tu se nas dvojica razlikujemo: dok za mene ne postoji ništa veće od priče, ništa zbog čega bilo koja priča ne bi bila ispričana, za Teofila postoji stil. Onaj stil koji čini njegovo ljudsko dostojanstvo. Kao prvo, govori sad on u zoru svog odsustva, nisam ja ni u kakvom izgnanstvu! A ono drugo neće ni reći, jer se podrazumijeva: Zagreb on previše voli i u nekom savršeno očuvanom dijelu sebe osjeća se Zagrepčaninom da bi ikad mogao ispričati priču kako je ostao bez svog grada. Ili kako je njegovo tijelo ostalo bez stana. I kako je, što je najstrašnije, ostao bez nekih knjiga. Strašno ga je potreslo to kad sam mu vratio tu njegovu knjigu.

Jednom sam ga, u posljednji čas, vozio na autobusni kolodvor. Išao je s punim kesama, cekerima i zembiljima knjiga, i bio je nervozan. Gospođa na šalteru nije bila najljubaznija. Možda zato što je na tom nemjestu prepoznala raskošnu Teofilovu ekavicu, koja kao da je izbijala iz svih vinaverovskih srpskih babilona? Nije to bio razlog. Gospođa je naprosto šalteruša, i u njezinoj je prirodi da bude neuslužna i neljubazna. Njega je to, međutim, tako naljutilo da je počeo vikati. I vikao je na nju, dok se nije u vlastitu suprotnost pretvorila, u milu damu suznih očiju, na nekom najuščuvanijem, savršeno besprijekornom zagrebačkom kajkavskom jeziku, u onom stanju u kojem je taj jezik bio krajem osamdesetih.

Sve te riječi, naglasci i intonacija, mjesta na kojima govornik uzima dah, ili na kojima zakoluta očima, sve bilo je jednako savršeno, jezično raskošno, babilonski seobuhvatno i nedohvatljivo nama jadnicima koji iz Zagreba nismo, premda u Zagrebu jesmo. 

Jutros, kada pomalo biva jasno da se više nećemo rastajati, nego da će od danas posvuda Teofil ići sa mnom, jer na meni je da budem njegov dom i od toga nemam kamo bježati, a nemam ni namjeru, jutros, dakle, kada postavljam mapu naših putanja i susreta u tih prekratkih trideset godina, primjećujem na toj mapi nešto neobično.

Posvuda smo se mi viđali, nalazili se između svojih čitanja i pisanja, ali nijednom izvan bivše Jugoslavije. Nakon što smo se prvi put u Sarajevu našli, nekim čudom skupa smo barem po jednom bili u svakom glavnom gradu bivših jugoslavenskih republika i pokrajina. Jedino se u Prištini nikad nismo našli.

I to može značiti samo jedno: naši duhovi sljedećih će se noći tamo susretati. Vjerojatno negdje oko Narodne i univerzitetske biblioteke Kosova, koju je za naše snove projektirao zagrebački arhitekt Andrija Mutnjaković. (I nema u svemu ovom neke isprazne, jugoslavenske ili jugonostalgičarske konotacije. Naprosto smo se susretali na prostorima na kojima smo se razumijevali i na kojima smo imali nešto svoje. Susretali smo se tamo gdje je Teofil popravljao nešto što su drugi pokvarili.)

I na kraju Novi Sad. Pogled s visina, na rijeku i most. Pogled s mjesta na kojem je tijelo u tuđini. Jer je tijelo u podstanarstvu. I teško je, teško bolesno. Ali je pogled veličanstven i neponovljiv. Tu se, s tog balkona, vidjela Teofilova imaginarna domovina. Nikad je više nećemo vidjeti.

(Nije dozvoljeno preuzeti ovaj tekst bez autorova odobrenja. Prenosimo s autorova portala i književne podstranice Ajfelov most, 6. 2. 2025.).

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

 

 

    •  J.Carter, posljednji predsjednik koji se stvarno molio Bogu
    •  Preseljavali se uredništvo N1 iz Luksemburga na Markov trg?
    •  Zašto radosno razbuktavamo vatru na kojoj gori Kalifornija
    •  Slobodan Šnajder i spašavanje Krleže od uprizorenja Zastava
    •  Tko za Božić puca, taj za Božić ubija
    •  Što bi nam mogla značiti poniznost u ova gorda i šugava doba
    •  Plenkovićev krvavi novac za umirovljenike i Dragana Primorca
    •  Moja domovina je u glasu Amire Medunjanin
    •  Kazalištem se služe da sakriju zločine vlasti
    •  Ivan Turudić ne može u mafijaškom filmu glumiti pravednika

> Svi tekstovi ovog autora