Franjo, dobri, učitelju vjere, moli za nas!

Prijenos ispraćaja pape Franje sam pratio u redakciji Večernjeg lista jer me kolega Tomislav Krasnec zamolio da, nakon prijenosa, gostujem uživo na Večernji TV kako bismo porazgovarali o samom ispraćaju i o drugim stvarima vezanim uz Papu. Pristao sam, premda se već nekoliko dana ne osjećam baš dobro, ali prijenos me dotukao. Od jučer, kada je to završilo, imam silnu potrebu plakati, sam i u tišini, ali nemam snage niti dolazim do suza.

Cijeli tjedan, od trenutka objave vijesti da je umro papa Franjo, pod jakim sam pritiskom mnogih redakcija koje manje više ponavljaju: ako je netko baš pozvan da sada progovori o papi i o Franjinom pontifikatu, to ste vi, gospodine Pilsel. Nekima sam popustio, misleći da sam sve najvažnije rekao u tekstu kojeg sam napisao za beogradski portal Velike priče (a koje smo prenijeli u rubrici Ekklesia)

Sažeo sam to ovako: “Papa Franjo: pontifikat služenja, blizine i milosrđa”. Tko želi, neka to pročita jer nema potrebe se ponavljati. Tu sam dosta toga napisao/rekao i zato sam listom odbijao komentare za portale i televizijske nastupe: pogotovo mi ne pada na pamet govoriti za televiziju koja kao komentatora papina ispraćaja poziva Vojislava Šešelja (Tanjug TV), a i pitanja su uglavnom bila preopćenita i površna.

Pristao sam gostovati na Večernji TV ponajprije jer je trebalo “zaokružiti priču”: na bratskoj sam televiziji, 24sata TV, koju je onomad vodio Tihomir Ladišić, dočeko papin izbor s obzirom da sam uživo (i zato što se služim i talijanskim jezikom) za tu televiziju kuće Styrija komentirao konklavu 2013.

Ali cijeli me ovaj nedjeljni dan drži melankolija. Imam pritisak u grlu i u grudima. Htio bih plakati, sam, pred računalom, gledajući fotografiju papina groba u Bazilici Svete Marije Velike u Rimu (i tu jedinu riječ – Franciscus) koju sam postavio na svom FB profilu, ali ne ide mi.

Moram napisati kolumnu. To mi nekako ide.

U uskrsnoj smo osmini, ujedno i u devetnici misa zadušnica za Franju (koja je počela na dan ispraćaja) pa ću nešto kazati o tomu što uskrsnuće znači za naš život? I zašto je bez njega uzaludna naša vjera?

Naša vjera počiva na smrti i uskrsnuću Kristovu, upravo kao što kuća leži na temeljima: ako se ove ukloni ruši se čitava kuća. Isus je na križu prinio samoga sebe uzevši na sebe naše grijehe i sišavši u ponor smrti, a u Uskrsnuću ih pobjeđuje, uklanja ih i otvara nam put da se možemo ponovno roditi na novi život.

Sveti Petar to izražava na sažet način na početku svoje Prve poslanice: “Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista koji nas po velikom milosrđu svojemu uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih nanovo rodi za životnu nadu, za baštinu neraspadljivu, neokaljanu i neuvelu, pohranjenu na nebesima za vas” (1, 3-4).

Apostol nam poručuje da se s Isusovim uskrsnućem zbiva nešto sasvim novo: oslobođeni smo ropstva grijeha i postajemo djeca Božja, rođeni smo naime na novi život. Kada se to ostvaruje za nas? Na sakramentu krštenja. U starini se ono redovito primalo uranjanjem. Volim i cijenim što pravoslavni i neki protestanti (baptisti, npr) baštine tu tradiciju.

Onaj koji se trebao krstiti silazio bi u veliki bazen krstionice, ostavljajući svoju odjeću, a biskup ili prezbiter bi mu tri puta izlijevao na glavu vodu, krsteći ga u ime Oca, Sina i Duha Svetoga. Zatim bi krštenik izlazio iz krsnog bazena i oblačio novu odjeću, koja je bila bijele boje: on je, naime, bio rođen na novi život, uronivši u Kristovu smrt i uskrsnuće. Postao je dijete Božje. Sveti Pavao u Poslanici Rimljanima piše: vi “primiste Duha posinstva u kojem kličemo: ‘Abba! Oče!'” (Rim 8, 15).

Upravo Duh Sveti što smo ga primili na krštenju uči nas, potiče nas da Bogu govorimo: “Oče” ili bolje “Abba” što znači “tata”. Takav je naš Bog: on je za nas tata (a u uvodnom djelu knjige “U što vjerujemo mi koji u Boga vjerujemo” sam pojasnio zašto je Bog i majka)

Duh Sveti ostvaruje u nama to novo stanje djece Božje. I to je najveći dar kojeg primamo od Isusova uskrsnog misterija. A Bog s nama postupa kao sa djecom, razumije nas, oprašta nam, grli nas, voli nas i kada pogriješimo.

Već je u Starome zavjetu prorok Izaija govorio da i kada bi majka zaboravila svoje dijete, Bog nas nikada ne zaboravlja, ni u jednom trenutku (usp. 49, 15). I to je lijepo!

Ipak, taj sinovski odnos nije poput nekog blaga kojeg čuvamo u nekom kutku našega života, već mora rasti, mora se hraniti svakoga dana slušanjem Božje riječi, molitvom, sudjelovanjem u sakramentima… Mi možemo živjeti kao djeca! I to je naše dostojanstvo – mi imamo dostojanstvo sinova. Ponašati se poput prave djece!

To znači da moramo svaki dan dopustiti da nas Krist preobražava i čini da budemo poput njega; to znači da moramo nastojati živjeti kao kršćani, nastojati slijediti ga, premda smo svjesni svojih ograničenja i svoje slabosti.

Napast da ostavimo Boga po strani i stavimo u središte same sebe je uvijek na vratima i iskustvo grijeha ranjava naš kršćanski život, naše posinstvo u Bogu.

Zbog toga moramo imati hrabrost vjere i ne dopustiti se voditi mentalitetom koji nam kaže: “Bog nije potreban, nije važan za tebe” i tako dalje. Upravo suprotno: samo ako se budemo ponašali kao djeca Božja, ako se ne obeshrabrimo zbog vlastitih padova, osjećajući da nas on ljubi, naš će život biti nov, oživljen vedrinom i radošću. Bog je naša snaga! Bog je naša nada!

Uskrsli Gospodin je nada koja nikada ne nestaje, koja ne razočarava (usp. Rim 5, 5). Nada ne razočarava. Ona Gospodinova nada!

Koliko puta u našem životu nade nestaju, koliko se puta očekivanja koja nosimo u srcu ne ispune! Nada nas kršćana je snažna, sigurna, čvrsta na ovoj zemlji, kojom nas je Bog pozvao da kročimo, i otvorena je vječnosti, jer se temelji na Bogu, koji je uvijek vjeran.

Ne smijemo zaboraviti: Bog je uvijek vjeran; Bog je uvijek vjeran s nama. Biti uskrsli s Kristom po krštenju, s darom vjere, za jednu baštinu neraspadljivu, potiče nas da više tražimo ono što je Božje, da više mislimo na njega, da mu se više molimo.

Biti kršćani ne svodi se samo na to da se držimo zapovijedi, već to znači biti u Kristu, misliti poput njega, djelovati poput njega, ljubiti poput njega; to znači pustiti da on zagospodari našim životom i promijeni ga, preobrazi, oslobodi ga od tmina zla i grijeha.

Dragi čitatelji, braćo i sestre, onaj koji traži razlog nade koja je u nama (usp. 1 Pt 3, 15), mi pokazujemo Krista uskrsloga.

Bog nam se objavio. ”Djelima i riječima On objavljuje sama sebe i svoj dobrohotan naum koji je utvrdio od vječnosti u Kristu u prilog čovječanstvu. Taj naum ide za tim da milošću Duha Svetoga sve ljude kao posinjenu djecu u njegovu jedinome Sinu učini dionicima božanskog života” (Katekizam-Kompendij, 50-53, 68-69, Verbum/HBK/CuS, Split, 2012.).

Je li Bog rekao sve? ”Darovavši nam svoga Sina, koji je njegova jedina i konačna Riječ, Bog nam je tom svojom Riječju ujedno rekao sve i nema nam što više reći” (sveti Ivan od Križa).

Što je bit kršćanstva? Bitan je susret vjernika s osobom Isusa Krista, u njemu je ostvarena punina Božje objave. Vjerujući, oni koji vjeruju, pozvani su na osobni susret s Isusom vjere i povijesti.

Moja zadaća, kao teologa, koji je ujedno i vjernik kršćanin, jest ponoviti da Bog želi da svi dođu do spoznaje istine (1 Tim 2,4), zato je potrebno da se Krist navješćuje svim ljudima: ”Idite i poučavajte sve narode” (Mt 28,19).

Što je moja vjera? Vjera je osoban čin ako je čovjekov slobodan odgovor na poziv Boga koji se objavljuje. No istodobno je i crkveni čin koji se izražava u ispovijesti ”Vjerujemo”. Crkva je ta koja, kao mistično tijelo, vjeruje: tako milošću Duha Svetoga ona prethodi, rađa i hrani pojedinoga kršćanina. Zato je Crkva Majka i učiteljica (”Ne može imati Boga za Oca tko nema Crkvu za Majku”, sveti Ciprijan).

Kako vjerujem, u što vjerujem?

Vjerujem u jednoga Boga, Oca svemogućega, stvoritelja neba i zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga. I u jednoga Gospodina Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božjega. Rođenog od Oca prije svih vjekova. Boga od Boga, svjetlo od svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga. Rođena, ne stvorena, istobitna s Ocem, po kome je sve stvoreno. Koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa i utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice: i postao čovjekom. Raspet također za nas: pod Poncijem Pilatom mučen i pokopan. I uskrsnuo treći dan, po Svetom Pismu. I uzašao na nebo: sjedi s desne Ocu. I opet će doći u slavi suditi žive i mrtve, i njegovu kraljevstvu neće biti kraja. I u Duha Svetoga, Gospodina i životvorca; koji izlazi od Oca i Sina. Koji se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi; koji je govorio po prorocima. I u jednu svetu katoličku i apostolsku Crkvu. Ispovijedam jedno krštenje za oproštenje grijeha. I iščekujem uskrsnuće mrtvih. I život budućega vijeka. Amen (Nicejsko-carigradsko vjerovanje).

Je li imam problema vjerovanje izgovarati kako to rade pravoslavna braća i sestre? Ne, nemam problema. Ta teološka finesa o karakteru djelovanja Duha Svetoga ne utječe na moju vjeru i na osjećaj pripadnosti jednoj, Kristovoj Crkvi u kojoj smo supruga Claudia (protestantkinja), Porfirije (pravoslavni) i ja (koji sam kršten u Katoličkoj Crkvi).

Jesu li moji prijatelji svi istomišljenici? Ma kakvi! Čak bih rekao da imam nešto više prijatelja među onima koji ne vjeruju ili ne znaju u što vjerovati, a o mojim prijateljima muslimanima i židovima da ne govorim: ne bih mogao poimati sebe bez tih mojih prijatelja! A dogodilo mi se i da me život doveo blizu putanje života Porfirija Perića, da smo postali prijatelji, i da moju vjeru često ispitujem u odnosu na njegovu vjeru (čak i kada me zbunjuju neke njegove riječi kao što se događa s onima kazanim pred Putinom u proteklom tjednu), pa se sada, ne samo zbog planirane doktorske disertacije, nešto češće nalazim i komotnije osjećam među pravoslavnima, što može biti ili još jedna faza u mom životu ili znakom da se moja religioznost obogatila.

Što bih, napokon, rekao o Papi kojeg smo sahranili? Da mi se dopada novost njegova teološkog pristupa. Ona se nalazi ”u poštivanju i uvažavanju teološkog pluralizma u Crkvi” (Ivan Macut, ”Ogledi o teologiji pape Franje – Izabrana pitanja”, Služba Božja, Split, str. 6-7, 2022.). Naime, ”o mnogim pitanjima koja su donedavno bila gurana u drugi plan, dopuštao je rasprave i često ih i sam poticao radeći tako otklon od krutog juridičkog dogmatizma, a prema aktualizaciji tradicionalne katoličke teološke baštine, poštujući crkveni nauk, ali ulazeći u stvarnost problematike i izazova početka 21. stoljeća” (isto).

Što ističem kao oznake pontifikata pape Franje?

Odmah treba istaknuti, koliko shvaćam, pet naglasaka:

1.Papa do kraja uvodi princip sinodalnosti što u krajnjoj liniji znači da bilo koji laik, ako je sposoban i osposobljen, može voditi bilo koji dikasterij, neovisno o spolu. Dalekosežan bi, pojasnio je to svojedobno Inoslav Bešker u analizi u Jutarnjem listu, mogao biti – ako ne ostane formalno slovo na papiru – dio preambule gdje se napominje da je ”svaki kršćanin učenik evangelizator”. To bi mogao biti najvažniji i najdalekosežniji povratak načelima prvobitne Crkve Kristove (za što se, podsjetimo, toliko zauzimao fra Tomislav Janko Šagi Bunić).

Franjo je imenovao nekoliko žena na visoke položaje u Tajništvu sinode i u Državnom tajništvu, u Dikasteriju za integralni razvoj i u Governatoratu države Vatikan. Uskoro bi mogla uslijediti i prva prefekta.

2.Papa najvažnije mjesto daje (re)evangelizaciji, a nakon nauka vjere na trećem mjestu dolazi karitativna i svaka socijalna aktivnost Crkve – milosrđe o čemu Franjo toliko govori i piše! U tom smislu Konstitucija o reformi rimske kurije (Praedicate Evangelium) jasno govori o potrebi da se smanji utjecaj hijerarhije i da dikasteriji budu što je moguće više u službi biskupskih konferencija, biskupija, redovničkih zajednica itd., sve više u službi misijskog rada, odlaska na periferije.

3.Dobrobit djece i osoba u potrebama dolazi na važno mjesto u Dikasteriju za nauk vjere (već je postojala praksa da se svi slučajevi možebitnog seksualnog zlostavljanja izuzmu biskupima i šalju automatizmom u Kongregaciju za nauk vjere, što je uveo papa Benedikt XVI.).

4.Papa i kardinali žele veću protočnost, a ne okoštale strukture. ”U pravilu, nakon pet godina službenici klerici i članovi instituta posvećenog života i družbi apostolskog života koji su služili u kurijalnim ustanovama i uredima vraćaju se pastoralnoj skrbi u svoju biskupiju/eparhiju, odnosno u institute ili društva kojima pripadaju. Ako poglavari Rimske kurije smatraju prikladnim, služba se može produžiti na još pet godina”, stoji u navedenoj konstituciji. Istodobno, stvaraju se mehanizmi za tijesnu suradnju među dikasterijima, veća je kolegijalnost u pitanju. Smanjuje se administracija, smanjuje se broj institucija, bitno se uređuju financije i financijsko poslovanje u cilju sve veće transparentnosti, a uvodi se obavezna mirovina s 80 godina (osim za Papu, za sada).

5.Kurija dobiva jedno veliko ”ministarstvo kulture”. Franjo je od početka govorio da nema prave evangelizacije ako se ona ne događa u kulturi što smo posebno mogli vidjeti na način na koji se implementira sve ono što je vezano uz karijatidnu encikliku Fratelli Tutti.

Papu Franju definitivno stavljam u red niza ranijih reformatora Kurije: Siksta V., Pija X., Pavla VI. i Ivana Pavla II. Prve analize govore da bi Franjina reforma Kurije mogla imati rok trajanja od četvrt stoljeća.

Tražili smo, neki i molili za ovo, možda i dočekali (govorio mi je to na svoj način pokojni prof. Hans Küng na jednom našem susretu u njegovom domu u Tübingenu): trebao nam je Papa u duhu s Evanđeljem koji neće trpjeti duhovni imperijalizam kakav je desetljećima stizao iz Rima (na što sam kao Latinoamerikanac bio i ostao jako osjetljiv i alergičan). Zatim nam je trebao Papa koji će se prema drugim biskupima odnositi kolegijalno i koji će promovirati unutarcrkveni dijalog, pogotovo u službi ekumenizma.

Trebao nam je pastir koji će imati ispravan stav prema ženama i vjernicima laicima. Seksualne razlike ne mogu više biti korištene da bi im se spriječile dužnosti. (Papa je otvorio raspravu o mogućnostima da žene opet budu puštene u đakonsku službu, pak što neki za koje se govor kao o mogućim nasljednicima Franje itekako podržavaju). Nema više mjesta za seksizam u Crkvi!

Trebala nam je osoba koja više neće govoriti da je Katolička Crkva jedina prava Kristova Crkva. Dakle, velika je potreba za Papom koji će biti aktivni sudionik ekumenskog dijaloga.

I posljednje: imali smo Papu koji je bio garant otvaranja Crkve i širenja slobode u njenim redovima.

Možda ja to ne doživim, ali slutim da će ova reforma Kurije (najveće postignuće u pontifikatu) ubrzati proces dolaska do sve nasušnijeg Trećeg vatikanskog sabora. Crkva još uvijek nije ušla u korak s izazovima današnjeg društva i budućeg svijeta (i ponegdje, kao u Hrvatskoj, ni načela Drugog vatikanskog sabora nisu skroz prihvaćena).

Papa Franjo je Crkvu pozvao da se okani fundamentalizma, svakog. I da bude služiteljica. To mi se čini presudnim, prvim sveobuhvatnim pa stoga i konkretnim, presudnim i nepovratnim korakom k rečenim ciljevima.

Zaključno, bolje da se primimo knjiga, ili dobrih članaka. Gotovo sam siguran: još dugo na ovim prostorima neće biti dovoljno (religijskog) novinarstva ni intelektualne upućenosti.

Franju sam volio i molim se da idući Papa nastavi s postignućima i zakorači kroz vrata koje je Franjo otvorio ili odškrinuo.

Trebaju mi suze: puno se toga nagomilalo u mom srcu i u duši opterećenoj PTSP-om. Lakše mi je malo kada se vraćam fotografijama iz ispraćaja i kada vidi tko je s bijelim ružama dočekao Franju kod posljednjeg počivališta: sirotinja, beskućnici, migranti, transeksualci… (njih 40-tero).

Franjo, dobri, učitelju vjere, moli za nas!

***

PONTIFIKAT U BROJKAMA

Tijekom 12 godina svog pontifikata, papa Franjo je ostvario brojna djela. Donosimo neke od najvažnijih statističkih podataka iz njegova pontifikata.

Napisao je:

4 enciklike: ”Lumen fidei – Svjetlo vjere”, objavljena 2013.; ”Laudato si‘ – Hvaljen budi”, objavljena 2015.; ”Fratelli tutti – Svi, braća”, objavljena 2020.; ”Dilexit nos – On koji nas uzljubi”, objavljena 2024.

7 apostolskih pobudnica: ”Evangelii gaudium – Radost evanđelja”, objavljena 2013.; ”Amoris laetitia – Radost ljubavi”, objavljena 2016.; ”Gaudete et exsultate – Radujte se i kličite”, objavljena 2018.; ”Christus vivit – Krist živi”, objavljena 2019.; ”Querida Amazonia – Ljubljena Amazonija”, objavljena 2020.; ”Laudate Deum – Hvalite Gospodina”, objavljena 2023.; ”C’est la confiance” – o pouzdanju u milosrdnu ljubav Božju, u povodu 150. obljetnice rođenja sv. Terezije od Djeteta Isusa i Svetoga Lica, objavljena 2023.

Napisao je također:

39 apostolskih konstitucija,

103 apostolska pisma,

77 pisama u obliku motuproprija,

349 pisama (najčešće raznim biskupima povodom nekih okruglih obljetnica u njihovoj zemlji),

158 poruka za obilježavanje svjetskih dana: Svjetski dan mira (12), Svjetski dan mladih (11), Svjetski dan bolesnika (12), Svjetski dan duhovnih zvanja (11), Svjetski dan sredstava društvenih komunikacija (12), Svjetski dan siromaha (8), Svjetski dan hrane (12), Svjetski dan posvećenog života (11), Urbi et orbi – Gradu i svijetu (25), Poruke za korizmu (11), Svjetski dan migranata (11), Svjetski dan misija (13), Svjetski dan molitve za skrb o stvorenom svijetu (12), Svjetski dan djedova, baka i starijih osoba (4), Svjetski dan djece (1), nekoliko stotina papinskih poruka različitim osobama i za razne prigode

Bio je na 48 putovanja u inozemstvu. U Italiji je poduzeo 29 pohoda. Susreo se i s nekoliko međunarodnih organizacija (Europski parlament, Vijeće Europe, Ujedinjene narode, Svjetsko vijeće Crkava, Skupinu G7).

Ustanovio je:

Nedjelju Božje riječi (3. nedjelja kroz godinu),
Svjetski dan siromaha (33. nedjelja kroz godinu),
Svjetski dan djedova, baka i starijih osoba (4. nedjelja u srpnju),
Svjetski dan djece (25. i 26. svibnja 2024.).

Sudjelovao je na:

Svjetskom susretu mladih:
2013. Rio de Janeiro (Brazil),
2016. Krakov (Poljska),
2019. Ciudad de Panamá (Panama),
2023. Lisabon (Portugal).

Svjetskom susretu obitelji:
2015. Philadelphia (SAD),
2018. Dublin (Irska),
2022. Vatikan.

Bulom ”Spes non confudito” (Nada ne razočarava) najavio je redovitu Jubilarnu godinu koju je otvorio otvaranjem Svetih vrata i misom bdjenja svetkovine Božića 24. prosinca 2024. godine.

Umro je na uskrsni ponedjeljak 21. travnja, nakon 12 godina i mjesec dana te još 8 dana pontifikata.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Papa Franjo: Pontifikat služenja, blizine i milosrđa
    •  Želim da uskrsne i jedna bolja Hrvatska
    •  Nasušna je potreba da nastavimo slaviti Uskrs istodobno
    •  SAD: Kraj suradnje s vladom u zbrinjavanju izbjeglica
    •  30 godina vjernosti, ali i prema drugima u potrebi
    •  Goran Alavanja je prvi pali policajac. Josip Jović je drugi
    •  Uz vijest o smrti Svetlane Broz, junakinje dobrote
    •  Slovo o papinom pontifikatu i zdravlju
    •  Potrebna nam je ženska škola solidarnosti
    •  Hvala Miloradu Pupovcu jer svjedoči ustavni patriotizam

> Svi tekstovi ovog autora