Abrahamov blagoslov (1)

Ovaj je tekst nastao u vrijeme izraelske ofenzive na pojas Gaze početkom 2009. godine. Do okončanja vojnih akcija oko 1300 ljudi je ubijeno, od toga velik broj žena i djece, preko 5000 ljudi je ranjeno, oko 50 000 ljudi je ostalo bez krova nad glavom, nanesena je šteta od oko 2 milijarde dolara na infrastrukturi, a ponad svega produbila se već ionako ozbiljna i temeljita mržnja između dva naroda.

Šokantno je bilo prijepodne posjetiti muzejski postav o stradanju 6 milijuna Židova u memorijalnom centru Yad Vashem i nakon toga gledati ponavljanje povijesti s izmijenjenim ulogama u Betlehemu i Zapadnoj obali, uživo svjedočiti zastrašujućoj zbilji u kojoj žive protjerani iz svojih domova prije više od 60 godina bez mogućnosti povratka

Uslijedilo je to nakon našeg boravka u Izraelu u studenom 2008. (bio sam na putu sa suprugom). Taj me je boravak naveo na promišljanje situacije koje se danomice događa pred očima cijelog (nezainteresiranog) svijeta. Šokantno je bilo prijepodne posjetiti muzejski postav o stradanju 6 milijuna Židova u memorijalnom centru Yad Vashem i nakon toga gledati ponavljanje povijesti s izmijenjenim ulogama u Betlehemu i Zapadnoj obali, uživo svjedočiti zastrašujućoj zbilji u kojoj žive protjerani iz svojih domova prije više od 60 godina bez mogućnosti povratka. Dakako da vijesti koje nam mas-mediji dnevno donose stvaraju sliku obojenu interesima. Isto tako nema sumnje da ćemo, promatramo li situaciju iz striktno današnje perspektive, steći dojam o krivici jedna strane i biti skloni glorificirati drugu.

Temeljni je problem u tome što dva bratska naroda koja polažu pravo na istu zemlju, a ne znaju, ne žele i ne mogu živjeti zajedno, ratuju s osnovnom idejom da istjeraju onog drugog. Iako su neke arapske države priznale Izrael i s njim potpisale mirovne sporazume (Egipat, Jordan), ekstremističke skupine poput Hamasa i države poput Irana žele taj isti Izrael eliminirati sa zemljopisnih karata i ”pobacati sve Židove u more” (nadajmo se da će novi iranski predsjednik odustati od ekstremizma svog prethodnika, op. a.). Izrael pak od samog početka ponovnog naseljavanja Palestine, što javno što tajno, provodi temeljni plan – mrvljenjem teritorija Zapadne obale sve Palestince milom ili silom natjerati da napuste to područje kako bi Židovi neometano živjeli u “svojoj” zemlji.

Ako izuzmemo duboko, iskreno i trajno neprijateljstvo među njima, što je već samo po sebi dovoljno za održavanje trajnog ratnog stanja, ostaju nam oni utjecaji sa strane koji to stanje perpetuiraju. I to je ključni dio ovog teksta. Kako mi kao kršćani, možda i nehotice, doprinosimo silama rata? Određeni kršćanski krugovi u SAD-u (pokrovitelja izraelske politike na Bliskome istoku) koji su ujedno i glavnina biračkog tijela, židovsko naseljavanje Palestine, posebice ono nakon II. svjetskog rata, opravdavaju vjerskim razlozima, i podupiru ga kao ostvarenje proročanstava Pisma. To glasačko tijelo nekritički podupire sve što Izrael čini, amnestirajući ga od svake političke i kaznene odgovornosti. Mnogi će američki turisti pri posjetu Betlehemu cijeli dan gladovati i žeđati kako ne bi koji dolar ostavili omraženim Palestincima.

Ti kršćanski krugovi zastupaju tzv. dispenzacionalističku teologiju, te ću se stoga u ovom tekstu (feljtonu) pozabaviti kritičkim čitanjem onih biblijskih tekstova za koje se kaže da podupiru gledište koje u uspostavi države Izrael vidi Božje djelo. Ako to i jest tako, onda nam se valja pitati ostvaruje li država Izrael to u duhu baš tih svetopisamskih navještaja kako bi se s pravom mogla zvati “mesijanskom državom” jer u paketu s obećanjima dolaze i obveze.

Kao kršćanin, odgojen u dispenzacionalističkom nauku, kojega je posjet Izraelu iz temelja prodrmao i prisilio ga na preispitivanje učenja koje je predstavljano kao neupitno biblijsko, osjećam potrebu te tekstove još jednom pročitati i vidjeti kazuju li oni baš ono što taj teološki sustav tvrdi. Kad bi dispenzacionalizam bio samo mentalna vježba od koje nitko nema štete ili koristi, ne bi bilo vrijedno truda baviti se ovim pitanjem, ali kad neki sustav služi kao pogonsko gorivo sukoba, teološko opravdanje jedne politike koja se predstavlja svjetovnom ali je u svojoj biti temeljno religiozna, onda je nemoguće šutke prijeći preko toga. To učenje nalazimo u temelju većine evanđeoskih teologija.

Za one koji se po prvi put susreću s ovim pojmom, polazište za razumijevanje ovog nauka mogu biti natuknice na http://en.wikipedia.org/wiki/John_Nelson_Darby. Dispenzacionalizam nije nauk Pisma, već se pristaše tog učenja koriste Pismom kako bi potkrijepili svoj nauk. Unatoč pokušajima da se taj nauk predstavi kao nauk minulih vremena, neprijeporno je da prije Darbyja takav sustav tumačenja povijesti spasenja nije postojao.

Jesam li u pravu kad kažem da je Darby svoj svjetonazor ugurao u Pismo i time učinio nasilje nad njim prisilivši ga da kaže nešto što je strano samome Pismu, ostaje svakom čitatelju da sam zaključi. Svjestan sam zaprepaštenosti koju ovdje izrečena teza donosi u prostodušni um vjernika odgojenog u “neupitno biblijskoj istini”, kako si vole laskati njezine pristaše, ali ta zaprepaštenost nikako ne može biti dovoljan argument za šutnju

Svjestan sam činjenice da će teza ovog teksta predstavljati nepremostivu prepreku mnogima koji su odgojeni da bez zadrške opravdaju sve što politički Izrael čini, jer to “Bog tako hoće”. Ali, budući da sam postavljen pred dilemu šutjeti nakon viđenog i promišljenog i time ne uznemiravati kršćanske cioniste ili pak govoriti i izvrći se sasvim realnoj mogućnosti da me moja braća i sestre koji gaje isključive simpatije prema Izraelu odbace, odlučujem se za potonje. Moja je nakana situaciju promotriti kroz prizmu života i nauka Isusa Krista, koji mi služi kao hermeneutički ključ za razumijevanje biblijskih tekstova koji govore o obećanjima danima Abrahamu. Neću, dakako, tumačiti sve starozavjetne tekstove koji govore o zemlji, ponovnoj uspostavi razorenog kraljevstva, već samo one koji se tiču Abrahama i njemu danih obećanja kao i novozavjetne tekstove koji govore o Izraelu, zemlji i kraljevstvu. Dakako, krećem od Abrahama, koji stoji na početku artikuliranog odnosa jednoga Boga, jednoga čovjeka i jednoga naroda (kako ga vide i židovstvo i kršćanstvo i islam).

Jesam li u pravu kad kažem da je Darby svoj svjetonazor ugurao u Pismo i time učinio nasilje nad njim prisilivši ga da kaže nešto što je strano samome Pismu, ostaje svakom čitatelju da sam zaključi. Svjestan sam zaprepaštenosti koju ovdje izrečena teza donosi u prostodušni um vjernika odgojenog u “neupitno biblijskoj istini”, kako si vole laskati njezine pristaše, ali ta zaprepaštenost nikako ne može biti dovoljan argument za šutnju. Jer šutnja u ovom slučaju znači podupiranje one politike koja u velikim patnjama ljudi ne vidi ništa loše ako su one u funkciji ostvarenja jednog višeg cilja, a to je uspostava države Izrael kao ispunjenje davnih obećanja. A je li?

 

(Nastavlja se)

    •  Abrahamov blagoslov (5)
    •  Abrahamov blagoslov (4)
    •  Abrahamov blagoslov (3)
    •  Abrahamov blagoslov (2)

> Svi tekstovi ovog autora