autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Tito je živ?

AUTOR: Ante Tomić / 15.03.2014.

Gruba je procjena kako Hrvata izvan domovine živi između pet i po i sedam milijuna i, ako mene pitate, to je dobro. Super je njima bez nas i, još više, nama bez njih.

Jer, da se to mnoštvo vrati u djedovski zavičaj, teško je i zamisliti kako bi ova zemlja izgledala, tko bi bio po ćeifu naše dijaspore, zadovoljio njihova nemilosrdna politička mjerila. Njih bi i Merčep razočarao, Glavaš bi im bio previše lijevo, a o Željki Markić i Tomislavu Karamarku da ne govorimo.

Markić i Karamarka iseljenici bi vjerojatno objesili kao staljiniste. Okupilo se nekoliko desetaka njih pod ustaškim zastavama prije par dana u Sydneyu demonstrirati zbog posjeta Zorana Milanovića Australiji noseći transparente načinjene, očito, sve na istome mjestu, sve s jednakim crvenim slovima i napisane, kako i priliči, liepim korienskim engleskim.

“Milanovic is disgrace”, tvrdili su jedni i to je, ne znam, valjda u redu.

I dobar broj nas u domovini složio bi se da nam je premijer sramota. No, druga dva kartonska natpisa koja je dokumentirao objektiv fotoreportera bila su, u najmanju ruku, zbunjujuća.

Milanović je Titova lutka, kažu australski našijenci, a mi se ovdje upravo ne možemo načuditi kako vijesti i danas, unatoč televiziji, i internetu, i mobilnoj telefoniji i komunikacijskim satelitima sporo putuju s kraja na kraj planeta. Koji, pobogu, Tito?

“Milanovic is mongrel”, kažu. Milanović je mješanac, polutan, melez. Što bi to imalo značiti, ne zna se. Da nije možda predsjednik Vlade RH otišao Down Under s dvadeset deka kave i napolitankama obići svoga bolesnog aboridžinskog ćaću?

Što god bilo, sljedeći je transparent još i luđi: “Milanovic is Tito’s puppet.” Milanović je Titova lutka, kažu australski našijenci, a mi se ovdje upravo ne možemo načuditi kako vijesti i danas, unatoč televiziji, i internetu, i mobilnoj telefoniji i komunikacijskim satelitima, sporo putuju s kraja na kraj planeta. Koji, pobogu, Tito?

Je li u Australiji bilo u novinama da rečeni komunistički tiranin više nije među živima?

Grijeh je zaista da to nitko nije kazao sidnejskim Hrvatima. Da znaju, okrenuli bi ljudi janje, pa i ako je australsko, kvalitetom neusporedivo slabije od onoga koje je paslo bračku kadulju, napili bi se vina, domaćeg, iz Hunter Valleyja, šest jezika govori, i zagrljeni do dugo u noć pjevali “Rise Up Ban Jelacic”, “Croatia Still Has Not Fallen”, “Heavenly Virgin The Queen of Croats” i druge naše poznate rodoljubne pjesme koje im zločinac Tito nije dao pjevati.

Velika je zaista zagonetka ta naša dijaspora. Desetljećima žive u multietničkim društvima i uređenim parlamentarnim demokracijama poput Kanade ili Australije i na kraj pameti im nije tražiti istrebljenje ili progon određene etničke skupine tamo gdje im je kuća, gdje plaćaju porez, komunalnu naknadu i zdravstveno i mirovinsko osiguranje, a u Hrvatskoj bi uveli fašističku diktaturu i protjerali Srbe.

U Torontu i Adelaideu su mirni kao bubice, šišaju travnjake, potkresavaju živice, sortiraju otpad i strah ih je krivo i pogledati susjeda Pakistanca, a u nas bi palili pravoslavna sela.

Što će im to, otkud ta mržnja za nešto što je šesnaest tisuća kilometara od njih, pa još u trećem koljenu, među klincima koji ne znaju hrvatski?

Velika je zaista zagonetka ta naša dijaspora. Desetljećima žive u multietničkim društvima i uređenim parlamentarnim demokracijama poput Kanade ili Australije i na kraj pameti im nije tražiti istrebljenje ili progon određene etničke skupine tamo gdje im je kuća, gdje plaćaju porez, komunalnu naknadu i zdravstveno i mirovinsko osiguranje, a u Hrvatskoj bi uveli fašističku diktaturu i protjerali Srbe

Prije nekoliko godina na Australian Openu divlje se potuklo nekoliko desetaka hrvatskih i srpskih navijača, a niti su Hrvati govorili hrvatski, niti Srbi srpski.

Sve izvikujući uvrede na engleskom, poklonici Novaka Đokovića i Ivana Ljubičića lemali su se nemilice motkama i lancima, sasvim ravnodušni na činjenicu da su Đoković i Ljubičić ustvari prijatelji.

Bila je to, osim toga, sasvim jedinstvena zgoda u tenisu. U višestoljetnoj povijesti ovog sporta nije bilo navijačkog nasilja dok ga Hrvati i Srbi nisu izmislili.

Koji je smisao toga čina bio? Zašto su se u kod Rod Laver Arene dohvatili nekakav George Sikirica i Michael Zivadinovic.

U milijunskom gradu poput Melbournea nije uistinu bilo potrebe da se njih dvojica ikad u životu susretnu. Napokon, ako su već imali želju zametnuti kavgu s nekim drugačijim, mogli su to učinili i s Ircima, Indijcima, Talijanima ili Kinezima.

U Australiji, boguhvala, ne nedostaje naroda. Mogli su šarati do mile volje, učiniti etničke sukobe raznovrsnijima. Ali, ne, Hrvati su baš Srbe tražili, a i Srbi su, isto tako, tražili Hrvate. Nije im bilo merak tući se s nekim drugim.

Na jedan bolestan, izopačen način meni je to čak dirljivo.

Posrijedi je jedan gotovo ljubavni odnos ili barem duboka privrženost. Ustaše i četnici čak ni na kraj svijeta ne mogu jedni bez drugih.

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije)

Još tekstova ovog autora: