novinarstvo s potpisom
Sud je prije nekoliko dana utvrdio kako je Milijan Brkić, glavni tajnik Hrvatske demokratske zajednice, doista prepisao znatan dio svoje diplomske radnje, ali kako mu se svejedno ne može uskratiti zvanje diplomiranog kriminalista. Nisam čitao obrazloženje te neobične odluke, pustio sam da mimo mene prođe takva nadmoćna demonstracija poštenja, mudrosti i integriteta hrvatskog pravosuđa. Nije me ni ozbiljnije nasekirala.
Pa, dobro, složio sam se u sebi, možemo podnijeti još jednog neškolovanog inspektora. Kraj toliko krelaca i nesposobnjakovića u policiji, zašto bi nam smetalo da je jedan šef prepisao diplomski? Gledajte to s vedrije strane, nije riječ o bogznakako prestižnom, uglednom i dobro plaćenom zanimanju. Brkić je ustvari bio nesvakidašnje skroman.
Mogla se dogoditi i daleko gora strahota da su njegova socijalna očekivanja nadilazila posao kriminalista, da je on imao neumjerenije ambicije, da je, umjesto policajca, poželio biti, šta ja znam, neurokirurg.
Ej, narode, to bi tek bio horor. Zamislite, ležite vi u operacijskoj sali, bolničarka vam modrom mastiljavom olovkom preko čela isprekidano označava gdje će otvoriti lubanju, i već ste lagano omamljeni, kad se doktor nagne nad vas i načas spusti masku s lica.
“Gospodine, ništa ne brinite, ja sam ovo diplomirao”, reče on vedro namigujući, a vi tek tada, sekundu prije nego što ćete pasti u tamni vir nesvjestice, s užasom prepoznate Milijana Brkića.
Ima li netko sumnjivu diplomu, mnogo je prihvatljivije, složit ćemo se, da je on policijski inspektor, nego da skalpelom čačka po mozgovima. A Brkić je, vidite, o istom trošku, mogao što je htio. Zašto ne?
Poznajete li kompjutorsku tehnologiju, kopipejstanje diplomske radnje na kriminalistici ne traži više truda i vremena od kopipejstanja diplomske radnje na medicini ili doktorata na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu. U trenutku, u treptaju se pred čovjekom otvaraju neslućene mogućnosti, karijere liječnika, inženjera, znanstvenika, umjetnika ili odvjetnika.
Milijanu Brkiću bi priznali što god da je izabrao. Hrvatski sud, uvjeren sam, Milijanu Brkiću ne bi osporio autorstvo ni da je Brkić tvrdio kako je napisao Evanđelje po Mateju.
“Odluka je još jednom pokazala neovisnost našeg pravosuđa koje ne podliježe političkim pritiscima i zlonamjernim medijskim kampanjama”, komentirao je nakon svega ovaj pravednik, dodajući kako ga, kao hrvatskog branitelja, cijela stvar čini ponosnim i zadovoljnim.
Premda nisam branitelj, i ja dijelim ova čuvstva, a mislim kako se ni vi nemate pravo žaliti. Cijela naša hrvatska domovina može biti ponosna i zadovoljna jer je sada i crno na bijelo da je Milijan Brkić sušta akademska čestitost, ispravan koliko jedan grešan i smrtan čovjek uopće može biti ispravan, i ne možemo upravo dočekati početak ljetnog semestra iduće godine, kad ćemo kod profesora Brkića, našeg uvaženog katoličkog intelektualca, svi skupa upisati obavezni kolegij Osnove domoljublja, s kolokvijima iz istinoljubivosti i poštenja.
Hadezeovci, zanimljivo, teže uče. Nastavne sadržaje usvajaju sporije od drugih đaka i studenata. Školovanje često okončavaju u zrelim godinama, kad su već zasnovali obitelji, poput bivšeg ministra financija Ivana Šukera, kojemu su za diplomu na ekonomiji trebale cijele dvije decenije. Šuker, Brkić, Karamarko, Jandroković… jedva bi se našao ijedan da je stvar napravio u roku.
Zadivljuje ta volja, da su željeli nešto napraviti sa svojim životima i kad su im životi vjerojatno već razumno šaputali da odustanu, pomire se sa srednjom stručnom spremom i skromnijim platnim razredom. Pretpostavljam kako je činjenica da su u stranci mnoge osokolila, pomogla im da se trgnu, razbudila usnule ambicije. “Milijane, stvarno”, rekli su, “kad smo svi mi diplomirali, nećeš valjda ti ostat jedini tudum u Hadezeu.”
I Milijan se tada zasramio, prihvatio knjige i ugrijao stolicu. Dobro, nije se baš prihvatio knjige i ugrijao stolicu, znamo kako je to išlo, ali shvaćate o čemu govorim.
Stranačko mu je okruženje pomoglo da oslobodi svoje prigušene, zapretene mogućnosti i odvažno poželi bolje od onoga što ima. Nadahnjujuće su, barem meni, te pustolovne pripovijesti o socijalnom napredovanju koje su neki hadezeovci poduzeli u ozbiljnoj dobi, kad su im već i djeca počela upisivati fakultete.
Pogledajte samo predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović. Žena je prije nekoliko dana u Kninu klekla i postavljala keramičke pločice. Ne znam koliko uzima po kvadratu, ali znate i sami, ne može to biti puno. Ali, njoj nije teško. Šta će jadna žena, muči se.
Dvoje djece, muž ne radi, svaka kuna joj je važna. I nema joj majci, dopodne vodi Republiku Hrvatsku, a poslijepopodne se presvuče u kombinezon, spusti na pod i lijepi pločice. Precizno slaže uzorke, ružica na ružicu. Nijedan njoj posao nije sramota raditi, pa ni predsjednički.
Međutim, ne misle svi tako.
“Ma, slušaj, meni ovo isto nije drago”, šapnuo je Milijan Brkić promatrajući je sa strane s Tomislavom Karamarkom. “Nije red da predsjednica stavlja pločice. Ja znam čovjeka, nije puno skup, može joj učas srediti nekakvu diplomu.”
“Ona već ima diplomu”, upozorio ga je Karamarko.
“Daj, nemoj me zezat!”, zgranuo se Brkić.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).