Kako razumjeti majku ili anatomija jednog očaja

“Kratki roman o majci”, Tatjana Gromača, Sandorf, Zagreb, 2025.

Taj proces sastoji se od dva koraka. Najprije su te njih dvoje začeli, žena i muškarac, na za tebe nepoznatom mjestu, možda ti ga s vremenom i otkriju, u pravilu slučajno, bez nakane da učine upravo to, te svakako bez primisli da bi iz tog smiješnog čina mogao/la nastati upravo ti.

To je, dakle, bio prvi korak, koji se bitnije ne razlikuje od načina na koji jedan insekt u drugom insektu začima trećeg insekta. U čovjeku banalnost tog prvog koraka izaziva vajkadašnju zbunjenost, te je on tom činu rasploda nadredio namisao i nakanu Božju da stvori upravo tebe takvog/kvu.

Drugi korak kompleksniji je i uzbudljiviji. Čim si se rodio, to dvoje ljudi, žena i muškarac, počinju se u tebe upisivati, kao u meku glinu koja se odmah za svakim upisom kameni. Oboje to čine po vlastitoj slobodnoj volji. Bilo da su prisutni, bilo da su odsutni, sve što čine ili što ne čine, postaje ti, urasta u tvoju svijest, oblikuje je i mijenja, razvija se u kompleksan splet tjeskoba i strepnji, u brojna ograničenja, u strah i nemoć.

Prvih nekoliko godina, to dvoje ljudi, žena i muškarac, intenzivno asistiraju tvom postajanju. To je vrijeme kad ti oni postaju majka i otac, a ne ono vrijeme kada ih gledamo u toj grotesknoj pornografskoj sceni, koju ti nipošto ne bi trebao/la gledati s njima dvoje, ali koju si zacijelo ponekad u životu zamišljao/la.

Nakon toga, između tvoje sedme i osamnaeste godine, jenjava njihovo upisivanje u meku glinu tvoje duše, ostavlja sve slabije tragove, ali nikad ne prestaje. Dok god budeš živ/a, i nakon što nijedno od njih dvoje ne bude više živo, upisivat će se u te, naročito majka, i nastavljat će se tvoja gorka i uzaludna rasprava s njima. Ta rasprava svoje vrhunce dostiže u vrlo zrelim godinama, i u vrijeme kada ostaješ sam/a, naročito ako njihovo umiranje potraje.

Moja je mati umirala cijelu 2012. godinu, a u studenom sam te godine usnio jedan neobičan san, koji si ne uspijevam protumačiti. Sanjao sam njen uredno iskopan grob, po čijem dnu niče uredna, svijetla i vrlo gusta engleska trava. Kao na Wembleyju. Umrla je početkom prosinca, i otad pokušavam opisati kako se ta žena upisivala u me. I po nekoliko puta ponavljam istu pripovijest, variram je, u potrazi za onim što bih zapravo htio reći, ali što mi stalno izmiče, mijenja se, nestaje kao da pišem po vodi.

Knjiga Petera Handkea “Wunschloses Unglück”, kratki roman objavljen 1972, posvećen smrti majke, koja se ubila 19. studenog 1971, za mene ostaje temeljni tekst o majci. Čitao sam je u srpskom prijevodu Žarka Radakovića, pod naslovom “Užas praznine”, i u izdanju Dečjih novina, 1983. godine. Na hrvatskom bit će objavljena u prijevodu Borisa Perića, tek 2021, pod naslovom “Nesreća bez želja”. Pravi, a možda i jedini naslov romana bio bi: “Bezželjna nesreća”.

Iz ove knjige koja govori o jednom nestanku nastao je cijeli jedan književni i imaginativni svijet.

“Kratki roman o majci” Tatjane Gromače mogao bi biti susjedna knjiga na polici s Handkeovim izvornikom. Bliže susjedstvo mogle bi joj činiti Elfriede Jelinek i Hertha Miller. Gromačin stil i način zacijelo pripadaju apartnim vrhuncima suvremene književnosti u nas – uz, recimo, Dežulovićev roman “Tko je taj čovjek”, “Knjigu o Almiru” Adise Bašić, Kaplanove romane… – ali ono što u ovom slučaju, možda, može biti važnije jest potpuno slaganje njezina načina da izloži “slučaj majka” i onog što predstavlja perceptivni, emocionalni i imaginativni, a možda i iskustveni prag ovoga njezinog čitatelja.

Naime, u svim tim knjigama o majci, ocu, mužu, djetetu nužno postoji nešto što je privatno i intimno, što obično ne dijelimo s drugim ljudima, osim ako su nam dobri prijatelji, psihoanalitičari ili psihoterapeuti. Da bi takva pripovijest prešla rampu koja razdvaja tekst od svijesti čitateljeve ona, osim što mora biti književno artikulirana, upjevana u neku nadiskustvenu, impersonalnu bajku, u nju, ipak, mora biti upisana iskra srodnosti u karakterima. Teško je, nemoguće, čitati o tuđim majkama, ako se u njima baš nikako i nimalo ne ogledaju naše majke.

Gromača je krajnje nesklona naturalističkim ekspresijama. Ona uglavnom ne opisuje ono što se dogodilo, ne pripovijeda priču iz vlaka. Ne dijeli intimnosti s drugim ljudima. I što je važno naglasiti: ona se ne ispovijeda. Ili bi pravilnije bilo reći: njezina se pripovjedačica ne ispovijeda. Ona niže indikacije i naglaske majčina života, oko kojih onda upliće širu refleksiju.

Pripovijedajući o majci, ona pripovijeda o načinima na koji se majka u nju upisivala. Izlaže njezine tragove koje nalazi u sebi, i čitatelja stavlja pred ono neobično i vrlo intenzivno iskustvo, koje pamti još od prvog čitanja Handkeovog “Užasa praznine”, i kojeg smatra znakom nekoga zaista visokog i nedokučivog majstorstva u književnosti, kada čitatelj majku više ne iščitava iz priče o majci, nego iz načina na koji se majka na pripovjedača/čicu odrazila, iz načina na koji se ona u njega/nju upisala. Kao i Handke, Gromača od portreta majke gradi autoportret.

Socijalna pozadina priče je uznemirujuće tipična: majka je Srpkinja, otac Hrvat. Mjesto na Baniji, na onoj strašnoj, blatnoj i krvavoj hrvatskoj periferiji, pred 1991. godinu. Otac je hladan i nasilan. Sreću se fatalno rano, prije nego što je ona zapravo doživjela život, i tako ostaju međusobno zakovani. Dijete je čavao u ruci prikucanoj uz križ. Rat je samo utvrdio i naglasio, rat je samo do neizdrživosti pojačao, poglasnio i razjario nešto što je prethodno već bilo zadato. Kao što je u Handkeovom romanu Drugi svjetski rat povijesni predložak majčina stradanja, tako je u Gromačinom romanu 1991. povijesni predložak majčina stradanja. Prva se majka ubila, druga je umakla u psihičku bolest. Obje su nespašene. 

Na više mjesta, u međusobno udaljenim poglavljima, pripovjedačica ponavlja da je majka nikad nije zagrlila, poljubila. I da joj ti propušteni zagrljaji nedostaju, da ju je njihov izostanak odredio, učinio ju onakvom kakva jest.

Majka je, međutim, bila brižna. Hranila je, bdjela nad njom, skrbila da joj se ne dogodi kakvo zlo. Imala je neku viziju svoje kćeri kao dobre djevojčice, koja će odrasti u milu djevojku i ženu. Tako ju je u svojim mislima oblačila, uređivala, izvana dovršavala, pa bi možda od tog njezina plana nešto i bilo da nisu izostali zagrljaji.

Da nije izostalo to unutarnje upisivanje, kojim, možda, ne bi stvorila idealnu lutkicu, kojom bi popravila svoj nesretni i promašeni život, ali bi svom idealu ipak bila bliže. Ovako, svojoj je kćeri nehotice, i fatalno prerano, stavila do znanja da je u njezinom životu bila smetnja, da joj je bila taj hrđavi čavao kojim je prikucana na svoj križ, što je kćer zacijelo odredilo u životu i trajno je učinilo nimalo ljupkom. Ljupkost je, naime, kič previđanja, kič zanemarivanja vlastite nesreće.

Handke žali majku. Svu težinu njezine nesreće prima na sebe. Čineći to, on malo pomalo ludi. Handke majku bezostatno heroizira, žali je vječnom, neumitnom žalošću. Gromača je mnogo suzdržanija od njega. Ustvari, njezina je pripovjedačica mnogo suzdržanija. Ali iz te suzdržanosti nastaje nešto što je ovom njezinom čitatelju mnogo bliže, i što mu je, ako mu dopustite i to reći, kao književno ostvarenje veće: mirno i prirodno, bez egzaltacija, Gromačina pripovjedačica izlaže majku potpunom, najšire postavljenom spektru vlastitih, naoko proturječnih osjećaja. Mržnja, žaljenje, prijezir, tjeskoba i ljubav, ona najteža, potpunom zaludnošću ispunjena ljubav prepoznavanja, kojom sa svijeta ispraćamo vlastite neprikladne majke, nakon što smo im napokon prestali biti teret u njihovim promašenim životima.

Strašno je teško u ovom svijetu sve samih kič matera, koje si obavezan voljeti iz neke vrste patriotske obaveze, da te rođeni narod ne ispljune kao zeleni hračak iz svojih bronhija, ispričati tu tešku ljubav mržnje, tu milu dragost užasa, koje osjećaš prema jednoj stvarnoj majci.

Gromačina gesta je promišljeno esejistička. Tako ostaje na distanci. Pisac mora povesti računa da se ne raspadne pred vlastitom temom. Naprimjer, da ne zaplače! Ako čitatelji plaču, to je njihova stvar. Ali prestaje s pisanjem čim zaplače, i sve što je dotad napisao, baca u peć.

Esejistička je gesta drži daleko od suza, ali joj istovremeno omogućava da se sasvim približi svojoj temi, a onda i sebi samoj. Omogućava joj da lako klizne u spasonosnu metaforu. Recimo, u slikarstvo Francisa Bacona. Pasaži o Baconu i njegovim slikama u ovoj su knjizi genijalni. Zbog preciznosti konotacija. I zbog savršeno rječite bjeline između Baconovih slika i Gromačina teksta, bjeline u koju čitatelj upisuje sebe upisujući interpretaciju.

Očaj je izvor grubosti. Handkeova mati se bila zatvorila, što će sin doživjeti kao najgori oblik grubosti, za koji neće optužiti nju, nego će do kraja života tražiti krivce u geopolitičkim prilikama proisteklim iz njemačkoga nacionalsocijalizma i Drugoga svjetskog rata. Tko god je, na svejedno kojem jeziku, umio ispravno pročitati veoma kratki roman “Wunschloses Unglück”, znat će da je u Handkeovom slučaju tako, i da je u tom romanu odgovor na većinu piščevih opredjeljivanja i socijalnih prekršaja koje je u životu činio.

Gromačina mati svoju je grubost drukčije artikulirala. Jedan od rijetkih, ekspresivnih anegdotalnih prizora u knjizi u kratkom je fragmentu o posljednjim pripovjedačicinim batinama u životu. Tukla ju je žaračem za peć, kada je već imala skoro osamnaest, i taman je pošla na priredbu na kojoj je prvi put trebala čitati svoje pjesme.

Očaj drugih ljudi samo nas se do neke granice tiče. Kada ono što je iz očaja nastalo preraste svoj povod, ili kad nas počne prejako povređivati, mi više ne možemo misliti o inicijalnom očaju, o onom od čega je sve počelo.

Hitlerov životni očaj nas se, naravno, ne tiče. Ali očaji vlastitih majki u nama nemaju granice. Tiču nas se i kada su najstrašniji, i kada za sobom ostavljaju najteže posljedice, i kada nas najgore ranjavaju. Pogotovo tada!

Ne govorimo o majčinu zlu, nego govorimo o njezinom očaju. I to nas onda u životu dovodi do zanimljivog pitanja, na koje izvan ovakvih knjiga nema odgovora: postoji li razlika između zla po sebi i zla proisteklog iz ljudskog očaja? Što ćemo sa sobom i svojim materama ako je svako zlo proisteklo iz ljudskog očaja?

Tatjana Gromača u proteklih je četvrt stoljeća ispisala i objavila ozbiljan prozni, esejistički i pjesnički opus. Velika je književnica našeg doba, jedno od tek nekoliko najvažnijih imena hrvatske i južnoslavenskih književnosti. Primijećena je s prvom, te zadugo i jedinom pjesničkom knjigom. Zapažena bila su, možda, i prva dva njezina romana, “Crnac” i “Božanska dječica”, ali kako je s vremenom njezin način postajao nekomunikativniji, a scena hrvatskih profesionalnih čitatelja – da ne kažemo kritičara! – čitateljskim darom i umijećem sve oskudnija i zaostalija, tako se Gromaču prestalo čitati s razumijevanjem. Za nju bi se, prije nego i za jednog drugog suvremenog pisca, moglo reći da je, na svoju žalost, a na moju sreću, dramatično nadrasla okvire i mjerila književnosti iz koje je potekla. Teško njoj, jer je veća od hrvatske književnosti. 

(Nije dopušteno pruzeti ovaj sadržaj bez autorova odobrenja. Prenosimo s književnog podlistka Miljenka Jergovića gdje je tekst objavljen 21. siječnja).

 

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Erich von Däniken, varalica
    •  O ljudima i gamadi: mržnja, riječ 2025. godine u Hrvatskoj
    •  Velika bijela košulja - Božićna priča
    •  Tko su, u što vjeruju i za koga glasaju ubojice žena?
    •  Nije svako mjesto na kojem se trguje knjigama knjižara
    •  Edo Maajka, umjetnik je dijete koje se rodilo u tuđini
    •  Vrijeme kada djeca postaju roditelji svojim mrtvim očevima
    •  Zohran Mamdani, prvi gradonačelnik svijeta
    •  Kako je docent Žižić objavio da fašizma u svijetu više nema
    •  Snješka Knežević, čuvarica i kustosica grada Zagreba

> Svi tekstovi ovog autora