Hiljadugodišnji bosanski pat

Kad je Bosna 1463. godine pala pod Osmanlije nestala je država koja je zasebnim i kratkim političkim životom živjela i napredovala od 12. stoljeća. I države znaju umrijeti mlade.

Malo se zna o Bosni prije 12. vijeka. A i tokom Srednjeg vijeka kao da je mrak pomeo skoro sve tragove srednjevjekovne pismenosti na tlu Bosne pa u odnosu na prve susjede, Hrvatsku i Srbiju, imamo premalo izvora o našem Srednjem vijeku.

Kao da smo, za razliku od drugih balkanskih država, bili zemlja bez pjesnika koji bi opjevali sve naše majke, očeve, banove, kraljeve, njihove živote i djela, njihove snove i nevolje, njihove izazove i herojstva, njihove intrige i izdajstva…

Nedostatak izvora uvijek otvara put romantičnim i manje romantičnim mitovima koji su se namnožili od kraja prošlog stoljeća do danas. O bosanskoj specifičnosti, Crkvi bosanskoj i bogumilima, više se ne zna nego što se zna, ali se o njoj ne prestaje pričati onako kako odgovara pripovjedaču.

Kod bogumilstva je važnija bila socijalna nego vjerska komponenta. Ta je hereza zbog kritika bogatstva i bogatih te zagovaranja siromaštva bila popularna i prijemčiva u masama.

Snaga i značaj religije ne treba mjeriti sposobnošću koliko vjera može brojčano okupiti vjernika već sposobnošću da ostvari istinsku duhovnu dubinu vjere u čovjeku koja tu vjeru pretvara u individualnu plemenitost i humanost.

Izgleda da je tu duhovnu dubinu bosanski čovjek pronalazio u neambicioznom, neagresivnom bogumilstvu, okrenutom običnom čovjeku. Bogumili nikog nisu proganjali, dok su oni stalno bili proganjani.

Izuzimajući doba kralja Tvrtka I Kotromanića (druga polovina XIV. stoljeća) Bosna je bila zemlja nejedinstva zbog stalnog odmetništva oblasnih gospodara. Nije to bio samo bosanski fenomen u Srednjem vijeku. U to se doba snaga jednog srednjovjekovnog vladara mjerila i po tome koliko može učvrstiti središnju vlast.

U istoriji Bosne samo je kralj Tvrtko I, zahvaljujući svojoj veličini ali i srećnim istorijskim okolnostima, uspio s lakoćom učvrstiti svoju vlast i okupiti sve žitelje svih religija pod jednu zastavu i od Bosne napraviti čudo Balkana.

Vladar i vizionar koji se rađa jednom u hiljadu godina, Tvrtko je želio pokazati kako zajednički interesi mogu lako neutralisati i premostiti duboke razlike među ljudima i religijama.

Ako se neko pita koje je vjere bio kralj Tvrtko I – a to današnje ljude najviše zanima – najbolje je kazati da je Tvrtko bio svoje vjere, a da je naročito vjerovao u Bosnu!

Želio je napraviti veliku multietničku državu koja bi napredovala kroz narodno i opšte jedinstvo. Činilo se da je Bosni bila namijenjena istorijska misija da postane središte srpskog i hrvatskog jedinstva jer ona je to u Tvrtkovo doba uistinu i bila.

Poslije njegove smrti, međutim, sve se raspršilo i sve je naglo stalo. Usud i nehaj učinili su da je bosanska tradicija prekinuta i zaboravljena kao rijetko gdje u svijetu. Zaborav nas je pojeo a niko drugi do danas nije bio ni nalik Tvrtku I.

Kako veli Pero Slijepčević ”sudbonosna granična linija između Istoka i Zapada pala je posred bosanskih brda, izgubila se u njima, ispremetala. Bosna je postala krvavom krajinom, sa mentalitetom krajišnika a ne zemlje matice.”

U stoljećima ropstva koja su dolazila srednjevjekovno pravoslavlje, katoličanstvo, odlazeće bogumilstvo i dolazeći islam međusobno će se sukobljavati, praviti jaz koji će se s vremenom učvrstiti i ušančiti.

Potomci nekadašnje braće iz prvih godina osmanskog doba poslije nekog vremena smatraće jedni druge urođenim neprijateljima. Tako se kod nas umjesto multireligijskog raja stvorio svijet iracionalne oprečnosti koji neprestano proizvodi mržnju i ratove.

Nepremostivi jaz između vjerskih ili nacionalnih tradicija nikad nije dozvolio da se bilo šta jedinstveno radi, čak i kad su izazovi koji su padali po Bosni tražili jedinstvo. Ono je bilo potrebno naročito u habzburško doba (1878-1918) jer već postojeću izdijeljenost Beč je namjeravaosamo dodatno raspaliti.

Za razliku od Osmanlija koji nisu svjesno izazivali razdore među religijama, Habzburzi su razdore veoma uspješno pravili. Samo malobrojni mladi intelektualci sve tri vjere bili su imuni na taj otrov. Ta su dobra bosanska djeca jačala kako bosansku tako i jugoslavensku svijest.

Poistovjećivanje te dvije naizgled različite ali tako bliske svijesti s naglaskom na borbu za jedinstvo različitosti bio je jedan od razloga što se tokom Prvog svjetskog rata nije pojavio niti jedan prijedlog da Bosna i Hercegovina vrati svoju državnost i postane nezavisna država.

Bilo je to vrijeme kad je jugoslavenska ideja masovno osvajala, pokretala i zbližavala ljude u habzburškom dijelu južnoslavenskog tla pa je na talasima jugoslavenske solidarnosti i ljubavi Bosna i Hercegovina ušla u zajedničku jugoslavensku državu 1918. godine.

Ti su se talasi odbili od oštro stijenje i vratili se kao talasi razočarenja i nezadovoljstva mnogih. U prvoj Jugoslaviji (1918-1941) Bosna i Hercegovina je živjela s nevelikom samosvojnosti i ravnopravnosti i bila je više administrativni nego državni pojam.

Uprkos razočarenju i međunacionalnoj podjeli, koji će relativno brzo uslijediti, jugoslavenska ideja je ostala dovoljno jaka da u toku Drugog svjetskog rata ponovo osvoji, pokrene i zbliži ljude.

Razočarenja odmah iza 1945. godine uglavnom nije bilo, a kao jedna od šest republika Bosna i Hercegovina je prestala biti administrativni a postala državni pojam.

Zato ne čudi što se u našoj kulturi sjećanja doba SFRJ predstavlja kao zlatno doba sreće, ponosa i zajedništva o kojima više o tri desetljeća sanjamo jer nam java od 1990. do danas svakodnevno izbacuje nesreću, sram i podijeljenost.

Naši ljudi nisu ni svjesni zašto je to bilo zlatno doba. Nije to bilo zbog vladajuće ideologije, nije ni zbog bratstva o kojem smo pjevali već zato što je u zemlji postojalo jedinstvo i zajedništvo interesa.

Može se kazati da je Tito odigrao ulogu Tvrtka I Kotromanića, ujedinitelja i lidera koji je uvezao u zajednički snop ljude svih vjera i stvorio te spleo i učvrstio narodno jedinstvo.

Postoji jedna sitna razlika u Bosni i Hercegovini između socijalističkog i ovovjekovnog doba: ranije se javno na samo jednom TV kanalu promovisala ljubav, a danas se na desetinama kanala promoviše mržnja.

Samo u 38 godina Tvrtkove vladavine i u 35 godina Titove vladavine Bosna je bila ono što može biti i što će teško ikad biti, svijet jedinstva te harmonične i interaktivne različitosti. Sve ostalo je bilo mučenje.

Sedam decenija je premalo za sreću jednog svijeta starog skoro hiljadu godina.

Istorijska logika je komandovala da se, kao i poslije Tvrtka koji nije imao dosljedne nasljednike, i poslije Tita, koji je uklonio dosljedne nasljednike, sve uruši do temelja jer pravog jedinstva i pravih državnika Bosna i Hercegovina više nije imala.

Tragedija ideje Bosne i Hercegovine u posljednje tri i po decenije ogleda se zapravo u tome što je rođena u nedoba i u krvi kao nastavak jugoslavenske ideje, ali one ideje koju su svi redom u međuvremenu izgazili i uništili, kako duhovno tako i kulturološki, kako politički tako i vojno.

Na tom neupaljivom zgarištu teško je bilo, ili nemoguće, obnoviti istu ili sličnu građevinu koja bi počivala na čvrstim temeljima.

Ubiti Jugoslaviju početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, ubiti je zbog njenog duha i njene velike ali tada već prezrene ideje i na potpuno istim osnovama i u istom duhu u zatrovanom, sebičnom i nacionalističkom svijetu stvoriti novu i manju Jugoslaviju, Bosnu i Hercegovinu, bio je veliki i težak istorijski izazov i zadatak čije rezultate i danas mjerimo, a koje teško bilo ko može nazvati uspješnim.

Ovaj kratki prelet preko istorije Bosne od nastanka do danas ima samo jedan cilj: podsjetiti čitatelja da je Bosna teoretski od svog rođenja bila ono što je teoretski i sada: mozaik religija i most između religija, kao i rijedak evropski multietnički raj.

Nažalost, u stvarnosti Bosna je bila i ostala svijet međuljudske netrpeljivosti i mržnje, zemlja nedovršenog jedinstva, umrtvljene snage, ukleti teatar sebične osobenosti i partikularnosti te kraljevstvo kriminala i neuspješne šarolikosti u kojoj su samo kriminalci svih nacija ostvarili jedinstvo zajedničkih interesa.

Naša je država u stalnom pokušaju da postane ono što bi trebala biti, ali nikako ne uspijeva. A kako izgleda ta idealna država može se vidjeti u projekciji onoga što je oko dvjesta veličanstvenih odsanjalo i pretočilo u riječi u Mrkonjić Gradu u noći sa 25. na 26. novembar 1943. godine.

Nažalost te noći, mnogo veći broj ljudi sanjao je nešto drugo, sasvim suprotno. To suprotno to je ono što je poraženo 1945. godina, ali je oživjelo poslije Titove smrti i svaki dan jačalo. To je ono što danas živimo.

Bosnu je uvijek ubijao raskorak između šačice herojskih vizionara, na jednoj, te zaluđenih i uvijek antiprotivnih masa na drugoj strani. Od 1990. godine nema više ni tog raskoraka jer su mjesta herojskih vizionara zauzeli krimogeni, nesavjesni i neodgovorni ljudi po mjeri zaluđenih masa, pa se zaista može kazati da su mase dobile vodstvo koje su tražile i koje zaslužuju.

Našim ljudima nisu više uzor Tvrtko i Tito. Vratili smo se u srednjevjekovno vrijeme oblasnih gospodara i osmansko doba zasebnih pašaluka. Svak je zavučen u vlastitu lokalnu nacionalnu zajednicu gdje bi želio biti neprikosnoven, nauštrb šireg državnog jedinstva.

U tim nacionalističkim torovima sebičnosti svak gleda kako da postane paša i misionar koji će okružen raskošju i praznim frazama stvoriti u masama sliku o sebi kao neustrašivom borcu za svoj narod. A mase frenetično povjerovati u sve.

Zatvoreni, zaljubljeni u sebe i samodostatni oni će svakog dana, zahvaljujući medijima, pričati djeci ratne priče o sebi kao žrtvi i o drugom kao krvniku, da to djeca dobro nauče, da znaju ko im je najveća opasnost.

Cilj je da različita djeca kad odrastu nastave pričati istu priču o ratu – koji svako zove odbrambenim – i da svakodnevno upozoravaju svoj narod na opasnost od drugog naroda. Uz obećanje da će oni učiniti sve što treba da svoj narod zaštite od ”neprijatelja”.

Da, riječ neprijatelj za pripadnika drugog naroda može se danas u Bosni i Hercegovini veoma često čuti, na svim stranama, kako u privatnom tako i u javnom životu. Mi jednostavno baš tako doživljavamo drugog, nesvjesni koliko je to pogubno i koliko to onemogućava stvaranje jedinstva u zemlji bez kojeg slijedi kolaps.

Država nam je dovedena u jednu šahovski rečeno pat poziciju iz koje nema izlaza i u kojoj se bez kraja i konca ponavljaju isti potezi koji ničemu ne vode i koji samo jačaju nejedinstvo.

Jedini potez koji sve rješava jest traženje i pronalaženje državnog jedinstva na potpuno drugim osnovama i sa potpuno drugačijim ljudima, ali već najmanje tri desetljeća vodi se beskrupulozna bitka da se to ne dogodi.

Nije dakle samo problem što kod nas ne postoji nikakvo jedinstvo već što se za njega niko ne želi boriti kako treba. Ako neko pokuša biće sigurno spriječen.

Naravoučenije: objedinjenim snagama Bosna i Hercegovina može napraviti čuda, ali se može u trenutku skršiti ili paralisati ukoliko u njoj nema jedinstva. Tada pat postaje mat!

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Genocid je mnogo više političko sredstvo nego opomena
    •  Duhovi fašizma i antifašizma nad bosanskim nebom
    •  Četvrt vijeka zemljotresnog putovanja od državnika do bitange
    •  Generalna proba za rat, jedan obični bosanski mjesec
    •  Život i priključenija britansko-francuskog Načertanija
    •  BRICS ili nova svjetska geosfera moći
    •  Idu čete biznismena, mrtva stabla pronose
    •  Udžbenici istorije: traženje istine preko trostrukih laži
    •  Život u carstvu ravnodušnosti
    •  Šta je Bosna bez Mlade Bosne?

> Svi tekstovi ovog autora