Novo normalno, mahati zastavom NDH

Podsjetila me je ta svadba u prelijepoj Opatiji, na prostoru čuvene terase ispred hotela Kvarner, gdje se već godinama, u kristalnom dvorani okićenoj ogromnim kristalnim lusterima održava hrvatski izbor pjesme za Euroviziju zvan ”Dora”, podsjetila me je ta izrazito ”hrvatska” svadba, takozvane novokomponirane hrvatske elite, koja si može priuštiti takvo jedno mondeno mjesto za otjelotvorenje svečana događaja, podsjetila me je ta karikaturalnost, burlesknost prizora svadbena veselja s tamburašima i barjacima, u kontekstu neoklasicističkog zdanja prvog izgrađenog hotela na Jadranu, gdje su noćili europski kraljevi i carevi Austro – Ugarske monarhije, na jednu predstavu Krležina Kraljeva – njen početak, gdje se sva slika ondašnje Hrvatske, uoči i za vrijeme Prvog svjetskog rata, svodi na pečenjaru iz koje kulja masni dim, dok se somnambulne siluete koje mašu zastavama i glasno čitaju pamflete iz novina bezglavo kreću uzduž prostora pozornice … ili opet, u drugom trenutku, podsjetila me je na Zafranovićevu ”Okupaciju u 26 slika”, film u kojemu se naturalističke slike klanja i mučenja u gradskom autobusu miješaju s krvavim simbolima toga vremena, vladavine Nezavisne države Hrvatske. 

Ne radi se samo o svjetonazorskoj provaliji koja danas, više nego ikada prije u samostalnoj Hrvatskoj, gura građane u dva različita tabora, već i o moralnom kodeksu, vrijednosnom sustavu i zakonskim regulativama – onima koje se ne primjenjuju.

Tako sam se ovog kasnog ljeta, u kojemu cvjeta prekrasni ruj, osunčanog subotnjeg popodneva, zadesio na izložbi ponajvećih hrvatskih slikara čiji su radovi, s temom mora, temom plavog Jadrana, bili izloženi u prostoru Hrvatskog muzeja turizma u Opatiji.

Na drugom katu muzeja, zajedno su se našla neka, na tu temu, odabrana remek-djela iz zbirke Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u Zagrebu, djela predstavnika hrvatskog slikarstva od kraja 19. stoljeća, pa do moderna vremena apstrakcije…

I dok sam uz zvučnu kulisu Vivaldijeva ”Četiri godišnja doba” (u tom trenutku koji opisujem prostor je ispunjavalo dramatično ”Ljeto”) tonuo u hrvatsku modernu Emanuela Vidovića i Ljube Babića, čija slika Krajolik iz 1918. godine, atmosferom i dubinom krajobraza kao da usporava promatračeve otkucaje srca, dok sam iz malog formata ulja na kartonu (”Pejzaž iz Cavtata”) Vlahe Bukovca kao kroz nekakav tajanstveni okular ulazio u čaroban Alisin svijet, ili kroz ogromno ulje na platnu s dvije drvene barke na jedra, usred bonace, doživljavao neoskvrnuti Jadran iz vremena autorove impresije njime, Mencija Clementa Crnčića iz 1906. godine ….. pogled mi je nenadano, iz tog zaštićenog, audio vizualnog, staklenog zvona, skliznuo s refleksivnih slika kroz bočni prozor muzeja, na vizuru Opatije, i susjedne terase čuvenog hotela Kvarner.

A tamo, na terasi hotela Kvarner, dočekao je moj, još uvijek slikarskim vinjetama Jadrana zaslijepljen pogled, uprizoreni burleskni spektakl svadbe takozvane hrvatske elite. Dvojica pripitih svata, u odjelima, bjesomučno su mahala hrvatskim zastavama iz vremena NDH. Ispred njih svirali su tamburaši. Onda je netko od svatova zadjenuo zastavu oko pasa – krenulo je ”spontano” kolo…

Glazbu koju su svirali tamburaši, na sreću, nisam mogao čuti, pa sam i nadalje, zaštićen Vivaldijem i hrvatskim slikarstvom prošlog i pretprošlog stoljeća, kao s nekog, privremeno doduše, izoliranog Panteona, promatrao golu, neuljepšanu stvarnost – hrvatsku realnost, onu istu koja svima nama ovdje određuje pravila ponašanja, koja podešava sustav vrijednosti u ovoj maloj zemlji, koja je elitistička, koja ima moć, u svojim rukama držeći ”i škare i platno”.

Sve je, tako lišeno glazbene pozadine i svedeno na slike i pokrete junaka – glumaca u opisanom kadru, zračilo nekom izrežiranom, angažiranom filmičnošću, nekim grotesknim ”Pulp” Tarantino ozračjem, gdje kao da se nepoznati režiser odlučio pozabaviti ovim našim, dalekom Zapadu slabo poznatim krajevima – posve nestvarno, inscenirano, nikako realistično, previše izokrenuto na glavu, prenaglašeno, a da bi bilo istinito.

No kada sam iz zaštićene kupole muzeja izašao na suhu i neporecivu svjetlost dana, s pokornošću poraženog, ustanovio sam kako je prizor što sam ga kroz prozorsko staklo promatrao bio, na žalost, upravo to – gola hrvatska realnost, tragikomična i zlokobnija od onog već čuvenog, povijesnog ”događanja naroda” na Gazimestanu, htjedoh, u stvari, kazati – na zagrebačkom Hipodromu.

Tako prizor nečega što bi trebalo biti intimno i svečano – vjenčanje, sveden na državne simbole, na natjecateljstvo u nacionalističkom dičenju, na zastave i na šeretsku aluziju na ustašku NDH, u jednom tako estetiziranom, mondenom prostoru, kao što je opatijski hotel Kvarner, i okruženju koje je simbol decentnosti, elegancije, finoće, govori sam za sebe, možda čak i previše.

Kakva se je to nezdrava kultura, raspojasanost i gizdavost hrvatskih mužika, pokondirenih tikvi, prelila ovom našom, navodno, europeiziranom, suvremenom Hrvatskom, kakva je to kulturološka matrica, kakav soj ljudi prevladao – upitati će se žalopojno nemoćan netko.  

Nemoćno će, znajući odgovor, i samome sebi odgovoriti, nemajući hrabrosti glasno ga izgovoriti. Jer kome, zbog čega, zašto?

Na kraju, podsjeti me sve na jedan stih iz pjesme “Mračna vremena”, Bertola Brechta, koji otprilike glasi: “Neće se govoriti ni: Vremena su bila mračna, Nego: Zašto su njihovi pjesnici šutjeli?”

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Nova Država Hrvatska
    •  Ide li neoustaštvo pod ruku s turizmom?
    •  Nova crkva
    •  Naša sudbina nije nimalo sjajna
    •  Koliko vrijedi jedan ljudski život?
    •  Zašto slovenski umirovljenici ne kopaju po kontejnerima?
    •  Rat u Ukrajini, ima li EU asa u rukavu?
    •  Tužna zakuska
    •  Tito na školskom autobusu
    •  Obezvrjeđivanje velike pobjede

> Svi tekstovi ovog autora