autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Picasso, komunist

AUTOR: Miljenko Jergović / 21.02.2014.

Uz knjigu Radovana Vukadinovića “Politički profil Pabla Picassa”

Kako ne osjetiti zavist prema dječaku koji odmah po rođenju stekne ovakvo ime: Pablo Diego Jose Francisco de Paula Juan Nepomuceno Maria de los Remedios Cipriano de la Santisima Trinidad Clito Ruiz y Picasso. Među svim tim imenima, upisanim u sudbinu dječaka rođenog u Malagi, 25. listopada 1881, i svim legendarnim i mitskim pričama koje logično slijede svako od imena, naći će se, recimo, i Ivan Nepomuk, onaj diskretni češki svetac, rodom iz Plzena, koji je postradao i ušao u red katoličkih mučenika, jer je ljubomornome kralju odbio odati ispovjednu tajnu. Naime, Ivan Nepomuk bješe kraljičin ispovjednik, i zato je bio zatvoren u tamnicu, stavljen na muke, vezan za kotač, spaljen i bačen s mosta u Vltavu, ali je ostao diskretan. Te noći je, kažu, sedam zvijezda palo nad Vltavom.

Težak zadatak za jednoga rječita i darovita dječaka, budućeg erotomana, višestrukog ženika, muškarca koji je nastojao pred svijetom razotkriti svaku lijepu i zanimljivu ženu. Nije on bio dobar Juan Nepomuceno, zato mu se to ime i ne pamti. Od svih imena, sveo se na jedno, koje će mu postati sudbinom: Pablo. A Pablo je, ustvari, Pavao. Veličina Pavlova nije, kao što pobožna pučina misli, jer joj tako govore neprosvijećeni svećenici, što se od Savla pretvorio u Pavla, i što je od jednoga postao drugo. On je važan zato što je prvi imao svijest o tome da je kršćanin. Svi prije njega su, uključujući Isusa, nečemu težili, nešto osjećali i nešto htjeli, a Pavle je bio. Od njega kršćanstvo počinje. Kao što će i od Pabla iz Malage početi nešto drugo.

Pablo je, ustvari, Pavao. Veličina Pavlova nije, kao što pobožna pučina misli, jer joj tako govore neprosvijećeni svećenici, što se od Savla pretvorio u Pavla, i što je od jednoga postao drugo. On je važan zato što je prvi imao svijest o tome da je kršćanin. Svi prije njega su, uključujući Isusa, nečemu težili, nešto osjećali i nešto htjeli, a Pavle je bio. Od njega kršćanstvo počinje. Kao što će i od Pabla iz Malage početi nešto drugo

Godine 2013. koja je, s Božjom pomoći upravo prošla, i koja se, barem u Hrvatskoj, neće pamtiti – jer pamćenje je, ne zaboravimo, prvi i temeljni čin kulture, iz sjećanja nastaje svaka umjetnost – održana je u Klovićevim dvorima jedna skupo plaćena izložba. Poput kakvoga putujućeg cirkusa, čergarila je ta izložba po bogatim i zaostalim zemljama zapadnoga i bliskoistočnog svijeta, nedostojnim Picassa.

U onim drugim zemljama, izložbe osmišljavaju, komponiraju i postavljaju kustosi ili kustoski timovi, koji u zagrebačkom slučaju nisu smjeli imati nikakvu ulogu. Umjesto njih, posao je obavila neka žena u Parizu, čiji se glas pojavljivao u lokalnoj hrvatskoj radijskoj i televizijskoj reklami. Čarter izložba, skupa s pretpostavljenom kustoskom uslugom, masno je plaćena, čime se Ministarstvo kulture narugalo ne samo hrvatskoj kulturi, nego i staroj komunjari Pablu. Pablu Picassu.

U festivalu socijalnog neukusa koji je pratio tu izložbu od samoga otvorenja, zanimljiv je bio način na koji se slikara – već odavno simboličnu i ikoničnu figuru dvadesetog stoljeća, pokušavalo transformirati u nekoga ili nešto što bi bilo blisko današnjoj Hrvatskoj. Pritom, narod kojemu se nuđala rečena izložba o Picassu ništa nije znao – što je znao to je i zaboravio- ali je njegovo ime zvonilo poput riječi nabijene mnogim, naravno krivim, smiješnim i budalastim, ali čvrsto uglavljenim značenjima.

Mnogi, recimo, vjeruju da je Picasso ustvari samo otac jedne ne naročito bistre kćeri, koja se, kao u bajci, čudom pretvorila u parfem. Parfem Paloma Picasso, viđen po našim provincijama, u reklamama koje su ponekad, o užasa, bile ukrašavane Picassovim crtežom golubice, kojim je stari, usred jedne masovne istočnoeuropske i ljevičarske kampanje, pokušavao ukazati na opasnosti od atomskoga rata. Osim kao otac parfema, Picasso je za naše ljude i otac jedne specifične vrste precijenjenog slikarstva, umjetnosti koja uopće i nije umjetnost, jer to što je slikao Picasso ništa ne znači i ništa ne predstavlja, i tako bi, je l’ te, mogao slikati svatko.

Na toj pučkoj kritici apstraktnoga slikarstva, ili bolje rečeno, svakoga slikarstva koje ne teži fotografskom ili sitnom realizmu, realizmu Hlebinske škole i čuda hrvatske naive, zasnovan je odnos Hrvata prema riječi Picasso, kao i većine bivših Jugoslavena u procesu tranzicije. Jednom davno, možda, riječ Picasso značila je i nešto drugo.

Godine 2013. koja je, s Božjom pomoći upravo prošla, i koja se, barem u Hrvatskoj, neće pamtiti – jer pamćenje je, ne zaboravimo, prvi i temeljni čin kulture, iz sjećanja nastaje svaka umjetnost – održana je u Klovićevim dvorima jedna skupo plaćena izložba. Poput kakvoga putujućeg cirkusa, čergarila je ta izložba po bogatim i zaostalim zemljama zapadnoga i bliskoistočnog svijeta, nedostojnim Picassa

U vrijeme izložbe u Klovićevim dvorima izdavane su knjižice, biografije velikog umjetnika, katalozi i prigodne šalice i majice. Na televiziji su prikazivane specijalne emisije, u kojima bi pariška kustosica umjetnički neopranih sijedih vlasi objašnjavala nešto. Ta objašnjenja nalikovala su pokušajima bijelog čovjeka da amazonijskome urođeniku objasni teoriju relativnosti.

Urođenik je, međutim, o toj teoriji ponešto znao, i da ne bi morao vrijeđati bijeloga čovjeka svojim izvanurođeničkim znanjima, primijetio je da ženka bijeloga čovjeka ima prljavu kosu… Ali od svih ludorija koje su u Hrvatskoj tokom 2013. izgovorene i napisane o Picassu, najluđi je bio pokušaj ultradesnih dnevnih novina da publiku uvjere kako Pablo Picasso – nije bio komunist. Nego je bio nezainteresiran za politiku.

U to vrijeme, dok je izložba još trajala, objavljena je knjiga za koju ću doznati mnogo kasnije. Razlog prost k’o pasulj: u Zagrebu nema pravih knjižara, u novinama nema kulturnih rubrika, na televiziji nema ničega… Naslov knjige je znanstvenički jednostavan: “Politički profil Pabla Picassa”, u podnaslovu “filatelistička interpretacija”. Pošto nije Španjolac, autor se zove krajnje jednostavno: Radovan Vukadinović.

Rođen 1938. u Bitoli, ovaj zagrebački sveučilišni profesor bio je, u onim posljednjim predratnim godinama, vrlo aktivan, prisutan i citiran po novinama kao ekspert za Sovjetski Savez, Hladni rat, Detant, odnose velikih sila i povijest komunizma. Dobro je pisao, djelovao je kao slobodan, nedogmatičan i nezavisan čovjek. Takav je Radovan Vukadinović bio u osamdesetima, a onda je došao rat, i s ratom su se promijenili intelektualni, politički, pa i moralni prioriteti naših novina i televizija, tako da se ovaj pisac strateški povukao u akademsku zavjetrinu, kao u neku vrstu samostana, iz koje bez prijeke potrebe neće izlaziti.

Od jednoga od prominentnijih hrvatskih javnih intelektualaca postao je samo zagrebački gospon profesor, ali koji se jednako živo bavi svojim akademskim i intelektualnim interesima, koliko god se ti interesi u današnjoj Hrvatskoj činili arhaičnima, nepotrebnima, možda i neprijateljskima u odnosu na onaj jedini jasno definirani i proklamirani hrvatski svjetonazor: crkveni i endehazijski. Iz obzira prema tom svjetonazoru i pokušali smo Pabla Picassa lišiti njegovih komunističkih uvjerenja. Ne samo da je bio komunist, nego je u zla vremena bio i prilično rigidni komunist, kakva je, uostalom, bila i Komunistička partija Francuske, kojoj je od 1944. pripadao.

U festivalu socijalnog neukusa koji je pratio tu izložbu od samoga otvorenja, zanimljiv je bio način na koji se slikara – već odavno simboličnu i ikoničnu figuru dvadesetog stoljeća, pokušavalo transformirati u nekoga ili nešto što bi bilo blisko današnjoj Hrvatskoj. Pritom, narod kojemu se nuđala rečena izložba o Picassu ništa nije znao

Osim što je profesor i odličan politološki i historiografski pisac, Radovan Vukadinović je i filatelist. Kao i svaki ozbiljan skupljač poštanskih maraka, i on ima jasno razgraničena područja interesa. Jedno od njih naslovio je kao “Picasso, život i djelo”, i na njemu je, u najvećoj mjeri, zasnovao priču svoje knjige, uzorno napisanu, u vrlo tipiziranom žanru kronologije Picassova političkog sazrijevanja i djelovanja. Izdavač knjige je Stajer-Graf, a vrijeme i mjesto izdavanja precizirano je na titularnoj stranici: Zagreb, svibanj 2013. Možda i nije tako, ali čini se da je ta vrsta datacije u nekoj vezi s gornjogradskom izložbom.

Premda je profesor Vukadinović ostao izvan opće kulturne pompe, i nije bio viđen među zagrebačkom i hrvatskom elitom, koja je uz skute ministrice Zlatar i uz manžetne gradonačelnika Bandića slavila svoga Picassa, ova knjiga je, nema u to nikakve sumnje, neusporedivo najsuvislija i najdostojanstvenija publikacija koja je u 2013. u Hrvatskoj bila posvećena Pablu Picassu. Uostalom, riječ je, općenito, o dobroj i zanimljivoj knjizi, razumljivoj i jednostavno napisanoj, tako da je može čitati i neki dovoljno dobroćudan, a priglup sljedbenik kulta Palome Picasso.

Premda su mu bile već šezdeset tri kada je 1944. postao član Komunističke partije Francuske, Picasso je od ranije bio komunist, i to će biti integralni dio njegova mita. Na Zapadu, u Americi, u preporađajućem carstvu liberalnog kapitalizma, ali i među onima koji su sudjelovali u formiranju konzervativnog građanskog likovnog i umjetničkog ukusa, Picasso je vrlo rano posao ikonična figura.

Ali što je važnije: rano je postao tržišni brand, mjera vrijednosti i živi svjetionik na obzorima slobodnoga svijeta. Istoga onog svijeta koji je, recimo, mirno i strpljivo promatrao građanski rat u Španjolskoj i masivni vojni angažman Hitlerove Njemačke u tom ratu, uvjeren da je korisno žrtvovati i Republiku i parlamentarnu demokraciju u Španjolskoj, e da bi se spriječila boljševizacija Pirinejskog poluotoka. U strahu od komunizma, spremno su prihvatili Francov fašizam, i nikada, zapravo, s njim nisu imali nikakvih problema.

Osim kao otac parfema, Picasso je za naše ljude i otac jedne specifične vrste precijenjenog slikarstva, umjetnosti koja uopće i nije umjetnost, jer to što je slikao Picasso ništa ne znači i ništa ne predstavlja, i tako bi, je l’ te, mogao slikati svatko

Pablo Picasso nije bio vojnik ni oficir, nije bio ni političar angažiran u obrani Republike, ali se u svakom trenutku znalo na čijoj je Picasso strani. Kada je od republikanske vlade dobio poziv da za Svjetsku izložbu u Parizu naslika angažiranu sliku, koja bi poslužila kao oružje u borbi za pravednu stvar, Picasso je bez razmišljanja prihvatio nalog povijesnoga trenutka, i naslikao Guernicu. Sliku je posvetio stradanju baskijskoga gradića, na koji se 26. travnja 1937. okomilo šezdeset njemačkih i talijanskih zrakoplova. Puna tri sata su uništavali Guernicu, pobili su 1645 ljudi, a kada su, uz njihovu pomoć, frankisti osvojili grad, tvrdili su da je ovo bombardiranje izmišljeno i da su republikanci ubijali svoje ljude, samo da privuku pažnju međunarodne zajednice.

Ništa što je Republika mogla reći u svoju korist, ništa što je moglo biti upotrijebljeno protiv nacionalsocijalističke propagande – na koju je slobodni Zapad lako pristajao da bi imao alibi za nedjelovanje, neće imati snagu i uvjerljivost Picassove slikarske geste. Uzaludni su bili apeli lijevih intelektualaca, literarna i žurnalistička svjedočanstva Ernesta Hemingwaya i Georgea Orwella, nikada Europa ne bi prihvatila istinu o uništenju Guernice da nije bilo Picassove slike. Bila je to najsnažnija i najučinkovitija gesta umjetničkog angažmana u dvadesetom stoljeću, obilježenom baš takvim, angažiranim umjetničkim gestama.

Ako je ranije bilo neke dvojbe, ako se Picassa moglo prikazivati kao genija iz kule bjelokosne, kakav je trebao Zapadu, nakon Guernice je bilo nedvosmisleno jasno kome i čemu on pripada. Na toj slici nema zvijezde petokrake, srpa ni čekića, ali na malo što komunisti imaju takvo simboličko pravo kao na Picassovu Guernicu. Stoga, kada bi povijesnim revizionistima, radikalnim desničarima ili hrvatskim filofašistima uspjelo da inkriminiraju i zabrane simbole komunizma, među njima bi morali inkriminirati tu sliku, a s njom i cijelog Picassa.

Radovan Vukadinović, međutim, nije ovako ekstatičan. On piše mirno i sabrano, s onom akribičnom sklonošću kronologijama i dokumentima kakva karakterizira ozbiljne starinske profesore. I svaki detalj u svojoj priči ilustrira ponekom poštanskom markom.

Od svih ludorija koje su u Hrvatskoj tokom 2013. izgovorene i napisane o Picassu, najluđi je bio pokušaj ultradesnih dnevnih novina da publiku uvjere kako Pablo Picasso – nije bio komunist. Nego je bio nezainteresiran za politiku

Pablo Picasso je sebe doživljavao kao španjolskog emigranta u Francuskoj. To će ostati do smrti, i neće dočekati Francovu smrt i povratak demokracije u Španjolsku. U svom testamentu će vrlo jasno naznačiti kada se Guernica smije vratiti u domovinu. To, inače, nije bio ni najmanje jednostavan pothvat, s obzirom na dimenzije slike, ali i činjenicu da je od 1958. bila stacionirana u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku (onoj MoMi, nad kojom hrvatski snobovi rado puste suzicu čežnje…).

Drugi svjetski rat Picasso je proveo u Parizu, o čemu je, možda, najzanimljivije svjedočanstvo u svojim dnevnicima ostavio njemački pisac Ernst Jünger, koji je slikara posjetio kao oficir okupacione vojske, i vrlo slobodno razgovarao s njim. Jünger je bio neobičan, vrlo darovit, intelektualno proturječan čovjek, militarist, antimilitarist, filofašist i antifašist, koji je u Picassu vidio genija. Više će ga oduševiti kao čovjek velike ideje, nego kao ostvareni slikar. Jüngeru je, u duhu svetoga Pavla, Picasso rekao da će velika slika utjecati na čovječanstvo (ili na svjetski duh) čak ako se nikome ne pokaže, i ako se zaključa iza deset brava i čuva u tajnom sefu. Nitko je ne mora vidjeti, ali slika će djelovati već samim tim što je stvorena.

Neobičan stav za nekoga tko će se uskoro učlaniti u komunističku partiju i deklarirati vjeru u dijalektički materijalizam. Premda je Pablo Picasso, uglavnom, bio areligiozan čovjek, u toj njegovoj izjavi o snazi i djelovanju velike slike ima nečega vjerskog. No, Jüngerov susret s Picassom Radovan Vukadinović neće notirati u svojoj knjizi. To je već priča o Picasssovom duhovnom, a ne političkom profilu.

Partija u koju se 1944. učlanio bila je izrazito dogmatična i ovisna o Moskvi. Maurice Thorez, generalni sekretar i vođa francuskih komunista, bio je i ostao jedan od najodanijih europskih staljinista, premda je u partijskom rukovodstvu, među članstvom i autorima u partijskim dnevnim novinama L’Humanite, imao neke od najvećih francuskih pjesnika, pisaca i intelektualaca u dvadesetom stoljeću. Paul Eluard, Louis Aragon, nacionalni pjesnički bardovi, bili su glavni partijski propagandisti, koji su Staljinove i Ždanovljeve ideje, uključujući i socijalistički realizam u slikarstvu i književnosti, prenosili ne samo na francusko tle, nego ih činili podobnim na slobodnome europskom Zapadu.

Premda su mu bile već šezdeset tri kada je 1944. postao član Komunističke partije Francuske, Picasso je od ranije bio komunist, i to će biti integralni dio njegova mita. Na Zapadu, u Americi, u preporađajućem carstvu liberalnog kapitalizma, ali i među onima koji su sudjelovali u formiranju konzervativnog građanskog likovnog i umjetničkog ukusa, Picasso je vrlo rano posao ikonična figura

Činjenica da je francuska, ali ne samo francuska, književna i umjetnička elita bila sklona komunistima i da je slavila Staljina i Sovjete bila je zbunjujuća i uznemirujuća, pogotovo u kontekstu nastupajućega hladnog rata. Nakon 1945, pa sve do Staljinove smrti, i još kasnije, do znamenitoga tajnog referata Nikite Sergejeviča Hruščova na dvadesetom kongresu Komunističke partije Sovjetskog Saveza, komunisti su za svoju stvar na Zapadu pridobivali najvažnije pisce i umjetnike, prednjačeći pred protivničkom stranom, i pružajući Staljinu onu vrstu legitimiteta kakvu mu nisu mogli pružiti svi topovi i tenkovi ovoga svijeta.

Bio je to, i ostao, najveći povijesti grijeh zapadnoeuropske ljevice općenito: dok su oni iz Pariza, Rima, Berlina propovijedali o zemlji Sovjeta kao ostvarenju povijesne pravde, u logorima Gulaga umirali su milijuni ljudi, i među njima pjesnici, pisci, umjetnici…

U toj se partiji Pablo Picasso osjećao, uglavnom, dobro. Kada je 1948. Informbiro postavio ultimatum Titu i jugoslavenskim komunistima, proglasivši ih potom za otpadnike i izdajnike međunarodnog pokreta, Picasso se povinovao Staljinu, nije se bunio, a s tržišta je tada povučena grafička mapa s francuskim prijevodom Goranove “Jame” i potpisanim Picassovim grafikama.

U to vrijeme sudjelovao je u Wroclawu na mirovnom kongresu komunističkih intelektualaca, koji je bio sasvim u funkciji staljinističke propagande, i pored ostaloga je osudio zastranjivanje jugoslavenskih drugova. Mnogo kasnije Picassu će se probuditi grižnja savjesti, i uvijek će, i u vrlo kasnoj dobi, biti privržen Jugoslaviji i spreman na simbolične znakove simpatije prema Titovom režimu i njegovoj višenacionalnoj državi, od kojih je u nas najpoznatiji i najčešće spominjan plakat koji je slikar izradio za film Veljka Bulajića “Neretva”.

I to, doista, jest bila velika gesta, jer je slične ponude glatko odbijao, a ne bi se baš reklo da ih nije bilo i na istoku i na zapadu. Godinama prije toga, nakon katastrofalnog zemljotresa u Skoplju 1963, poklonio je ranjenome gradu sliku “Glava žene”, ulje na platnu, koje pripada skopskome Muzeju moderne umjetnosti, i vjerojatno je najvrednija umjetnina dvadesetog stoljeća u posjedu neke od institucija na području bivše Jugoslavije.

Uzaludni su bili apeli lijevih intelektualaca, literarna i žurnalistička svjedočanstva Ernesta Hemingwaya i Georgea Orwella, nikada Europa ne bi prihvatila istinu o uništenju Guernice da nije bilo Picassove slike. Bila je to najsnažnija i najučinkovitija gesta umjetničkog angažmana u dvadesetom stoljeću, obilježenom baš takvim, angažiranim umjetničkim gestama

Komunistička partija Francuske bila je dosljedno staljinistička, a u svojim redovima je imala Pabla Picassa. Slikara je pratio američki FBI, njegov dosje ima skoro dvjesto stranica, loše bi se proveli američki državljani koji su s njime kontaktirali. Picassa je FBI klasificirao i zaveo kao sovjetskog špijuna, a zlosretnog Charliea Chaplina su, pored ostaloga, kontakti s Picassom koštali neformaliziranog, ali praktičnog protjerivanja iz Sjedinjenih Američkih Država.

Iako su njegove slike izlagane u američkim galerijama, iako je Guernica u MoMi bila u nekoj vrsti egzila, osobu Pabla Picassa američke su službe tretirale na način na koji danas tretiraju osobe osumnjičene za suradnju s Al Kaidom. I onda se u današnjoj Hrvatskoj nađu oni koji će nam tumačiti da Picasso uopće nije bio komunist. A možda i nije, nego je bio – staljinist.

Nesporazum između deklarirane Picassove pripadnosti Komunističkoj partiji Francuske i sovjetskih i francuskih partijskih komesara koji su osuđivali Picassovu estetiku i njegovu slikarsku maniru, mnogo je zanimljiviji od pokušaja da se od slikara danas načini nešto što on nije bio, i da se zataje njegova ideološka i politička uvjerenja. Naime, komunistima je Pablo Picasso bio potreban kao ikonična figura epohe, kao jedan od najvažnijih živih umjetnika zapadnoga svijeta, ali njegove slike su im smetale iz sličnih razloga zbog kojih će im se danas izrugivati neki hrvatski lumpenproleter i neznalica.

Te slike, naime, nisu prikazivale svijet na način na koji su to propisivali Staljin i Ždanov, a sovjetskim komunistima je način prikazivanja svijeta bio, općenito, jedno od najvažnijih političkih pitanja uopće, kojem su prilazili s fatalnom ozbiljnošću katoličke inkvizicije. Picassa su optuživali za “estetski formalizam”. Bila je to univerzalna formula, šifra za diskvalifikaciju nepoćudnih pjesnika, skladatelja, slikara, kojom je mogao biti obuhvaćen i Osip Mandeljštam, i Dmitrij Šostakovič, i Picasso. Samo što je Mandeljštam zbog “estetskog formalizma” završio u logoru i umro kao mučenik, a Picasso je bio izložen tek nešto žešćoj drugarskoj kritici, na koju se nije previše obazirao, niti ga se egzistencijalno ticala.

Kada je početkom ožujka umro Josif Visarjonovič Džugašvili Staljin, L’Humanite je od Picassa naručio pokojnikov portret. O Picassovoj ideološkoj borniranosti svjedoči činjenica da je on narudžbu i prihvatio, ali ono što je nacrtao potvrđuje kako umjetnički genij katkad zaštiti čovjeka od njegove gluposti, ako se Picassova simpatija za Staljina smije nazvati samo glupošću. Umjesto da nariše velikog vođu, slikar je u maniri naivnoga umjetnika, ili kao da crta znak a ne lik, portretirao mladića, koji bi nas samo brkovima i frizurom mogao podsjetiti na Staljina.

Pablo Picasso je, kako piše Jünger, vjerovao u snagu slike, čak i ako je nitko ne vidi. Sve važno u svome životu učinio je slikajući. Slikajući, vajajući, montirajući, iznosio je svoja uvjerenja, mijenjao i oblikovao svijet u kojem živi. Koliko je u tome bio odgovoran, vidi se i na tom portretu na kojem Staljin više nije bio Staljin. Riječima nije tako dobro vladao. Ili se prema riječima nije odgovorno odnosio

Nevin i naivan, krupnook, sličan kakvom ratniku u brodogradilištu, taj mladić, naprosto, nije imao ničega zajedničkog sa vođom svjetskoga proletarijata. Greška nije bila u nedostatku formalne sličnosti između portreta i portretiranog, nego je greška bila u tome što to uopće nije bio Staljin, nego netko tko se od njega suštinski razlikuje, kao Staljinov sljedbenik ili protivnik, ili čak kao Staljinova žrtva… Naravno, oko portreta je izbio grdan skandal, novine ga nisu objavile, a drugovi su, reklo bi se s pravom, optužili Picassa da je uvrijedio svijetlu uspomenu na pokojnika. Je li on to namjerno učinio? Što je najgore: nije! Samo je slijedio svoj estetski nagon, denuncirajući tako vlastita politička uvjerenja.

Povijest Picassovih političkih uvjerenja nije ni jednostavna ni jednoznačna (osim što se, da, vrlo jednoznačno može reći: bio je i ostao komunist!), pa se profesor Radovan Vukadinović, mudro, i ne bavi interpretacijama. On samo majstorskom rukom izlaže kronologiju, ne nudeći odgovore na pitanja koja se postavljaju sama od sebe. Profesor ne fabulira, jer to nije njegov posao, ne uživljava se u Picassovu osobu, jer to ne smije činiti, i ne pokušava reći kakav je to čovjek bio, premda se upravo to kakav je čovjek bio Picasso iz ove knjige prije naslućuje nego iz svih onih kvaziljubavnih priča, herc-romana sa kunsthistoričarskom legitimacijom, filmova i tabloidnih budalaština koje već skoro pola stoljeća zatrpavaju slikarevu biografiju.

Pablo Picasso je, kako piše Jünger, vjerovao u snagu slike, čak i ako je nitko ne vidi. Sve važno u svome životu učinio je slikajući. Slikajući, vajajući, montirajući, iznosio je svoja uvjerenja, mijenjao i oblikovao svijet u kojem živi. Koliko je u tome bio odgovoran, vidi se i na tom portretu na kojem Staljin više nije bio Staljin. Riječima nije tako dobro vladao. Ili se prema riječima nije odgovorno odnosio.

Svoj odnos prema Staljinovim logorima ili prema sovjetskoj intervenciji u Madžarskoj 1956. iskazivao je slikajući. Na riječima je ostao indiferentan, neodgovoran, hladan prema patnjama onih koji su stradavali od onoga u što je vjerovao. Je li njegov umjetnički genij dovoljan da opravda prešućeno zlo? Nijedan genij za takvo što nije dovoljan, pa ni Picassov. Ali, istovremeno, njegova uvjerenja neodvojiva su od njegova umjetničkog djela. Pablo Picasso bio je komunist! Zabranite ga skupa s Hainekenovom crvenom petokrakom ako ste toliko hrabri, umjesto da lažete kako je bio nešto drugo. Bio je komunist, kao Sava Kovačević i sedam sekretara SKOJ-a.

(Prenosimo s autorova portala)

Još tekstova ovog autora: