U razgovoru s Herbertom Marcuseom (1)

(Napomena uredništva: Portal Autograf ekskluzivno donosi prijevod pet televizijskih i radijskih intervjua koje je filozof Herbert Marcuse dao od 1964. do 1979. godine. Marcuseov doprinos kritičkoj teoriji Frankfurtske škole prolaskom vremena samo ga još dodatno potvrđuje kao jednog od najistaknutijih i najaktualnijih pripadnika toga intelektualnog kruga. Njegova interpretacija tema poput otuđenog rada, naravi tehnologije, građanskih sloboda, uloge intelektualca te odnosa totalitarizma i demokracije podjednako je uznemirujuća koliko i poticajna. Slijedom toga postoji želja i potreba da se Marcuseova misao – do sada poglavito izražena u akademskom (pisanom) radu, proširi dodatnim izvorima poput intervjua koji neposrednošću izgovorene riječi nude svježu perspektivu na njegovo životno djelo. Prijevod intervjua s engleskog i njemačkog na hrvatski jezik i predgovor napravio je naš kolumnist Luka Draganić).

 1.Predgovor

Nakon gubitka Prvog svjetskog rata i propasti carstva u Njemačkoj se krajem 1918. godine iznenada otvorio politički prostor koji su nastojale ispuniti, a nerijetko i uzurpirati određene revolucionarne skupine. Jedna od njih bili su spartakisti – komunisti pod vodstvom Rose Luxemburg i Karla Liebknechta, koji su u siječnju 1919. godine oružanim ustankom pokušali svrgnuti tek uspostavljenu provizornu, socijaldemokratsku vladu. Krajnji cilj ustanika bilo je uvođenje društvenog uređenja poput onog koje su ustrojili boljševici u Sovjetskoj Rusiji. 

Nakon nekoliko dana uličnih borbi u Berlinu, ustanak je bio ugušen, a Luxemburg i Liebkencht bili su smaknuti bez suđenja. Provizorna vlada se u toj borbi protiv komunista osim na regularne policijske i vojne snage također oslonila i na paravojne formacije – Freikorps, sačinjene od ratnih veterana koji su nakon demobilizacije nastavili djelovati u organizacijama koje su se, između ostalog, posvetile borbi protiv komunističkih i socijalističkih pobuna koje su nicale diljem Njemačke i istočne Europe. 

Prevladavši taj izazov, političke elite su nakon održanih izbora sazvale Njemačku nacionalnu ustavotvornu skupštinu (de facto parlament) u gradu Weimaru koja će iznjedriti ustav nove ustavne republike s polupredsjedničkim sustavom službenog naziva Njemački Reich, ali koja će ostati bolje upamćena po svojem neslužbenom nazivu – Weimarska Republika. 

Ta tvorevina, prva demokracija u povijesti Njemačke, od samoga početka bila je opterećena vanjskim i unutarnjim izazovima koji će s vremenom stvoriti okolnosti pogodne za savršenu oluju sila koje će Njemačku odvesti u pravcu totalitarne nacionalsocijalističke vladavine, a koja će zauzvrat svijet povući u najveći sukob u ljudskoj povijesti.

Ti izazovi proizlazili su iz onoga što je većina Nijemaca nazivala nepravednim mirom, a oni iz vojnih krugova smatrali izdajom Njemačke – takozvanim nožem u leđa koji su zadali socijaldemokrati potpisavši primirje i Versajski mirovni ugovor. Činjenica da protivničke sile nisu stupile na njemačko tlo i da je Kaiserova vojska u vrijeme nastupanja primirja jedanaestog sata, jedanaestog dana, jedanaestog mjeseca 1918. godine još uvijek bila duboko u Belgiji i Francuskoj samo će poslužiti kao argument za raspirivanje mita o njemačkoj vojsci – naoko neporaženoj na bojnom polju, kao žrtvi socijalističko-židovske urote koja je iznutra urušila volju za podnošenjem ratnog napora.

S druge strane, (pre)teški, retributivni uvjeti reparacija koje su nametnuli pobjednici bez da su istodobno umarširali u Berlin (ili barem okupirali dio Njemačke) kako bi tu pobjedu potvrdili posijat će sjeme revanšističkog prijezira. Kako je to francuski maršal Ferdinand Foch zlokobno prorekao: “Ovo nije mir. To je dvadesetogodišnje primirje.”

Dodatno, svjetska gospodarska kriza koja je izbila 1929. godine tešku je ekonomsku situaciju u Njemačkoj učinila još gorom što je za posljedicu imalo daljnji rast ekstremističkih političkih opcija.

Najvažnije, sam weimarski Ustav sadržavao je fundamentalnu slabost koja će Adolfu Hitleru – uz zakulisne političke igre, omogućiti da unutar postavljenih demokratskih okvira preuzme vlast i potom je uzurpira kao diktator. Tako je izborni sustav postavljen na načelu razmjernosti (proporcionalnosti) omogućio rubnim, ekstremističkim političkim pokretima ulazak u predstavničko tijelo. Na primjer, na općim izborima 1928. godine nacisti su dobili samo 2.63 % glasova, ali to je bilo dovoljno da osvoje dvanaest mjesta u Reichstagu. Nadalje, čl. 48. Ustava omogućavao je predsjedniku da, pod određenim pretpostavkama, proglasi izvanredno stanje u slučaju nacionalne ugroze te da vlada na temelju dekreta.

Nakon što dvostruki parlamentarni izbori u srpnju i studenom 1932. godine  nisu uspjeli osigurati većinsku vladu, predsjednik Paul von Hindenburg je na savjet donedavnog kancelara Franza von Papena (Katolička stranka centra) i pod utjecajem peticije predstavnika krupnog kapitala te unatoč osobnom animozitetu imenovao Adolfa Hitlera za kancelara Njemačke. Tako je  Hitler – “taj češki kaplar dostojan funkcije ravnatelja pošte” kako ga je Hindenburg nazivao, prisegnuo za kancelara 30. siječnja 1933. godine.

Nakon što je nizozemski komunist Marinus van der Lube pod nikad razjašnjenim okolnostima navodno zapalio Reichstag 27. veljače 1933. godine, Hitler je iskoristio taj događaj kao povod za konačan obračun s političkim neprijateljima i grabljenje apsolutne vlasti. Tako su bila provedena tzv. zaštitna uhićenja (die Schutzhaft) komunista i određenih socijaldemokrata. Mnogi drugi dali su se u bijeg kako bi izbjegli tu sudbinu. Na taj način nacisti su uspjeli osigurati dvotrećinsku većinu u parlamentu  koja im je bila potrebna za izglasavanje Zakona o uklanjanju nevolja od naroda i države (Gesetz zur Behebung der Not von Volk und Reich) – jedino je preostalih 94 socijaldemokrata glasalo protiv. Tim zakonom ovlasti Reichstaga za donošenje zakona bile su prenesene na kancelara.

Sve stranke osim nacističke bile su službeno zabranjene 14. srpnja 1934 godine. Paul von Hindenburg, predsjednik države, umro je 2. kolovoza 1934. godine. Zakonom o poglavaru Njemačkog Reicha (Gesetz über das Staatsoberhaupt des Deutschen Reichs) donesenim već 1. kolovoza 1934. godine bilo je određeno kako će nakon Hindenburgove smrti institucija predsjednika biti ukinuta te da će dotadašnja funkcija predsjednika biti sjedinjena s funkcijom kancelara pod titulom Vođe i Kancelara Reicha (Führer und Reichskanzler). Tako su u osobi Adolfa Hitlera bile utjelovljene predsjedničke i kancelarske ovlasti čime je on i službeno postao neograničeni, apsolutni diktator. Kako bi se barem ostavio privid legitimiteta, 19. kolovoza 1934. godine bio je održan referendum u kojemu je njemački narod bio upitan odobrava li Hitlerovo preuzimanje uloge Führera. Potvrdan odgovor, potpomognut zastrašivanjem i izbornom prevarom, sakupio je gotovo 90 % glasova.

Iz opisanog slijeda događaja proizašlo je nekoliko ključnih pitanja kojima su se intelektualci marksističke provenijencije toga doba zaokupili; zašto je do komunističke revolucije došlo u polufeudalnoj, agrarnoj Rusiji umjesto u nekoj od industrijski razvijenih zapadneuropskih zemalja gdje su – prema marksističkoj teoriji, uvjeti za ustanak radništva bili puno povoljniji; kako pojasniti uspon fašizma u Italiji i uspon nacizma u Njemačkoj; na koji način masovna, popularna kultura utječe na kritičku moć pojedinca; kako unutar uspostavljenog kapitalističkog uređenja utrti put prema emancipaciji potlačenih i izopćenih klasa?

Ovaj skup pitanja pronašao je konkretan izraz u Njemačkoj 1923. godine kada je u Frankfurtu na Majni bio osnovan Institut za društvena istraživanja koji će u povijest ući pod poznatijim, neslužbenim nazivom Frankfurtska škola. Kao što to iz službenog naziva Instituta proizlazi, njegova djelatnost prije svega se temeljila na sociološkoj analizi društva, međutim, ona se na tome nipošto nije zaustavljala. Tako je interdisciplinarnost marksističkog predznaka bila odlika Insituta od njegovih samih početaka, a ona je između ostalih uključivala sljedeće humanističke i društvene znanosti: sociologiju, filozofiju, pravo, ekonomiju, povijest, psihologiju, politologiju, lingvistiku, muzikologiju. Termin kojim se obuhvaća ovaj sveobuhvatan pristup tumačenju društvene zbilje i struktura moći koji je oblikuju te kojim se istovremeno opisuje rad intelektualaca toga kruga jest kritička teorija.  

Neka od najpoznatijih i najutjecajnijih imena povezanih s radom Instituta za društvena istraživanja su Max Horkheimer – ravnatelj Instituta od 1930. godine, Theodor Adorno, Walter Benjamin, Leo Löwenthal, Erich Fromm i Herbert Marcuse. Pored temeljne marksističke orijentacije, ono što je navedenima i većini drugih članova i suradnika Instituta bilo zajedničko jest njihovo židovsko porijeklo. Tako se Institut u srpnju 1933. godine iz opisanog dvostrukog razloga našao pod udarom nacista koji su ga zatvorili pod optužbom za subverzivno djelovanje. Time je započelo izbjegličko razdoblje Frankfurtske škole i njezinih pripadnika. U toj novoj, prijelaznoj fazi Institut za društvena istraživanja nakratko je djelovao u  Ženevi. Novo, trajnije sjedište Institut je pronašao u New Yorku gdje je djelovao pri Sveučilištu Columbia od 1934. godine do 1949. godine. Tako je i većina suradnika Frankfurtske škole uspjela izbjeći nacistički teror i dospijeti u Sjedinjene Američke Države. Institut za društvena istraživanja vratio se u Frankfurt na Majni 1949. godine gdje djeluje sve do danas. 

Jedna od najčešće upućenih kritika intelektualcima povezanim s Frankfurtskom školom jest da su oni utjelovljenje onoga što se kolokvijalno naziva salonskim ljevičarima – intelektualcima lijeve orijentacije koji bez ikakve odgovornosti iznose zamisli dok istovremeno drugima olako prepuštaju da osmisle kako ih provesti u djelo. Marksistički filozof Georg Lukács kritiku angažmana članova i suradnika Instituta za društvena istraživanja sažeo je terminom Grand Hotel Bezdan čime je htio naglasiti kako su lijevi intelektualci koncentrirani oko Frankfurtske škole radije provodili svoje vrijeme u otmjenim hotelima i sveučilištima promatrajući bezdan kapitalizma sa sigurne udaljenosti umjesto da se odvaže na konkretno političko djelovanje – praxis. Sličnu opasku kritičkoj teoriji uputio je i povjesničar Golo Mann kada ju je opisao kao marksizam za fine ljude.   

Jedinstvenu iznimku u pogledu nedostatnog društvenog angažmana predstavlja filozof Herbert Marcuse, pored Horkheimera i Adorna, najistaknutiji član Instituta za društvena za istraživanja kojega se – s benefitom retrospektivnog zaključivanja, može ocijeniti kao najutjecajnijeg teoretičara proizašlog iz kruga Frankfurtske škole čije ideje ostaju relevantne i zahtijevaju pažnju i u našem vremenu.

Herbert Marcuse rođen je u Berlinu 1898. godine u obitelji dobrostojećih, asimiliranih Židova. Tijekom Prvog svjetskog rata – 1916. godine, bio je unovačen, ali cijelu je službu proveo u pozadini. Završetkom rata pridružio se revolucionarnom vojničkom vijeću te je sudjelovao u neuspjelom spartakističkom ustanku 1919. godine. Doktorat na temu njemačkog umjetničkog romana završio je na Sveučilištu u Freiburgu 1922. godine te se potom vratio u Berlin gdje se bavio izdavaštvom. U svrhu daljnjeg studija filozofije vratio se u Freiburg 1928. godine gdje je najprije bio pod mentorstvom Edmunda Husserla i kasnije Martina Heideggera kod kojega je napisao habilitaciju na temu Hegelove ontologije i teorije povijesnosti koju Heidegger nikada nije odobrio, ali koja je svejedno bila objavljena 1932. godine.

Marcuseu je bilo jasno kako uslijed izglednog dolaska nacista na vlast u Njemačkoj nije mogao očekivati povoljan razvoj akademske karijere i zato je 1932. godine prekinuo suradnju s Heideggerom koji je tada već iskazivao simpatije spram nacističke ideologije (pridružio se nacističkoj stranci 1933. godine) te se prijavio za posao na Institutu za društvena istraživanja gdje je bio primljen, međutim, nikada nije dobio priliku raditi u samom Institutu u Frankfurtu jer je u tijeku već bilo preseljenje Instituta iz Njemačke zbog anticipiranog nacističkog terora. Tako je Marcuse kraće vrijeme radio u ispostavi Instituta u Ženevi 1933. godine. Potom je uslijedio Marcuseov boravak u Parizu. Naposljetku je došao u SAD 1934. godine.

Marcuse je radio za ogranak Instituta za društvena istraživanja pri Sveučilištu Columbia od 1934. do 1942. godine. Američkim državljaninom postao je 1940. godine. U Washington, D.C. preselio se 1942. godine gdje je započeo raditi u Uredu za ratne informacije (Office of war information), agenciji u kojoj su se razvijali projekti posvećeni protunacističkoj propagandi. Već 1943. godine prelazi u Ured za strateške službe (Office of Strategic Services, OSS) – preteču CIA-e, gdje se bavi analizom obavještajnih izvještaja o Njemačkoj i izradom planova za provedbu denacifikacije nakon rata. Tamo ostaje sve do raspuštanja OSS-a 1945. godine. Nakon rata radio je kao voditelj Odjela za središnju Europu (Central European Section) pri Uredu za istraživanje obavještajnih podataka (Office of Intelligence Research) u okviru američkog Ministarstva vanjskih poslova (State Department) od 1945. do 1951. godine.

Herbert Marcuse vratio se akademskoj karijeri 1952. godine kada je započeo raditi kao predavač na nizu američkih sveučilišta: Sveučilište Columbia, Sveučilište Harvard, Sveučilište Brandeis (1954. – 1965.), Sveučilište Kalifornije San Diego (1965. – 1970.).

Marcuse će upravo tijekom rada na Sveučilištu Bandeis biti prepoznat izvan uskih akademskih krugova. Njegove dvije najpoznatije knjige – Eros i civilizacija (1955.) i Čovjek jedne dimenzije (1964.), postale su, naime, programatsko štivo za studentski pokret 60-ih godina. Tako su se rečenice iz njegove sinteze marksizma i psihoanalize u prvoj knjizi te rečenice iz njegove rasprave o ideologiji razvijenog industrijskog društva u drugoj knjizi mogle čuti kao parole koje su studenti izvikivali diljem američkih i europskih gradova. Marcuse je tu neočekivanu popularnost prigrlio te je otvoreno podržavao studente održavajući govore na prosvjedima čime je u određenim krugovima stekao status filozofske rock zvijezde.

Mediji su otišli i korak dalje kada su Herbertu Marcuseu nadjenuli titulu oca Nove ljevice koja je proizlazila iz činjenice da je program tog širokog, lijevo orijentiranog kontrakulturalnog pokreta 60-ih i 70-ih bio u mnogočemu istovjetan Marcuseovim nazorima o feminizmu, proturatnom pokretu, pravima homoseksualaca, borbi manjinskih skupina za građanska prava, ekologiji i općenitoj kritici potrošačkog društva. On je uvijek odlučno odbijao tu titulu šaljivo ispravljajući one koje bi ga tako oslovili kako je on zapravo pradjed toga pokreta.

Marcuse je pojasnio kako studenti nisu trebali čitati njegove tekstove da bi spoznali nepravde društva u kojemu žive, već kako je došlo do koincidencije koja se sastojala u tome da su aktivisti u njegovim tekstovima pronašli izraz onoga što su sami već ionako osjećali: ”Nisam bio mentor studentskim aktivistima u šezdesetim i ranim sedamdesetim godinama. Ono što sam učinio jest da sam formulirao i artikulirao neke ideje i neke ciljeve koji su visjeli u zraku u to vrijeme i to je otprilike to. Studentska generacija koja je u tim godinama postala aktivna nije trebala očinsku figuru ili figuru djeda da bi ih vodila tome da prosvjeduju protiv društva koje je na dnevnoj bazi otkrivalo svoju nejednakost, nepravdu, okrutnost i općenitu destruktivnost. To su mogli iskusiti, to su vidjeli svojim očima.” U tome smislu, Marcuse izričito zaključuje: ”Nikada se nisam smatrao idolom, ocem ili djedom Nove ljevice. Ono što se dogodilo jest podudarnost ideja i mišljenja. Studenti nisu morali pročitati Čovjeka jedne dimenzije kako bi prosvjedovali ili kako bi se pobunili.”

Herbert Marcuse je do kraja života nastavio biti aktivan kako na akademskom području u obliku pisanja daljnjih radova tako i u javnom djelovanju koje se sastojalo u održavanju predavanja i davanju intervjua u Americi i u Europi. Umro je tijekom radnog posjeta Njemačkoj 1979. godine – nekoliko dana nakon što je navršio 81. godinu.

Opis širih društvenih zbivanja prve polovine 20. stoljeća i ideološke podloge toga vremena bio je potreban jer je Herbert Marcuse, odgovarajući na pitanje tko ga je odgojio, ponudio sljedeće objašnjenje: ”U svakom slučaju to nije bila škola – Kraljevska pruska gimnazija. Samo do određenog stupnja moja obitelj. …Ono što me zaista odgojilo bila je povijest onakva kakvom sam je doživio. Znači, Prvi svjetski rat …i neuspjela njemačka revolucija 1918./1919. godine. U to vrijeme bio sam u Berlinu i to je zaista bio prvi pravi odgoj koji sam dobio. Zatim, nešto što je puno pomoglo jesu knjige – knjige i moji prijatelji i suradnici na Institutu.”

Još jedna od najčešćih kritika koja se upućuje radovima proizašlim iz djelatnosti Instituta za društvena istraživanja jest da su teški za čitanje, pompozni, a ponekad i nerazumljivi. Takvoj vrsti kritike ponekad je izričito bio izložen i sam Herbert Marcuse. Odgovarajući na opasku kako su tekstovi Frankfurtske škole kao cjelina izvanredno pompozni, Marcuse je dao sljedeći odgovor: ”Do neke mjere slažem se s Vama i priznajem da postoji mnogo stvari kod Adorna koje ne razumijem. Želio bih ipak reći ponešto o tome kako je on to opravdavao. Radilo se o tome da je običan jezik, obična proza – čak i ponešto sofisticirana, bila toliko prožeta uspostavljenim poretkom i da je u tolikoj mjeri izražavala kontrolu i manipulaciju pojedinca od strane struktura moći da je već u samoj upotrebi jezika bilo nužno ukazati na prekid s konformizmom. Iz toga je, dakle, proizlazilo nastojanje da se taj prekid prenese u sintaksi, gramatici i vokabularu. Je li to prihvatljivo ili ne, ne znam. Nasuprot tome, rekao bih da postoji jednako velika opasnost u preranoj popularizaciji užasno kompliciranih problema s kojima se danas suočavamo.”

Kao što se može iščitati iz ovoga odgovora, iako ga se ponekad zaista može ”okriviti” za pretjerano zamršeni stil pisanja, Herbert Marcuse posjedovao je izvanrednu sposobnost da se u razgovornoj formi na materinjem njemačkom jeziku i stranom engleskom jeziku podjednakom suverenošću izrazi sažeto i jasno. Oslanjajući se na tu liniju misli, može se ponuditi argument kako Marcuseovi radijski i televizijski intervjui zaslužuju pažnju ukoliko postoji želja (i potreba) da se njegova misao izražena u akademskom radu pojasni ili proširi usmenom riječi. Iz te želje (i potrebe) odabrano je pet televizijskih i radijskih intervjua koje je Herbert Marcuse dao u razdoblju od 1964. do 1979. godine čiji je prijevod s njemačkog i engleskog jezika obuhvaćen zajedničkim naslovom U razgovoru s Herbertom Marcuseom.  

U radijskom intervjuu s Christopherom Kochom i Johnom Simonom iz 1964. godine Herbert Marcuse opisuje totalitarne tendencije koje se počinju javljati u nominalno demokratskim društvima koje se očituju u standardiziranim obrascima ponašanja, nametnutim vrijednostima i nametnutim potrebama u životu pojedinca koje je opisao u svojoj knjizi Čovjek jedne dimenzije. On dovodi u pitanje stvarnu razliku mišljenja i slobodu izbora u demokratskim procesima te iznosi hipotezu kako unutar postojećih, zadanih političkih okvira ne postoji mogućnost da stvarna alternativa dođe do izražaja. Kao dokaz toga opisuje autocenzuru kojoj su podvrgnute novine i filmska industrija. Nadalje, oslobođenje od otuđenog rada predstavlja kao preduvjet za ostvarenje humane egzistencije lišene rata, borbe za egzistenciju i frustracije. Konačno, opisuje suvremeno klasno društvo tako što ukazuje na oligarhijsku skupinu koja određuje sudbinu cjelokupnog stanovništva te u tome smislu istovremeno naglašava kako većina stanovništva ni na koji način nema moć samoodređivanja. Izlaz iz toga stanja vidi u potencijalu intelektualca/učenjaka da razvije koncepte, ideje i stremljenja koja neće podleći navodnim ili stvarnim koristima takvog represivnog društva. 

Luka Draganić, veljača 2025. godine

2. U razgovoru s Herbertom Marcuseom

2.1. Intervju s Christopherom Kochom i Johnom Simonom[i]

Koch: Sa mnom sjedi dr. Herbert Marcuse, profesor politike i filozofije na Sveučilištu Brandeis i autor nedavne knjige naslova Čovjek jedne dimenzije izdavača Becon Press. Zajedno s nama je i John Simon, urednik izdavačke kuće New York. Razgovarat ćemo o toj novoj knjizi dr. Marcusea. Kako ja to razumijem, ta knjiga bavi se Sjedinjenim Američkim Državama. Njezina opća teza jest da smo na neke značajne načine došli do situacije ili da dolazimo do situacije koja je iznimno bliska totalitarnom društvu. Intervju ćemo započeti raspravom što se time točno misli. Citiram iz knjige dr. Marcusea: ”Načinom kojim je organiziralo svoju tehnološku bazu suvremeno industrijsko društvo sklono je tome da bude totalitarno jer totalitarno nije samo terorističko političko upravljanje jednog društva, već i neterorističko, ekonomsko, tehničko upravljanje koje djeluje kroz manipulaciju potreba od strane interesenata. Takvo stanje sprječava pojavu djelotvorne oporbe protiv sustava kao takvog. Specifičan oblik vladavine ili stranačke vlasti nije jedino što čini totalitarizam, nego i specifičan sustav proizvodnje i distribucije koji, dapače, može biti kompatibilan s pluralizmom stranaka, novina, suprotstavljenim snagama itd.” Pitam se možete li započeti tako što ćete nam reći na što u tome smislu mislite pod totalitarnim društvom?

Marcuse: Započeo bih tako što ću ponešto kvalificirati ono što ste rekli. Zasigurno, moja knjiga ne bavi se Sjedinjenim Državama. Kao što citat ukazuje, ona se bavi određenim tendencijama – ničim više od toga, za koje smatram da se mogu primijetiti u najrazvijenijim područjima industrijske civilizacije. Naravno, najrazvijenije područje industrijske civilizacije danas su Sjedinjene Države, međutim, poznato je da tendencije na koje ukazujem – ukoliko uopće prevladavaju ili se tek naprosto počinju javljati samo u određenim naprednim područjima, nisu prisutne u još uvijek ogromnim siromašnim regijama u razvoju čak i u Sjedinjenim Državama. Što se tiče pojma totalitarizam, koristim ga potpuno svjestan da to može prekršiti određene tabue. Naviknuti smo na korištenje pojma totalitarizma najprije za fašistička i nacistička društva te zatim za komunistička društva. To znači da smo navikli koristiti pojam totalitarna za društva pod više ili manje terorističkom diktaturom jednopartijskog sustava s manje ili više terorističkom eliminacijom sve opozicije. Vjerujem da je takva skučena, ograničena upotreba pojma totalitarna društva i sama ideološka jer, barem po mojem mišljenju, može poslužiti u prikrivanju činjenice da se totalitarne tendencije počinju javljati čak i u još uvijek demokratskim društvima koja zadržavaju demokratski postupak i institucije, koja imaju nekoliko stranaka, koja možda čak imaju i snage koje djeluju kao protuteža. Pod totalitarnim mislim na takvu konstelaciju stanja u kojem kako privatno tako i javno postojanje čovjeka/pojedinca biva kontrolirano i izvrgnuto standardiziranim, zahtjevanim obrascima ponašanja, standardiziranim, nametnutim vrijednostima, standardiziranim, nametnutim potrebama. To može biti činjeno privatno, ali i javnom birokracijom. Može biti činjeno preko savršeno demokratskih medija masovne komunikacije i tako dalje. Na jedan način, to je posljedica pod navodnicima tehničkog napretka koji podrazumijeva masovnu proizvodnju i masovnu distribuciju. Masovna proizvodnja i masovna distribucija zahtijevaju, međutim, značajnu razinu standardizacije te značajan stupanj podjarmljivanja pojedinca unprijed zadanim i nametnutim vrijednostima,  zamislima, težnjama, ciljevima i tako dalje.

Koch: Je li to nužan uvjet takve određene proizvodne mogućnosti i sustava?

Marcuse: Pojam nužan primijenjen na povijest vrlo je upitan. Strogo gledano, ukoliko  promišljate u smislu fizičkog zakona, ništa u povijesti nije nužno. Smatram da je to trenutno neizbježan nusproizvod načina na koji se tehnički napredak zapravo odvio u industrijskom društvu.

Koch: Je li taj argument također primjenjiv na društva koja su organizirana na više ili manje individualističkoj osnovi kao i na ona koja su kolektivistički ustrojena? Drugim riječima, rekli biste da je ista kritika primjenjiva kako na Sovjetski Savez ili zemlje sovjetskog bloka tako i na Sjedinjene Države?

Marcuse: Rekao bih da se može primijeniti u smislu da se slične tendencije mogu promotriti tamo. To sve, naravno, uzimajući u obzir silne razlike utemeljene na potpuno drugačijoj osnovi i organizaciji cjelokupne ekonomije. Mišljenja sam, međutim, da će dva sustava postati više ili manje asimilirani utoliko što će se Sovjetski Savez vrlo brzo pridružiti najnaprednijim područjima industrijske civilizacije.

Koch: Mislim da bismo u ovoj točki trebali razjasniti – jer Vi to naposljetku pojašnjavate u svojoj knjizi, da ipak vidite razlike između Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Država.

Marcuse: Silne razlike.

Koch: Možda biste mogli obrazložiti zašto?

Marcuse: Očita razlika jest da je društvo, kao što sam upravo spomenuo, u svojoj biti ustrojeno na drugoj osnovi. Kolektivno vlasništvo i kontrola nad sredstvima proizvodnje, bez obzira na to smatrate li to već socijalističkim ili uopće ne držite takvim, dovoljno su drugačiji od društva organiziranog na bazi privatne kontrole i privatnog vlasništva proizvodnih sredstava da bi to dostajalo za odlučne razlike u razvojnim tendencijama.

Koch: Postoji i razlika u pravnoj osnovi kontrole od strane države, zar ne?

Marcuse: Na što mislite pod pravnom osnovom?

Koch: U nekoj mjeri smo pojedinci čije je vlastito sudjelovanje i vlastita sposobnost za neslaganje zaštićenija u američkom sustavu negoli u sovjetskom sustavu.

Marcuse: Pojedinci su zasigurno zaštićeniji. U američkom sustavu oni su čak institucionalizirani, u sovjetskom sustavu to nisu. Upravo ovdje, međutim, jako strahujem kako ta institucionalizacija građanskih prava – napose prava i slobode na neslaganje, postupno biva korodirana i umanjena ne kroz teror, ne urotom, već naprosto mehanizmom tehničkog rasta unutar okvira uspostavljenih institucija.

Koch: Prije nego što se upustimo u raspravu u tome području razjasnimo sljedeće; kad već pokušavamo definirati Vašu upotrebu riječi totalitaran koja je, pretpostavljam, prilično drugačija od recimo toga kako Carl Friedrich koristi tu riječ…

Marcuse: O da.

Koch: … želio sam Vas upitati o primjenjivosti toga koncepta na manje napredna područja svijeta, posebno one zemlje koje su sada označene kao socijalističke i koje teže opsežnom planiranju i upotrebi onih tipova kontrole za koje Vi nagovještate da postoje u naprednom industrijskom društvu. Na primjer, te zemlje su Gana, Kuba ili Alžir. Počinje li definicija vrijediti također i u tim zemljama?

Marcuse: To je jedno od najtežih pitanja za postaviti i odgovoriti. S jedne strane – i to bi moglo zvučati paradoksalno iako ne mislim da je tako, rekao bih da te zemlje upravo zato što još nisu u naprednoj fazi industrijalizacije u kojoj moraju preuzimati sve negativne osobine takvog oblika industrijalizacije imaju veću šansu za drugačijim razvojem u budućnosti. Rekao bih da te zemlje imaju veću šansu da iz ničega izgrade slobodnije i humanije društvo. Ovdje, međutim, postoje druge prepreke, naime, to da je velika većina tih zemalja preslaba u resursima – kako intelektualnim tako i materijalnim, da to same postignu. Koliko to mogu sagledati, one su same po sebi – ponovno, s nekim iznimkama, nesposobne za akumulaciju kapitalnih sredstava nužnih za razvoj i zato će se morati oslanjati na izvanjsku pomoć koja može doći samo s Istoka ili sa Zapada. Bojim se da će ta ovisnost o vanjskoj pomoći gotovo neizbježno dovesti te zemlje na put kojim se u sadašnjosti zaputio Istok odnosno Zapad tako da je ideja treće sile još uvijek više ili manje utopijska zamisao.

Koch: Još jedno pitanje u ovom općem području; Isaac Deutscher u svojoj knjizi The Great Contest: Russia and the West u kojoj se bavio izazovima Hladnog rata – koji zapravo nisu središnje pitanje ove rasprave, predložio je da je krajnji potencijal za slobodu organizacije u smislu totalitarnog sovjetskog društva puno veći od onog koji postoji u bilo kojem području na Zapadu zbog načina na koji su kontrolni mehanizmi tamo primijenjeni i iskorišteni. Biste li se složili s tom formulacijom gospodina Deutschera?

Marcuse: Slažem se do točno određene točke. Ukoliko Deutscher želi reći da se ustrojavanje planskoga društva ne mora nositi s partikularnim interesima koji inače stoje na putu iskorištavanja svih raspoloživih resursa u svrhu zadovoljenja vitalnih potreba – gdjegod da one još uvijek nisu zadovoljene, te podrazumijeva da se ne treba nastaviti putem rasipanja i hotimičnog zastarijevanja, tada se u potpunosti slažem. Takvo centralno planirano društvo u kojem bi protivni partikularni interesi uistinu bili uklonjeni posjedovalo bi, sažeto rečeno, daleko veći potencijal za razvoj ljudskosti negoli neko drugo društvo. Smatram, međutim, da razvoj sovjetskog društva ovdje zapravo trebamo smjestiti u kontekst mirne – ili prije neprijateljske koegzistencije, što znači da Sovjetski Savez u sadašnjosti sebe također doživljava kao društvo posvećeno odvajanju silnih dijelova svojih resursa i bogatstva u smjeru proizvodnje oružja te uslijed toga mora nametnuti žrtve koja inače ne bi trebale biti nametnute.

Koch: Mislim da je povratak na pitanje totalitarizma ono što bismo u ovome trenutku ponešto trebali istražiti. Razlog zašto se vraćam jest taj da je to krajnje provokativna riječ za koristiti u kontekstu suvremenog američkog života. Jedna od stvari o kojoj u tome pogledu pričate jest raspon u naravi izbora dostupnog u ovome društvu. Najprije, pretpostavljam da bi trebalo reći da se do neke mjere čini kako postoji veliki raspon izbora. Naposljetku, naše političke vođe biramo iz cijelog spektra kandidata, odabiremo posao kojim se želimo baviti, zatim obrazovanje koje želimo… 

Marcuse: Biramo li uistinu kandidate ili su oni izabrani u naše ime? Izabiremo li Vi, ja ili bilo tko kandidata koji se natječe ili to zapravo čini netko drugi? Čini li to stroj ili što ja znam već što?

Koch: Barem postoji izbor između različitih kandidata različitih gledišta. Vjerujem da gospodin Barry Goldwater ima drugačiju orijentaciju od našeg predsjednika Johnsona.

Marcuse: Da, zasigurno.

Koch: Jesu li oni stvaran izbor?

Marcuse: Stvaran izbor postoji gdjegod imate istinsku razliku u mišljenjima. Ponavljam, postupno postajem sve više sumnjičav spram govora, platformi i programa koji se izvode prije izbora. Oni su obično jedva u vezi s onime što nastupa nakon izbora. U slučaju kada još uvijek postoji stvarna razlika mišljenja, rekao bih da tada uistinu imate izbor i da imate slobodu izbora, ali upravo to jest ono u što počinjem sumnjati. Sama činjenica da postoje dvije stranke sama po sebi ne znači da se te stranke razlikuju u temeljnim stavovima i mišljenjima. U jednom prihvaćenom i ustoličenom okviru mogu, naime, postojati razlike, ali moguće je da bi se i u tome slučaju obje stranke natjecale u zadržavanju tog postojećeg okvira umjesto da rade na njegovim alternativama – ukoliko one postoje.

Koch: Jedno od tradicionalnih područja neslaganja, pored političke arene naravno, uvijek je bio akademski svijet i intelektualne zajednice koje su, povijesno gledano, ponekad drugačije gledale na stvari od trenutnog društvenog poretka. Vidite li da u akademskom svijetu postoji istinsko neslaganje i stvarna opozicijska alternativa?

Marcuse: Pod akademskim svijetom mislite na sveučilišta, koledže i tako dalje?

Koch: Da.

Marcuse: Kako je upravo to područje u kojem imam iskustva, rekao bih da je ono danas još uvijek vjerojatno slobodnije od svih drugih. Moje dugo iskustvo sa studentima pokazalo mi je kako su oni, barem kada dolaze na sveučilište, još uvijek u potpunosti otvorena uma, da razmišljaju svojom glavom, da su krajnje kritični i da uistinu govore slobodno – barem ako znaju da mogu govoriti, to ovisi o tome s kime pričaju. Postupno, međutim, javlja se grozna nužda potrage za poslom. Oni savršeno dobro znaju da bi pronalazak posla za njih mogao biti vrlo težak u slučaju da se nastave držati uistinu suprotstavljenih mišljenja – ne onih mišljenja koja su tek blago drugačija. Nadalje, oni znaju da prije ili kasnije moraju usvojiti oblike ponašanja kojima barem prikrivaju svoje neslaganje ili kojim ga izražavaju na način da ne izazivaju skandal. Ja ih zbog toga zasigurno ne krivim.

Koch: Je li ovo uistinu dovoljno da bi se objasnio nedostatak neslaganja? Postojali su učenjaci i intelektualci koji su bili u stanju zauzeti suprotstavljeni stav u smislu raznih publikacija; dovoljno je pomisliti na C. W. Millsa i na – u znatno drugačijem i znatno popularnijem smislu, Vancea Packarda. Kako biste pojasnili postojanje takvih ljudi i činjenicu da nema više ljudi poput njih? 

Marcuse: Ne bih rekao i ne mislim da sam rekao da neslaganje ne postoji. Ono što jesam rekao, ono što mislim i ono što bih htio ponoviti jest da imamo značajnu količinu neslaganja. To neslaganje možemo priuštiti jer ono ostaje u cijelosti i u potpunosti neučinkovito. Možemo si priuštiti C. W. Millsa, možemo si priuštiti da dopustimo Vanceu Packardu izgovaranje stvari koje bi u prošlosti bile vrlo pažljivo sakrivene jer je naše društvo tako snažno, tako kohezivno, tako moćno da ta otkrivenja ne čine nikakvu štetu. Na neki način, to je dobro, ali u nekom drugom – i vjerojatno dubljem smislu, to je vrlo loše.

Simon: Htio bih Vam postaviti pitanje posebno u vezi fenomena Vancea Packarda. Svoje knjige prodaje u stotinama tisuća komada i naširoko je čitan. Ipak, čini se da nema nikakav stvaran utjecaj u ovome društvu. Ta literatura kao da naprosto sklizne s površine – možda ostavi trenutačan dojam i potom nestane. Što se tiče slučaja prof. C. W. Millsa, on je napisao knjigu Listen Yankee koja je bila prodana u preko 400.000 komada i koja je bila čitana – koliko sam primijetio, od tajnica dok se voze u metrou, a opet nije ostavila nikakav trag. Čini se kako društvo nije samo dovoljno samopouzdano da dozvoli postojanje neistomišljenika, već i dovoljno samopouzdano da nekima od njih dozvoli da budu široko rasprostranjeni. Kako biste komentirali fenomen izostanka traga koji ti ljudi ostavljaju te procese i načine kojima se to postiže?

Marcuse: Tome je tako zato što vjerujem da postoji jedan drugi dojam koji nadvladava, slabi i naposljetku čini nemoćnim dojmove koje takve knjige ostavljaju. To je dojam da ovo društvo naposljetku djeluje predivno i učinkovito te da je ono uspjelo u silnom povećanju standarda života i u distribuciji svojih benefita preko većeg dijela nekada nedovoljno privilegiranog stanovništva. Još uvijek postoje velika siromašna područja, ali ništa ne dokazuje da takva područja prije ili kasnije također ne mogu biti zbrinuta. Tako su ono što ti autori otkrivaju i osuđuju naprosto nusproizvodi slavnog dobrostojećeg društva. To su nusproizvodi s kojima se trenutno moramo nositi, ali koji ni na koji način nisu ozbiljni ili opasni.

Simon: Događaj u nedavnoj prošlosti koji, čini se, to najviše potvrđuje bilo je ubojstvo predsjednika. Postojala je prilika da taj čin i njegove posljedice ostave duboki trag na američki narod, a opet, kao da je prikaz ta četiri dana bio još jedna televizijska drama…

Marcuse: Upravo tako. Nakon četiri dana, ti događaji bili su u potpunosti inkorporirani u svakodnevni život, došao je novi predsjednik i sve se nastavilo svojim tokom.

Simon: Ono što sam Vas htio zamoliti jest da malo više prokomentirate specifične tehnike i metode imajući na umu da industrija masovnih komunikacija igra tako veliku ulogu u ovom cijelom procesu. Možete li reći nešto o tome?

Marcuse: Ponovno, ne želim ostaviti dojam da cijelu tu stvar smatram urotom dijela medija masovne komunikacije. Unatoč tome, tamo također postoje zavjerenički aspekti. Podsjetit ću Vas samo na okvir autocenzure u kojem djeluju novine, filmska industrija, štogod bilo. Autocenzura puno je učinkovitija i daleko djelotvornija od bilo kakve državno nametnute cenzure. To, međutim, nije poanta. Mislim da sve ove pojave imaju vrlo racionalnu osnovu. Radi se, naime, upravo o tome da naš sustav djeluje i zato što djeluje – zato što je toliko produktivan, zato što širi tolike benefite, mi potiskujemo cijenu koju plaćamo za to obilje. Usput, obilje je riječ koju bih koristio samo pod znakovima navoda. Ono što me zapravo smeta jest ta represija cijene i žrtava koji su dio cijele priče.

Koch: Do sada smo govorili o takvim – sada i ja ovdje koristim navodnike, neopipljivim stvarima poput toga da raspon dostupnog izbora uistinu nije nikakav pravi izbor i o tome kako društvene znanosti i akademske institucije – sve dok i nešto neslaganja biva tolerirano, unatoč tome istinski ne sudjeluju u razvoju i kretanju društva. Što ne valja s društvom kakvo je sada? Postoji li potreba da se društvo promjeni? Hoću reći, čak i ako nismo dostigli utopiju, nismo li joj se dostatno približili barem u smislu proizvodnje materijalnih dobara i fizičkog komfora?

Marcuse: To pitanje vodi nas do onoga što smatram središtem cijele problematike. U sklopu jednog mojeg prilično posjećenog kolegija na sveučilištu postavio sam pitanje koje je bilo nalik onom na ispitu; studente sam upitao: ”Želim da mi kažete što ne valja s ovim društvom?” Nikada nisam dobio odgovor. Nitko nije mogao ili se nije usudio reći mi što ne valja s ovim društvom.

Koch: Jesu li studenti pali kolegij?

Marcuse: Ne, nisu jer ponovno; u potpunosti razumijem zašto mi nisu htjeli ili mogli odgovoriti. Kako bih ponudio odgovor moram postati ponešto filozofičan pa čak i ponešto utopijski nastrojen. Za mene riječ utopija nema nikakvog smisla jer iz moje perspektive danas nema ničega što bi se smisleno moglo nazvati utopijom. Čovječanstvo je došlo do faze u kojoj, kada bi to htjelo, u relativno kratkom vremenu zapravo može prenijeti u stvarnost čak i krajnje utopističke ideje. Tako ispada da je pojam utopija obmana. Ono što ne valja s ovim društvom jest da zadržava i perpetuira borbu za egzistencijom, muku, frustraciju i rasipanje iako su svi intelektualni i materijalni kapaciteti za pacifikaciju te borbe na raspolaganju kako na međunarodnoj sceni tako i na onoj nacionalnoj pa i na razini svakog pojedinca. Ono na što mislim pod pacifikacijom borbe za preživljavanje jest nešto vrlo konkretno. Izrazio sam to u frazi oslobođenje od otuđenog rada[ii] – mislim da će Vaši slušatelji znati o čemu pričam. Došli smo do faze kada bi industrijska civilizacija uistinu mogla smanjiti radno vrijeme do te mjere da bi se tradicionalan odnos između radnog vremena i slobodnog vremena obrnuo; tako bi slobodno vrijeme postalo punovremeno, a radno vrijeme marginalno. To bi uključivalo preispitivanje vrijednosti. Poništilo bi neke od najdragocjenijih tabua postojeće civilizacije; na primjer, na mjesto potrebe zarađivanja za život došao bi život kao svrha samom sebi, a ne kao sredstvo za postizanje ciljeva koji nikada nisu postignuti ili koji se postižu u dobi kada se u njima više ne može uživati. Mislim da je to alternativa danas. Ta alternativa sustavno je – ponavljam, ne u smislu urote, već objektivno, spriječena načinom na koji nastavljamo uspostavljenim smjerom napretka.

Koch: Bi li bilo korektno kada bi se prvi dio toga preformulirao tako da se u stenografskom smislu kaže kako je društvo, unatoč postojanju mogućnosti života u obilju, još uvijek ustrojeno kao društvo oskudice?

Marcuse: Ne, iz jednog vrlo jednostavnog razloga. Ne trebate obilje kako biste imali humano društvo. Čak bih otišao toliko daleko i rekao kako je jedan od zločina naše trenutne ere da imamo previše u situaciji u kojoj ogromna većina ljudi na Zemlji ima premalo. To, dakle, nije pitanje obilja.

Koch: Dopustite da onda usmjerim razgovor prema razmatranju onoga što bi se moglo smatrati dostatnim. Posjedujemo potencijal razvoja društva utemeljenog na dostatnosti, a još uvijek živimo u društvu utemeljenom na oskudici.

Marcuse: To je točno.

Simon: Nije li također točno da se koncept oskudice ne može primijeniti jer je potreba za potrošnjom toliko uzvišena u ovome društvu?

Marcuse: Zasigurno. Potreba za potrošnjom na samom je vrhu. Ona je apsolutno neophodna jer potreba za njom s druge strane perpetuira potrebu zarađivanja za život – potrebu obavljanja rada koji je, tehnički gledano, već suvišan. 

Simon: Možemo li Vas pomalo pretvoriti u vizionara i zamoliti Vas da razmotrite prirodu društva u kojemu bi koncepti rada i odmora bili dekonstruriani; koja bi bila Vaša očekivanja?

Marcuse: Ne možete jer smatram da smo u sadašnjosti u potpunosti nesposobni izraditi nacrt takvoga društva.

Simon: Zašto se toj zamisli toliko lako izrugivati?

Marcuse: Lako joj se izrugivati zato što uvijek pretpostavljamo da će pojedinci – onakvi kakvima su danas kondicionirani, iznenada biti stavljeni u situaciju u kojoj više neće morati raditi kako bi preživjeli, u kojoj neće morati zarađivati za život i u kojoj bi većinu njihovog dana činilo slobodno vrijeme. Tada je vrlo lako izreći – i slažem se s time, da bi to bila katastrofa. Uistinu, bila bi to možda najveća civilizacijska katastrofa; to bi bio potpuni kaos i noćna mora. Ne možemo zamisliti takvo društvo jer je ono toliko radikalno drugačije od onoga što imamo sada da bi bilo kakva vizija nalik tome zapravo bila neodgovorna.

Koch: Dopustite mi da onda isprobam sljedeći komentar; mi posjedujemo potencijal razvoja, kakogod on već bio organiziran i postavljen, koji je blizak onome što se tradicionalno smatralo utopijskim oblikom postojanja.

Marcuse: Da.

Koch: U drugom dijelu Vaše ranije tvrdnje izjavili ste, međutim, kako vidite da se društvo svojim tendencijama kreće ne samo dalje od uspostavljanja ili postojanja takvoga društva, već da takve tendencije zapravo vode u potpuno suprotnom smjeru. Htio sam Vam postaviti pitanje u vezi toga jer nije li istina da su tehnološke sposobnosti društva uvijek bile ispred vještina tog istog društva da te sposobnosti iskoristi? Nije li to naprosto pitanje kulturološkog zaostatka? Zar nije tako da u stvari polagano razvijamo okvir unutar kojeg možemo koristiti novosti u tehnologiji kako bismo stvorili zdravo ljudsko društvo?

Marcuse: Prema mojem viđenju, ne radi se samo o vremenskom ili kulturološkom zaostatku u bilo kojem smislu. Odlučna razlika ovdje jest da ono što je dio ove priče nije naprosto pitanje boljeg korištenja i boljeg razvoja dostupnih tehničkih resursa, već i ono što zovem radikalnim preusmjerenjem samog tehničkog napretka. Kako ja to vidim, takvo radikalno preusmjerenje tehničkog napretka – i to najprije u svrhu zadovoljenja životnih potreba i pacifikacije, nije moguće unutar uspostavljenog okvira. Ono bi zahtijevalo sveobuhvatnu promjenu u našim institucijama koje su još uvijek prilagođene oskudici, a ne onome što bismo potencijalno već sada mogli imati.

Koch: Dozvolite mi da citiram nešto iz uvoda knjige što bi moglo baciti svjetlo na ono na što smjeram. Napisali ste: ”Način na koji jedno društvo ustrojava život svojih članova uključuje inicijalni izbor između historijskih alternativa koje su određene naslijeđenom razinom materijalne i intelektualne kulture. Sam izbor ishod je pretumbacija dominantnih interesa. On anticipira specifične oblike preobrazbe i korištenja čovjekove naravi koji odbacuju druge oblike.” Izbor jest riječ koja mi je tamo zapela za oko.

Marcuse: Da ne vjerujem da je takvo preusmjerenje historijski moguće, ne bih bio napisao knjigu. Što se tiče izbora, u vezi toga sam uistinu vrlo pesimističan jer bi izbor, između ostalih stvari, zahtijevao ljude koje žive u strašnoj potrebi za takvom promjenom. Kao što sam istaknuo, ta potreba danas je učinkovito potisnuta. Nadalje, izbor bi zahtijevao da oni ljudi koji žive u potrebi za takvom promjenom zapravo posjeduju moć da dovedu do nje. To trenutno također nije slučaj.

Koch: Ima li itko koristi od ovoga društva kako je ono trenutno postavljeno?

Marcuse: Da, zasigurno. Ako ne većina, mislim da barem veliki dio stanovništva ima koristi od ovoga društva i upravo zato je toliko teško i bolno kritizirati ga. Vjerujem, međutim, da je u igri nešto više od tih benefita. Iako ga mrzim, iskoristit ću kliše i reći kako ozbiljno vjerjujem da je na kocki mogućnost ljudske i humane egzistencije za sve lišene rata. Imajući u vidu te mogućnosti, mislim da treba kritizirati čak i ono društvo koje vjerojatno donosi više koristi većem brojem ljudi od bilo kojeg drugog društva koje mu je u povijesti prethodilo.

Koch: U nekom smislu, iako možda uistinu nekim članovima društva koristi više nego drugima, ono također ograničava beneficijare do neke mjere i ne dozvoljava im da dođe do njihova punog razvoja kao ljudskih bića, nije li tako? Mislim da je to ono na što ste mislili kada ste u jednom trenutku govorili da svijet naginje tome da postane predmet totalne administracije koja apsorbira i same upravitelje.

Marcuse: Da. Takvo društvo ne samo da apsorbira upravitelje, ne samo da guši potrebu za preusmjerenjem napretka, već i čini sve od sebe da bi zaustavilo razvoja koncepata i načina mišljenja koji bi mogli definirati ili barem iscrtati nacrte razvojnih alternativa – kako kvantitativnih tako i kvalitativnih promjena. To je razlog zašto iznosim kritiku današnjeg pozitivizma i empiricizma kojeg smatram pseudoempiricizmom – lažnim empiricizmom, zato što se usmjerava na ograničeno i manipulirano iskustvo.

Koch: Želim Vas još na trenutak zadržati na ovome. Moglo bi se reći da su nekadašnja društva koja su samo određenim društvenim grupama donosila koristi u očima tih beneficijara morala biti opravdavana jer je naprosto tehnološki bilo nemoguće da oni zadrže svoje određene benefite u jednom potpuno egalitarnom sustavu. Sada, međutim, imamo društvo u kojemu to više nije nemoguće i gdje oni koji uživaju korist ne bi trebali ustupiti puno toga kako bi benefite podijelili s drugima u društvu zahvaljujući pojavi automatizacije, kibernetike i raznih tehnika. Nije li također istinito da bi oni koji su beneficijari u sadašnjoj situaciji mogli imati još veće koristi u drugačijoj društvenoj situaciji? Zašto onda nije moguće da tradicionalno vodeće grupe u ovome trenutku i pod ovim uvjetima same izvrše tranziciju prema drugačijem društvu?

Marcuse: Zato što bi to, koliko ja znam, bio prvi slučaj u povijesti u kojem bi interesno i ukorijeneno vodstvo – ili vladajuća klasa ako želite, dobrovoljno abdicirala. Mogućnost da ne bi uživali koristi kao što je to sada i rizik od ozbiljnih poremećaja pa čak i katastrofe ili rata toliki su da je razumljivo kako neće biti raspoloženi da dobrovoljno uvedu takve promejne.

Koch: Erich Fromm u knjizi Zdravo društvo zastupa stajalište da postoje određeni snažni razlozi zašto čak i oni uključeni u vodstvo ne uživaju toliko mnogo od ovoga društva kao što bi to mogli od drugačije vrste društva. Ne bi li to moglo djelovati kao dovoljna stimulacija osvještenom vodstvu da napravi tranziciju?

Marcuse: Ne. Koliko se sjećam, ono što on pod time misli jest naprosto da čak i bogati nisu sretni. Najprije, nikada to nisam shvaćao suviše ozbiljno jer ne vjerujem da bi nesreća bogatih trebala biti predmet ozbiljnog razmatranja. Nadalje, ne vjerujem da to oklijevanje možete interpretirati primarno u psihološkom smislu. Na kraju krajeva, ono što je ovdje uključeno – da budem savršeno otvoren, jest temeljna izmjena ustoličenih političkih i ekonomskih institucija kao što je to već bilo indicirano. Na primjer, uistinu planska ekonomija s prioritetima postavljenima prema zadovoljenju potreba nije kompatibilna sa sadašnjom privatnom kontrolom ekonomije.

Koch: Još jedno konačno pitanje u vezi toga; bi li sadašnje vodstvo time ustupilo puno više od samog statusa i upravljanja? Bi li oni također ustupili neke materijalne uvjete života?

Maruse: Ponovno, gledajući unazad u povijest, u najmanju ruku je moguće, ako ne i vjerojatno da bi uistinu morali ustupiti mnogo od onoga što imaju danas i da bi se javili drugi koji bi stvari htjeli obaviti na drugačiji način. To bih svakako rekao.

Simon: Opisujete kontradikciju ili antagonizam između potrebe za promjenom i nečega za što pretpostavljam da je oblik objektivne potrebe koja postoji neovisno o željama ili osjećajima drugih i bez obzira na represiju izražavanja potrebe za tom promjenom. Predviđate li u bilo kojem smislu, možda čak i onom klasičnom marksističkom, rasap utemeljen na takvom obliku sustavnog proturječja koji će prisliti neku vrstu promjene – možda ne one koju bismo priželjkivali ili onu koju Vi predviđate?

Marcuse: Perspektive takvog rasapa takve su da ne mislim da bi ih čak i najfanatičniji marksisti poželjeli. Na primjer, mogu zamisliti kako bi nuklearni rat ili čak i konvencionalni rat širih, međunarodnih razmjera oslobodio sile koje bi dostajale za takvo preusmjerenje napretka, ali tko je dovoljno lud da to poželi? 

Simon: Ne vidite scenarij u kojem takav rasap potječe od manje kataklizmičnih faktora poput stagnacije unutar ekonomije ili iz nekakavog sloma u uređenju i organizaciji naših društvenih i seksualnih običaja? Na primjer, postoji cijela skupina pisaca koja se bavi time – Norman Mailer piše naročito o seksualnoj revoluciji. Imaju li ti faktori ikakav značaj za Vaš način promišljanja? Bismo li seksualni aspekt mogli proširiti na cjelokupnu krizu morala?

Marcuse: Mislim da je to jedna od najkatastrofičnijih i gotovo kriminalnih upotreba pojma revolucija. Kada Coca-Cola izbaci novu bocu ispada da je to revolucija u flaširanju. Tako imamo revoluciju u dezodoransima i u svemu drugome. Revolucija izostaje samo na području gdje taj pojam sadrži imalo smisla. Uopće ne vidim seksualnu revoluciju, upravo suprotno. Kao što to nastojim istaknuti u svojoj knjizi, vidim vrlo lijepu, vrlo dobrodošlu, vrlo ugodnu i vrlo prijatnu prilagodbu seksualnih običaja društvu obilja koje se naprosto više ne može zadovoljiti viktorijanskom moralnošću. To nema nikakve veze s revolucijom.

Simon: Nastavno na to; čini se da se taj vrlo ugodan razvoj u našim seksualnim i društvenim navadama o kojem govorite odvija ponešto u opoziciji spram neterorističke totalitarizacije društva, da ili ne?

Macuse: Sumnjam čak i u to jer što više seksualne slobode unutar jednog poretka ljudi imaju bez da bivaju kažnjeni od tog istog poretka, utoliko ih je lakše navoditi i njima manipulirati. Molim Vas, nemojte me krivo razumjeti; ja ću biti posljednji koji će osuditi oslobođenje u seksualnoj moralnosti.

Koch: Dopustite da Vam postavim sljedeće pitanje iz historijske perspektive – možda ne želite ili nećete moći dati odgovor. Nadovezujući se na promjene – neću upotrijebiti riječ revolucija, u našim seksualnim običajima, dodatno još otkrivamo određene tendencije koje se zbivaju u umjetnosti i književnosti, ali također i u upotrebi droga. Čini se da je moguće kako je sve to međusobno povezano. S g. Timothyjem Learyjem i IFIF-om (Međunarodnom federacijom za unutarnju slobodu) bilo je, naime, mnogo govora o jednoj drugoj revoluciji – revoluciji droga, i upotrebi droga koje proširuju svijest. Na sličan način, umjetnici su na možebitno analogan način u tendecijama poput apstraktnog ekspresionizma razvili oblik umjetnosti koja, barem za mene, postaje toliko solipsistička da gotovo prestaje imati bilo kakvu relevantnost osim takve da je sama sebi svrha. Postoje li povijesne paralele s razvojem događaja i društvenim tendecijama takve naravi? Na primjer, često se čuje ona o propadanju Rimskoga Carstva kao primjeru vremena slobodnjaštva i zabrinutosti oko krajnje individualnosti.

Simon: U tome kontekstu govori se i o razdoblju koje je uslijedilo nakon Francuske revolucije.

Marcuse: Razdoblje koje je uslijedilo nakon Francuske revolucije – razdoblje Direktorija, bilo je ponešto drugačije jer je tamo u tim stvarima uistinu bilo stvarne slobode u značajnoj mjeri pod uvjetom da ste pripadali jeunesse dorée – drugi je tada nisu imali niti su je ikada imali. Što se tiče droga, ta tema bliska mi je srcu jer, kao što nažalost znate, na sveučilištima smo vrlo zabrinuti oko toga. U tome pogledu, ja sam užasan rekacionar – uostalom kao i u mnogim drugim pogledima. Smatram kako su droge vrijedne osude i da je jedini slučaj u kojem njihova upotreba može biti pozdravljena prilikom boli – nepodnošljive fizičke boli. U svim drugim slučajevima, nemoguće je da djeluju onako kako se ljudi pretvaraju da djeluju, pogotovo ne u umjetnosti, književnosti ili razvoju svijesti. Ako išta, sve to su činovi ljudske slobode. Ukoliko nemaju karakter razvoja ili prisvajanja ljudske slobode, oni će neizbježno postići suprotno od onoga što trebaju postići, naime, neki oblik iluzorne sreće, iluzornog zadovoljstva, iluzornog iskustva. Ponovno, sve to vrlo lako može postati sredstvo prilagodbe umjesto njezine suprotnosti.

Koch: Nije li ipak mogućnost konzumacije droga koje mogu proširiti osobnu, pojedinačnu svijest u njezinom najvećem obimu i njihovo djelovanje u umjetnosti gdje do najvišeg stupnja proširuju čulstva i emocije – ukoliko je to ono što one zapravo čine, u izvjesnom smislu oblik oslobođenja i slobode bez premca u povijesti?

Marcuse: Možda je to oslobođenje od stvari od kojih ne bismo trebali biti oslobođeni jer su one upravo suština sadašnjeg stanja stvari. Ukoliko biste se na umjetan način oslobodili od toga, ono što biste zapravo postigli nije razvoj svijesti, već zarobljavanje svijesti.

Koch: Drugim riječima, to nije toliko sloboda na koliko sloboda od?

Marcuse: Upravo tako.

Simon: Govorili ste o pogrešnoj upotrebi termina revolucija; biste li također primijenili jednaki sud u vezi upotrebe termina crnačka revolucija u kontekstu pokreta za građanska prava. Drugim riječima, vidite li to kao faktor promjene u društvu?

Koch: Dopustite mi da istaknem kako je ono na što ciljamo tim pitanjem izviđanje postoje li područja ili snage unutar ovoga društva koje nude priliku za neku vrstu društvene promjene.

Marcuse: Taj pokret zasigurno je pokret za društvenu promjenu. Ne bih ga nazvao revolucijom jer osobno ne mogu razumjeti kako se revolcionarnim može nazivati pokret koji nastoji implementirati principe Deklaracije neovisnosti. Hoću reći, mislim kako sama činjenica da moramo imati takve pokrete danas, gotovo 200 godina nakon Deklaracije neovisnosti, dostatno karakterizira naše društvo. To nije revolucija, to je pokušaj da se u stvarnost napokon prenese ono što je bilo obećano stoljećima ranije. To je obećanje kojim je moderno društvo zapravo započelo i koje još uvijek nije preneseno u stvarnost.

Simon: C. Wright Mills bavio se s dvije grupe unutar ovoga društva; radničkim pokretom i intelektualcima. Biste li primijenili jednaku kritiku na obje te grupe?

Marcuse: Koliko se sjećam, uopće nisam kritizirao pokret za građanske slobode ili crnački pokret. Što se tiče radničkog pokreta…

Simon: Nisam to mislio kao kritiziranje, već u smislu procjene.

Marcuse: Što se radničkog pokreta tiče, sve što mogu reći jest da trenutno u Sjedinjenim Državama – i to ne samo u Sjedinjenim Državama, organizirano radništvo više nema ništa s onime što je Marx nekada nazivao proletarijatom te razvijajućom sviješću i revolucionarnim potencijalom proletarijata. Organizirano radništvo danas je postalo jedna od protusila koja surađuje sa svojom protu-protusilom u jačanju i unapređivanju vladajućih snaga. Ponovno, zasigurno to na bilo koji način ne izgovaram kao oblik okrivljavanja ili optužbe, nego samo kako bih okarakterizirao razliku između sadašnjeg stanja stvari u odnosu na ono u Europi u devetnaestom stoljeću ili u ovoj zemlji tridesetih godina dvadesetog stoljeća. 

Novinar: Bi li klasna analiza ovoga društva još uvijek imala smisla s obzirom na rašireno obilje i represiju bilo kakvog značajnog osvještavanja problema?

Marcuse: Ne mogu, a da ne vjerujem da još uvijek imamo klasno društvo. Klasno društvo nije okarakterizirano rastućim standardom života klasa nad kojima se vlada, već je ono danas najotvorenije izraženo činjenicom da imamo jednu skupinu ili klasu koja temeljem svoga položaja u društvenom i ekonomskom procesu odlučuje i određuje sudbinu cjelokupnoga stanovništva. Nadalje, klasno društvo izraženo je time da većina stanovništva, sukladno njihovu položaju u društvenom i ekonomskom procesu, uistinu ni na koji način nema moć samoodređivanja.

Koch: Citirat ću dio u kojem pišete o društvenoj promjeni i o tome kako do nje dolazi: ”Izbor je primarno – ali samo primarno, privilegija onih skupina koje su pribavile kontrolu nad proizvodnim procesima. Njihova kontrola projicira način života na cjelinu i porobljavajuća nužnost koja iz toga slijedi ishod je njihove slobode.” Potom pišete: ”Moguće ukidanje te nužnosti ovisi o novom prodoru slobode, ali ne bilo koje slobode, nego one koju nose ljudi koji razumijevaju zadanu nužnost kao nepodnošljivu i nepotrebnu patnju.” Iz ovoga bih rekao da ste svojim kriterijima za društvenu promjenu postavili grupu koja je gotovo potpuno isključena od društvenih benefita. Kao što ste to ranije spomenuli, načisto ste postavili kriterije u pogledu radničkog pokreta i kada pišete općenito o ljudima i njihovoj sposobnosti da izmjene situaciju. Tako zastupate stajalište da u redistribuciji bogatstva i izjednačavanju klasa naprosto leži samo nova stratifikacija karakteristična za industrijsko društvo i da u tome u biti nema šanse za promjenu metoda te stratifikacije. Ipak, u završnici knjige – i to samo u posljednjoj polovini posljednje stranice od njih 257, pišete sljedeće: ”Ispod konzervativne narodne osnove, međutim, leži zakopani sloj izopćenika i autsajdera, izrabljenih i proganjanih, ljudi različitih rasa i boje kože, nezaposlenih i nezapošljivih. Oni egzistiraju izvan demokratskog procesa. Njihov život je u najneposrednijoj, stvarnoj potrebi za okončanjem nepodnošljivih uvjeta i institucija. Zato je njihov otpor revolucionaran, čak i ako njihova svijest to nije. Činjenica da počinju odbijati sudjelovati u igri mogla bi biti ono što naznačuje početak kraja jednoga razdoblja.” Karakterizira li u nekom smislu Vašu procjenu mogućnosti ove tendencije činjenica da tome posvećujete samo polovinu stranice?

Marcuse: Karakterizira samo djelomično. S druge strane, ona bi mogla biti samo početna naznaka. Te skupine još uvijek su suviše nemoćne da bi same postigle promjenu. Ono što bih ovdje htio dodati jest da kada govorim o prodoru nove slobode motivirane osviješćenošću nepodnošljivih uvjeta, to ne znači da se nužno i isključivo radi o krajnjoj bijedi i jadu. Na primjer, vrlo dobro mogu zamisliti uvjete pod kojima društvene skupine koje nisu siromašne i koje ne žive u bijedi postaju svjesne ludosti društva u kojemu moraju nastaviti s otuđenim radom, nastaviti obavljanje onoga što mrze i nastaviti borbu za egzistenciju koja sve više i više nalikuje utrci štakora. Suočena s mogućim ukidanjem svega ovoga, ta osviještenost doista bi se mogla raširiti i postati jedna od tih potencijalnih sila promjene.

Koch: Trenutno postoji više programa koji se odvijaju diljem zemlje. Onaj koji je nedavno zadobio najviše medijske pažnje jest Program za Appalachiju, međutim, takvošto postoji ovdje u New Yorku i u Oaklandu u Kaliforniji. Radi se, dakle, o većem broju programa na koje se troši ogromna količina novca u iznimno malim, ciljanim lokacijama u pokušaju da se obuhvaćanjem određene skupine stanovništva istu nekako integrira u društvo. Mislim na projekte poput onoga koji se odvija u Harlemu u koji će biti uloženo 80 milijuna dolara ili onaj na Lower East Sideu za koji vjerujem da je dodijeljeno 120 milijuna dolara. Kako ja to razumijem, velik dio toga novca potječe od iznimno sofisticirnog dijela vodstva zemlje. Mislite li da će takve vrste programa ili programi bilo koje vrste biti u stanju smanjiti broj onih koji su nezaposleni i nezapošljivi. Drugim riječima, u kojem smjeru vidite da će se ova tendencija razvijati; vidite li da će se ta potencijalno revolucionarna grupa povećavati ili smanjivati?

Marcuse: Vrlo je teško reći jer takvošto u potpunosti ovisi o nacionalnoj i međunarodnoj situaciji. Što se tiče projekata koje ste spomenuli; naravno, svaki projekt koji i na najmanjem području umanjuje bijedu, siromaštvo i prljavštinu je dobar i trebalo bi ga podržavati, ali bez iluzija. Čini mi se, naime, jasnim da takvi projekti nisu ključ za odlučnu promjenu jer to nije samo lokalno pitanje, pa čak niti nešto što se tiče samo jedne nacije kao cjeline; to je stvar supranacionalne razine.

Koch: Mislim da ste na neki način već odgovorili na njega, ali dopustite da Vam postavim ovo posljednje pitanje; kakvom vidite ulogu učenjaka i intelektualaca imajući na umu takvo stanje stvari u kojem se ne čini da postoji – barem ukoliko je Vaša analiza točna, puno toga konkretnog što bi trenutno moglo biti učinjeno? Uistinu, rekao bih kako je Vaša analiza prilično pesimistična.

Marcuse: Da, ona jest pesimistična i upravo u ovoj situaciji intelektualac/učenjak možda ima odgovorniju ulogu negoli što je imao ikada ranije zato što je njegov zadatak danas da unatoč navodnom ili stvarnom uspjehu ovoga društva sačuva ili prije da razvije one koncepte, one ideje i ona stremljenja koja neće podleći tim navodnim ili stvarnim koristima takvoga represivnog društva. Dapače, njegova uloga jest da razvije koncepte i načine mišljenja koji će ostati odani stoljećima starim nadama i stremljenjima čovječanstva za društvo u kojemu će borba za egzistenciju biti uistinu pacificirana. To je danas, više nego ikada ranije, stvarna mogućnost i cjelokupna moć i cjelokupno bogatstvo našega društva u sadašnjosti usmjereno je protiv ove mogućnosti upravo zato što je ona toliko stvarna. Tako intelektualac/učenjak u ovoj situaciji ima jedan od najodlučnijih zadataka. 

Koch: Hvala Vam puno! Razgovarali smo s dr. Herbertom Marcuseom, profesorom filozofije na Sveučilištu Brandeis i autorom nedavne knjige Čovjek jedne dimenzije u izdanju Beacon Pressa i s Johnom Simonom, urednikom izdavačke kuće New York. 

___________________________________________

[i] Koch, C., Simon, J., Herbert Marcuse; Interview on One-Dimensional Man with Christopher Koch and John Simon, KPFA, 1964., dostupno na: https://www.youtube.com/watch?v=9gyL5ie6-x0, posljednji posjet stranici 14. prosinca 2024., s engleskog na hrvatski jezik preveo Luka Draganić, e-mail: [email protected]  

[ii] U originalu: abolition of alienated labour.

(Nastavlja se).

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Daddio – Razgovori koje ne vodimo
    •  Pacifik – Šljem kao moj jastuk (3)
    •  Pacifik – Šljem kao moj jastuk (2)
    •  Pacifik – Šljem kao moj jastuk (1)
    •  Savršeni dani – Sreća na japanski način
    •  Djeca čovječanstva - Odraz budućnosti između nade i apatije
    •  Aldous Huxley vlastitim riječima (1)
    •  O zavisti
    •  Gospodar prstenova – Fantazija u službi ekologije (3)
    •  Gospodar prstenova – Fantazija u službi ekologije (2)

> Svi tekstovi ovog autora