I/liberalna demokracija – slovo koje čini ogromnu razliku

Zadnjih desetak godina je na zapadu jako popularno govoriti da je demokracija pokvarena. Može biti istina, ovisno o području, da među nositeljima vlasti u demokracijama ima sve više pokvarenih i korumpiranih ljudi (bila bi posebna tema istražiti zašto je takav trend). No, zamislite da ti isti korumpirani ljudi provode vlast u autokraciji, diktaturi i totalitarizmu.

Prisjetite se Černobila

Zapravo ne morate zamisliti – samo se malo prisjetite povijesti. Nedavno je bila 40. godišnjica černobilske katastrofe. I ja sam jedan od pripadnika te ”černobilske generacije” čiji zametci i fetusi su bili doslovno poškropljeni ”blagoslovima” nedemokratskog upravljanja informacijama.

Da nije došla objava iz ”pokvarenog demokratskog zapada” – Švedske, koja je izvijestila o visokim razinama zračenja na opremi i odjeći radnika u Forsmarku i otkrila da dolazi iz smjera SSSR-a – tko zna koliko bi još dugo sovjetske vlasti potpuno šutjele.

Pa čak i u daleko najliberalnijoj i najprozapadnijoj od svih komunističkih zemalja – SFR Jugoslaviji – radioekologinja dr. sc. Alica Bauman je umalo završila u zatvoru nakon što je na Radiju 101 izvijestila javnost o černobilskoj katastrofi i dala upute za zaštitu od zračenja. To nije bilo 1947. prije Titovog raskola sa Staljinom. To je bilo 1986. – šest godina nakon Titove smrti. Pa sad promislite kako su tek prolazili novinari i znanstvenici iza željezne zavjese.

Kad kritizirate demokraciju bez posljedica, to uopće možete zato što živite u demokraciji

Moja teorija zašto se danas zazivaju totalitarni sustavi, a ustavna demokracija smatra sve manje važnom je to da smo postali obijesni. Uzimamo slobode koje imamo zdravo za gotovo jer nismo iskusili kako je to zaista živjeti bez njih (bez obzira na sve mane demokratskog poretka u kojem živimo). I sada nam postaju uzbudljivi totalitarizmi iz davnih vremena, dok smo se 90-ih, 2000-ih, pa i 2010-ih toga uglavnom grozili. Čista obijest i nezahvalnost za ono što, bar za sad, još uvijek imamo.

Čovjek se zapanji koliko ljudi na društvenim mrežama tvrdi da je npr. u Sjevernoj Koreji puno bolje nego na Zapadu i da su ljudi tamo slobodniji. No, još je veći broj ljudi koji neće ići tako daleko, ali će se diviti i vidjeti spas u ideolozima koji potkopavaju slobodni poredak kod nas. Reakcija mnogih na pobjedu Pétera Magyara je to pokazala. Umjesto da se raduju povratku liberalne demokracije u susjednoj Mađarskoj, oni tuguju za mađarskim Vučićem. Djelomično i zbog toga što miješaju oblik vladavine s političkom ideologijom.

Ono u čemu su desetljećima ujedinjeni konzervativci i liberali

Naime, liberalna demokracija ne znači da je to država kojom vladaju liberali. Zapravo, većina liberalnih demokracija imaju konzervativne vlade. Uzmite za primjer samo EU, gdje su liberalno-lijeve stranke na vlasti jedino u Španjolskoj, Rumunjskoj, Danskoj i Malti, četiri države imaju vlade centra, a sve ostale su pod vladavinom konzervativaca, pa čak i krajnje desnice, npr. Italija, Češka, Nizozemska i Švedska. Sloveniju je do nedavnih polariziranih izbora vodila ljevica, a sad je sve vjerojatnije da će novu vladu oformiti desnica. Lijeve vlade su zadnji put Europom dominirale krajem 1990-ih.

Tako i Péter Maygar nije liberal nego konzervativac (desni centar) koji, kao i većina konzervativaca, i dalje vjeruje u ono za što se Europa izborila prvo otporom fašizmu, a onda zbacivanjem komunizma – za slobodni (na latinskom liber) demokratski poredak. Dakle, liberalna demokracija nije stranačka ideologija, nego oblik vladavine u kojem sudjeluju sve stranke desnice, centra i ljevice koje vjeruju da je sloboda temeljna ljudska i politička vrijednost oko koje nema pregovora.

Liberalna demokracija je koncept nastao još u 18. st. i praktično je sinonim za ustavnu demokraciju, temeljenu na vladavini prava i predvođenoj Ustavom, koji osigurava da demokratska većina ne oduzme slobodu pojedincu ili manjini, bilo da su to politički neistomišljenici, mediji, etničke manjine ili manjinske vjerske zajednice. Dakle, u liberalnim, tj. ustavnim demokracijama, pa tako i Republici Hrvatskoj, većina nema apsolutnu vlast nego je uvijek ograničena Ustavom.

Ono u čemu se ujedinjavaju krajnje desni i krajnje lijevi

No, postoji i druga vrsta demokracije, koja je tijekom proteklog desetljeća zadobila ogromnu popularnost – iliberalna demokracija. To jedno malo slovo – negativni prefiks ”i” – čini ogromnu razliku baš kao u riječi ”ilegalno”. Doslovno prevedeno, to je ”neslobodna” demokracija.

Njena logika ima korijene u ranijim krajnje lijevim ”narodnim” totalitarizmima, koji su se često i nazivali “Demokratska Republika” (npr. Istočna Njemačka, koja je Tita nakon raskida sa Staljinom u karikaturama prikazivala kao američkog plaćenika koji planira napad na zemlje ”narodnih demokracija”) ili ”Demokratska Narodna Republika” (npr. Sjeverna Koreja), gdje većina apsolutno vlada.

U preciznijem smislu, iliberalna demokracija označava suvremene države u kojima i dalje nominalno postoje višestranački izbori umjesto jednopartijskih, ali nakon svake iduće pobjede na izborima (koji postaju sve manje transparentni), narodna većina i njena Vlada oduzimaju sve više sloboda, rastaču diobu vlasti, a temelj vladavine de facto nije pravni poredak s Ustavom koji štiti slobode svakog građanina, već apsolutna volja većine.

Kao klasični primjeri iliberalnih demokracija u Europi 21. stoljeća, navode se Putinova Rusija, Orbánova Mađarska i Vučićeva Srbija. Mađarska se konačno vraća liberalnoj demokraciji, što daje nadu i Srbiji, gdje studenti već dvije godine inzistiranjem na pravnoj državi i vraćanju predsjednika u ustavne okvire vode tešku borbu da državu postave na temelje ustavne, odnosno liberalne demokracije. U Rusiji je nažalost svaki otpor više-manje ugušen i zato se više ne smatra čak ni iliberalnom demokracijom nego konsolidiranim autoritarnim režimom.

Talijanska vlast također ima averziju prema liberalnoj demokraciji, ali još uvijek nisu postigli korake koji bi Italiju pretvorili u iliberalnu demokraciju. Sada i vlade Češke, Slovačke i Bugarske idu u tom smjeru, uz, naravno, velike simpatije prema autokratu Putinu. A potonje dvije su krajnje lijeve. Što zapravo ne treba čuditi, jer su kroz povijest nastajali i krajnje desni i krajnje lijevi antiliberalni, tj. protuslobodarski režimi.

Vrijeme je da se osvijestimo o opasnosti iliberalizma

Dakle, umjesto da zadovoljno trljamo ručice mi koji za sada još uvijek živimo u ustavnim, tj. liberalnim demokracijama, moramo znati da nismo izvan dosega iliberalizma, jer, kako vidite, snažan populistički trend divljenja iliberalnim demokracijama je prisutan u narodu, ali i među raznim državnicima.

Ni u Lijepoj našoj nismo izvan te opasnosti, pogotovo kad netko bude dugo na vlasti i počne posezati za institucijama koje prema Ustavu nisu u njegovoj nadležnosti ili pak ograničavati slobodu medija. A kad se tome pridodaju populistički apeli da zakone trebaju diktirati religijski sentimenti većine, vidimo da itekako nismo izvan opasnosti iliberalizma.

Važno je sjetiti se da se takvi pokreti protive temeljima Republike Hrvatske i njenom Ustavu u kojeg su još 1990. upisani svi elementi moderne liberalne demokracije. Republika Hrvatska je državopravno osnovana kao liberalna demokracija, bez obzira što je trebalo određeno vrijeme tranzicije da svi elementi tog poretka zažive. Ali, nitko nam ne garantira da, kao i drugdje, ne mogu ponovno odumrijeti. Politička stvarnost pokazuje da se slobodan demokratski poredak ne održava sam po sebi—on zahtjeva našu budnost i aktivno održavanje.

Bez obzira na političke stavove, svi bismo trebali biti za slobodni poredak

Dakle, idući put kad čujete izraz liberalna ili ustavna demokracija, znajte da to nema veze s političkim stavovima nego s osnovnim uređenjem države. To je nešto što trebate zastupati bez obzira jeste li konzervativni ili liberalni i bez obzira na to koliko ste kritični prema domaćoj ili briselskoj birokraciji i njihovim odlukama. Samo je bitno da vam je stalo do pravnog poretka države i zaštite temeljnih sloboda svakog građana, da želite pluralno društvo u kojem možemo imati različite svjetonazore i stavove te političku, vjersku, etničku i drugu pripadnost, a i dalje biti jednakopravni sugrađani.

Zapamtite, može se desiti i da liberali osvoje vlast, a kad bismo tada živjeli u iliberalnoj demokraciji, izražavanje konzervativnog mišljenja bi bilo sankcionirano. Povijesni primjer kada je demokratska većina ideološki liberalnih stavova vladala iliberalno (na ekstremno autoritaran i teroristički način) bila je Francuska u doba Revolucije.

Ali i neke današnje države imaju srodne tendencije i ne shvaćaju da time zalaze u iliberalnu demokraciju kojoj se nominalno protive. Recimo, trenutna kampanja u Španjolskoj za kriminalizaciju pastoralnog savjetovanja LGBT osoba (poistovjećivanje čak i razgovora o biblijskim načelima spolnosti sa zabranjenom ”konverzijskom terapijom”) ozbiljno zalazi u iliberalizam. Dokle god nema agresije, nedopustivo je gušiti razgovor i raspravu. Treba dopustiti svakome da živi i govori prema svojem uvjerenju i izboru, i da slobodno mijenja mišljenje u oba smjera – to su osnove liberalne demokracije.

Premda nije savršena, liberalna, odnosno ustavna demokracija i dalje pruža optimalni državni sustav u kojem građani različitih svjetonazora i uvjerenja mogu normalno koegzistirati, izražavati i razmjenjivati svoja mišljenja – u kojem je apsolutna demokracija, odnosno tiranija većine, spriječena pravnim poretkom, tj. Ustavom koji jamči slobodu svakom građaninu. To je nešto oko čega se desni i lijevi slažu već desetljećima i nikad ne bi trebali prestati.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Što oštri kritičari novog prijevoda Biblije ne razumiju
    •  Radujte se, narodi!
    •  Nacionalizam nema ništa s Isusovom porukom
    •  Noć vještica ili Dan reformacije?
    •  Kakav je bio Isusov kulturni rat?
    •  Detuđmanizacija Hrvatske: ne na način na koji smo očekivali
    •  Ako ne znaš što je bilo...

> Svi tekstovi ovog autora