Spektakl svetoga – banalizacija vjere na Hipodromu

U vremenu kada je sve podložno estetizaciji, pa i patnja, smrt, istina…, nije iznenađujuće da je i religija postala roba u ponudi masovne kulture. No ono čemu smo svjedočili na koncertu Marka Perkovića Thompsona, 5. srpnja 2025., na zagrebačkom Hipodromu nadilazi uobičajene oblike vjerskog folklora. To je bio trenutak u kojem je do kraja ogoljena suvremena potreba za svetim bez transcendencije, za Bogom bez zahtjeva, za vjerom bez istine.

Dogodilo se ono što filozof Jean Baudrillard naziva ”hiperrealnim”, religija kao simulakrum, kao slika koja nema stvarnost osim vlastite projekcije.

U tom spektaklu, vjerski simboli: Gospa, križ, anđeli, lebde nad masom ne kao poziv na obraćenje, pokoru i ljubav prema bližnjemu, već kao elementi identitetske potvrde. U prostoru u kojem se uzvikuje ustaški/fašistički pozdrav ”Za dom spremni”, gdje se pjesma o ratu pretače u molitvu, a Bog postaje nacionalni simbol, više ne govorimo o vjeri, nego o mitologiji.

Pitanje koje se nameće nije više teološko nego antropološko: što se događa s čovjekom kada svetome pristupa kao slikovnici? Kada križ prestane biti znak patnje i otkupljenja, a postane dekor za spektakl?

U ovom kontekstu posebno je znakovit bio trenutak kada je umirovljeni šibenski biskup Ante Ivas, s pozornice, predvodio molitvu ”Maranatha”, koju je sam napisao, a Thompson ju je uglazbio, tekst u kojem se Bog zaziva da dođe ”u zemlju Hrvata” i raskrinka ”sluge tame”. U takvom ambijentu, molitva više nije otvorenost otajstvu, nego ideološki govor. Sveti tekst postaje liturgijska funkcija narodne mobilizacije, a Bog se ne zaziva kao izvor istine, nego kao jamac kolektivne samoidentifikacije.

To nije molitva Crkve, nego izvedba zajednice koja traži potvrdu vlastite slike o sebi. A kada se molitva pretvori u javni performans identiteta, ona više ne uzdiže srce prema Bogu, nego zatvara transcendenciju unutar granica kolektivnog identiteta, pretvarajući Boga u projekciju naroda i time dokida upravo onu božansku slobodu i univerzalnost koju navodno zaziva. Vjera se u tom kontekstu ne prakticira nego konzumira.

Kao što se slika s društvenih mreža ne nosi da bi se istina podijelila, nego da bi se identitet potvrdio, tako se i vjerski simboli na ovakvim okupljanjima koriste ne radi pobožnosti, nego radi pripadnosti. To je, u svojoj srži, banalizacija svetoga: svetinja nije više drugačija, izdvojena, nedodirljiva, ona je dostupna, upotrebljiva, potrošna.

Nije više znak Božje prisutnosti, nego sredstvo nacionalne mobilizacije.

Heidegger nas je učio da biti mora ostati skriveno kako bi se otkrilo u istini. Kada se pak Božje otajstvo pretvori u tehnološki prikaz, kad Gospa lebdi kao svjetlosna figura iznad gomile, to nije objava, nego projekcija. Tu više nema tišine koja otvara srce, ostaje buka koja pokreće masu. A upravo u toj masi gubi se osoba, vjernik postaje navijač, a liturgija spektakl.

Teološki gledano, ono čemu smo svjedočili može se nazvati sinkretizmom nacionalizma i religije. No taj sinkretizam ne proizvodi novu sintezu, nego destrukciju oba pojma. Religija gubi univerzalnost, a nacija gubi etiku. Krist više nije Spasitelj svih, nego jamac nacionalne čistoće.

Takva interpretacija vjere proturječna je evanđeoskoj poruci, Isus nije došao potvrditi narod, nego preobraziti čovjeka.

Upravo zbog toga posebnu odgovornost snosi šutnja Crkve. Kada se liturgijski simboli zloupotrebljavaju u kontekstu političko-ideološkog spektakla, Crkva mora govoriti jasno i nedvosmisleno. Njezina šutnja nije neutralna, ona je suradnja. U času kada se križ diže ne da bi se ljubilo, nego da bi se isključivalo, Crkva ne može ostati na marginama. Jer šutnja pastira nije pastirska skromnost, nego izdaja stada.

Zato je osobito upečatljiv kontrast između tišine koja je obavila ovaj događaj i burne reakcije koju su biskupi Zagrebačke crkvene pokrajine, putem službenog priopćenja, izrekli protiv Kluba Močvara. U tom priopćenju od 24. lipnja 2025., prozvan je ”sotonski performans” koji je organiziran uz podršku Grada Zagreba i Ministarstva kulture.

Bez ulaska u sadržaj same umjetničke provokacije, ostaje pitanje dosljednosti: gdje su bila ta ista osjetila kada je Gospa lebdjela nad glavama tisuća dok su pjevali pjesme o tenkovima, kada se fašistički pozdrav dizao ispod križa, kada se molitva pretvarala u nacionalnu mobilizaciju?

Zar je vrijeđanje svetoga prihvatljivije ako se ne pojavljuje kao umjetnička provokacija, nego kao ”domoljubna” priredba bez ironije, ali s vjerskim simbolima u službi ideologije?

U trenucima kada se vjera instrumentalizira, kada se sveto upotrebljava kao alat političke agende, moralna dosljednost Crkve ne mjeri se retorikom o ”kulturnom marksizmu”, nego sposobnošću da prepozna vlastite zablude.

Kada Crkva govori protiv periferne subkulture, a šuti pred spektakularnom manipulacijom vjere koja zahvaća desetke tisuća mladih, tada više nije čuvar svetoga, nego njegov selektivni tumač. A to je izdaja njezine zadaće.

Na Hipodromu nismo svjedočili autentičnom izrazu kršćanske pobožnosti, nego emocionalno-tehnološkom konstruktu koji koristi sveto kako bi opravdao ideološko. I u tome leži problem. Ne zato što bi nacionalni ponos bio po sebi loš, nego zato što vjera nije sredstvo nijedne političke agende. Kad se Bog koristi za potvrdu naroda, onda narod prestaje biti zajednica, a Bog prestaje biti Bog. Ostaje idolatrija nacije.

U društvu koje je izgubilo povjerenje u institucije, koje se bori s demografskom i moralnom krizom, logično je da se traži oslonac u nečem većem. Ali ako to veće nije transcendentno, nego je mitologizirano, tada ne govorimo o povratku vjeri, nego o njezinoj zamjeni. O lažnoj vjeri koja nudi emociju bez etike, pripadnost bez obraćenja, simbol bez značenja. A upravo to vodi u duhovnu površnost, u zaborav bitnoga.

Kršćanska vjera nije nacionalni folklor. Nije spektakl. Nije tehnički show ni manifestacija kolektivne moći. Ona je osobni odnos s Bogom koji poziva na ljubav prema svakom čovjeku, a ne na povike protiv onih koji su ”drugi”.

U trenutku kada se zlorabi sveto, ono prestaje biti izvor spasenja i postaje sredstvo manipulacije. A tada više nije problem samo estetike, nego istine.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  U ime Boga ostavljeni - tihi krici svećenika
    •  Crkva u zrcalu presude sutkinje Ponoš
    •  Zamotaj se, ženo, da ja ne sagriješim
    •  Antunovski hod kao loš spektakl
    •  Iustitia et pax šuti o nepravilnostima na lokalnim izborima
    •  Između inkluzivnosti i feudalne nostalgije – dva lica Crkve
    •  Mačevi razdora ''Marijinih ratnika''
    •  Lav XIV. most jedinstva ili izazov stabilnosti?
    •  Papa nove epohe ili dimna zavjesa stare Crkve?
    •  Hrvatski ''Spotlight'' počinje: slučaj svećenika Vizira

> Svi tekstovi ovog autora