Zokijeva geografska škola

Što mislite na čemu se zasniva Geografska škola Zorana Milanovića? Kada se početkom veljače zakuhalo u Bosni i Hercegovini, a premijer je, sve uz Jamareve pohvale, odjurio u Mostar da podrži Dragana Čovića i tamošnji HDZ, nevješt i bezazlen netko upitao ga je zašto nije išao u Sarajevo? “Zato što je Mostar bliže!”, odgovorio je on, da bi zatim krenuo nizati, jednoga za drugim, i ostale razloge za izbor baš takve diplomatske destinacije.

 

Čemu je to Mostar bliže? Dicmu, Trilju, Prgometu, pa i Kominu – sigurno jest, ali Zagrebu Mostar neće biti od Sarajeva bliži ni u slučaju značajnijeg pomicanja tektonskih ploča i ponovnog zbijanja afričkoga i euroazijskoga kopna. Je li to, možda, bio premijerov lapsus? Nije, riječ je, ponovimo, o Geografskoj školi, koja bi trebala ponijeti ime po Zoranu Milanoviću, premda je sam Milanović nije utemeljio.

Kada se ponovo spremao na put, ovaj put u Australiju, i to na dva tjedna, nevješt i bezazlen netko upitao ga je nije li to, s obzirom na prilike u Hrvatskoj i oko nje, malo dugo. “U ovih 10, 11 dana procjena je da se neće ništa događati, a ako se događa u Ukrajini, to je dovoljno daleko od Hrvatske, bez obzira što Ukrajina graniči s EU-om”, kazao je premijer, taktički zbunivši protivnika sugerirajući mu da je Ukrajina dalje od Australije…

 

Kada se ponovo spremao na put, ovaj put u Australiju, i to na dva tjedna, nevješt i bezazlen netko upitao ga je nije li to, s obzirom na prilike u Hrvatskoj i oko nje, malo dugo. “U ovih 10, 11 dana procjena je da se neće ništa događati, a ako se događa u Ukrajini, to je dovoljno daleko od Hrvatske, bez obzira što Ukrajina graniči s EU-om”, kazao je premijer, taktički zbunivši protivnika sugerirajući mu da je Ukrajina dalje od Australije (i Novog Zelanda, jer i tamo nam Zoran M. putuje), premda Australija (a ni Novi Zeland) ne graniči s Europskom unijom.

 

Eto što ti je perspektiva i ugao gledanja. Ono što je na prvi pogled jako blizu, zapravo je veoma daleko, a ono što se čini da je daleko, na dohvat je ruke, samo ako se dovoljno protegneš. Zato Milanović u Australiju vodi ministra obrane Kotromanovića, visok, krakat, pa kad se s Pantovčaka protegne, eto ga već u Perthu. A kad se još jednom protegne, već je u Sidneyu. Tako Vlada štedi na putovanjima.

 

Do Ukrajine se, međutim, iz Zagreba može stići biciklom. Ima ih, u generacijama naših djedova i pradjedova, koji su se 1918. i 1919. iz Ukrajine vraćali pješke. Odrpani, ušljivi i poluludi, ali ne zato što je Ukrajina daleko, nego zato što su shvatili koliko im je Ukrajina blizu. Istina, tada se, pa sve dok su nam djedovi i pradjedovi bili živi, nije govorilo o Ukrajini, nego o Galiciji, ali to je, manje-više, ista zemlja. Samo što ukrajinska imena i identiteti, ukrajinski gradovi, kultura, književnost i povijest nisu jednoznačni, nego su promjenljivi, fluktuirajući, dvosmisleni, pa su često još i koješta drugo, osim što su ukrajinski.

 

Tako je glavni ukrajinski grad Kijev rodno mjesto mitskoga ruskog nacionalnog identiteta. Kijev je jedan od tri najvažnija ruska grada, uz Moskvu i Petrograd, a svejedno je sasvim ukrajinski. Kako je to moguće? Tako kako je i veliki ruski pisac Nikolaj Vasiljevič Gogolj, ispod čijeg su šinjela ili kabanice – i to ovisi o uglu gledanja – izašli svi geniji ruskoga književnog realizma i koji se, kao i Dostojevski, Čehov ili Ivan Bunjin, osjećao Rusom, zapravo bio Ukrajinac. I nije prestao biti Ukrajinac kad je shvatio da je Rus.

Identiteti su vražja stvar, mnogo čudnija od geografskih širina i razdaljina, jer su unutar sebe proturječni, jer postoje samo kao množina, jer je ono što je nedvosmisleno jedno najčešće i nešto sasma drugo, jer je veliki Rus često još veći Ukrajinac… Ukrajina je živi dokaz da kultura per definitionem ne može biti čisti ekstrakt. U čistom obliku kultura postoji samo kao nekultura, kao represija, etničko čišćenje, teror…

 

Identiteti su vražja stvar, mnogo čudnija od geografskih širina i razdaljina, jer su unutar sebe proturječni, jer postoje samo kao množina, jer je ono što je nedvosmisleno jedno najčešće i nešto sasma drugo, jer je veliki Rus često još veći Ukrajinac… Ukrajina je živi dokaz da kultura per definitionem ne može biti čisti ekstrakt. U čistom obliku kultura postoji samo kao nekultura, kao represija, etničko čišćenje, teror…

 

Zašto je Zoranu Milanoviću Ukrajina daleko? Možda bismo na to pitanje mogli naći odgovor gledajući Hrvatsku televiziju. U specijalnoj emisiji posvećenoj Ukrajini, emitiranoj jednoga od ovih dana, odmah poslije televizijskog Dnevnika, urednik i voditelj Damir Matković, za kojega tvrde da nešto zna o svim tim inozemstvima, rekao je, odmah na početku, da bi Ukrajina Hrvatima mogla biti zanimljiva jer su Hrvati u Ukrajini zastali da se odmore kada su se ono iz ruskih stepa spuštali prema Jadranu.

 

Zastali i ostali nekoliko stotina godina, a onda su nastavili dalje, poučava tako Matković svoje gledateljstvo i obrazlaže mu zašto bi trebalo gledati njegovu emisiju.

 

A kako su Hrvati došli iz daleka i grdno se namučili na tom putovanju – što zorno možemo vidjeti na onoj slici Otona Ivekovića, reproduciranoj u svakoj čestitoj hrvatskoj kući – mora da je i ta Ukrajina, u kojoj su po Matkoviću na nekoliko stoljeća zastali, baš onoliko i onako strašno daleko kao što se učinilo hrvatskome premijeru pred njegovo kratko putovanje u Australiju. Ukrajina je Hrvatima daleko kao Šuma Striborova. Ukrajine, zapravo, i nema. Ukrajina je, iz hrvatske perspektive, plod posvađane europske i ruske mašte.

Za Hrvate Ukrajina postoji tek kada se na Krimu pojave četnici. Tačnije, kada ih tamo uspije pronaći naš sjajni fotograf i putopisac Srđan Vrančić. Četnici su, napokon, nešto poznato u toj masi nepoznatih i nejasnih podataka o zemlji o kojoj jednakog pojma nemaju urednici i gledatelji Hrvatske televizije, kao ni hrvatski premijer i njegova ministrica vanjskih poslova profesorica Pusić…

 

Za Hrvate Ukrajina postoji tek kada se na Krimu pojave četnici. Tačnije, kada ih tamo uspije pronaći naš sjajni fotograf i putopisac Srđan Vrančić. Četnici su, napokon, nešto poznato u toj masi nepoznatih i nejasnih podataka o zemlji o kojoj jednakog pojma nemaju urednici i gledatelji Hrvatske televizije, kao ni hrvatski premijer i njegova ministrica vanjskih poslova profesorica Pusić – u privremenom detašmanu u Čileu, jer urednici, gledatelji i hrvatski ministri i ministrice ne žele ništa znati, jer im je javljeno da se “u ovih 10, 11 dana, procjena je, neće ništa događati”. Osim ako četnici ne stignu na Krim. A nakon što otamo odu, opet više neće biti ni Krima, ni Ukrajine.

 

Ukrajinci su se dugo i ustrajno borili protiv svoga proruskog, ali demokratski izabranog predsjednika Viktora Janukoviča. U tome su imali sasvim načelnu podršku Bruxellesa i onih Europljana koji su trajno zbunjeni pred nemogućnošću definiranja istočnih granica Europe. Jesu li te granice negdje u Ukrajini, kao što su prije nekoliko godina bile u Gruziji? Jesu li istočne granice na Baltiku, u Bjelorusiji, pod Moskvom ili, možda, iza Vladivostoka?

 

Odgovor na to pitanje, na tu opasnu zagonetku, zasad plaćaju nedužni ljudi u Tbilisiju, u Kijevu, na Majdanu, ali bi ga, u konačnici, mogla plaćati Europa. Zbog unekoliko sličnih zagonetki u ljeto 1914. izbio je Veliki rat. Onaj rat iz kojega se vraćalo pješke, u kojemu su naši djedovi i pradjedovi naučili kako je Europa mala, ali i kako je u Europi, na istoj livadi, u istom gradu, moguće nekoliko različitih domovina.

Što mislite na čemu se zasniva Geografska škola Zorana Milanovića? (…) Na čemu se zasniva Geografska škola Zorana Milanovića? Na dojmu da nam je daleko sve ono čemu smo okrenuli dupe

 

O tome je, pak, pisao još jedan Rus, koji nije bio samo Rus, nego je bio Ukrajinac, ali nije bio ni samo Rus i Ukrajinac, nego je bio Židov, ali bi sasvim nedovoljno bilo reći da je bio Rus, Ukrajinac i Židov, jer je taj genijalni pisac bio – Odešanin.

 

Zvao se Isak Babelj, nestao je u Gulagu 1940., a njegova knjiga “Kako se to radilo u Odesi”, koju su, davno, u Nolitu preveli Gustav Krklec i Milivoje Jovanović, jedna je od, to mi morate vjerovati, najboljih knjiga koju sam u životu čitao. Bila je takva kad mi je bilo osamnaest, takva je i trideset godina kasnije, kad mi više nije osamnaest.

 

I kad na tom mentalnom i emocionalnom retardantu od HTV-a čujem što se govori o Ukrajini, o Krimu i o Odesi, mene, evo, Babelj u grudima mojim boli! A kad čujem od Jamarevog jarana Milanovića da je Ukrajina daleko, ispsovao bih ga do u deveto koljeno.

 

No, da odgovorimo na pitanje s početka priče: Na čemu se zasniva Geografska škola Zorana Milanovića? Na dojmu da nam je daleko sve ono čemu smo okrenuli dupe.

 

(Prenosimo s autorova portala)

    •  Crveni Štef i dolazak Donalda Trumpa na vlast u Hrvatskoj
    •  Mržnja zagrebačkog gradonačelnika prema vozačima
    •  Kratka povijest parkiranja u Zapruđu
    •  Ovo bi bio bolji svijet kada bismo bili kao vozači kamiona
    •  Zašto nakon uvođenja eura odumiru zagrebačke tržnice?
    •  Hanka Paldum i njezini problemi na državnoj granici
    •  Kako to da nikome nije nedostajalo tih 1.334.823 eura?
    •  Lud, zbunjen, normalan
    •  Zašto Nepalci ne bi postali Hrvati…
    •  Bečki konjušari i slovenska gospoda

> Svi tekstovi ovog autora