Adiós, amigos

Smrt, glupa, hirovita i konačna – napose, konkretna. Minulih dana pokosila je neke mi bliske ljude, drage i važne ljude našega ambijenta.

Beznadno brundam samome sebi pjesmu sastava Los Fantasmas del Caribe:

Adiós amigos
En horas malas y horas buenas
Adiós amigos
Vivimos tanto de ilusiones…

Adiós amigos
De tantos y tantos momentos vividos
Amigos de experiencia
Amigos de existencia
Amigos de los que siempre recibí
más de lo que hubiese esperado

Najprije Tomislav Gospodnetić. Još mladac, otišao je u egzil i srećom, sa svoga Brača u nedaleki Mali Lošinj, u bliski azil. Bio je profesor i direktor Pomorske škole, osnivač kazališne družine, jedan od utemeljitelja katedre Čakavskog sabora Cres-Lošinj, dramaturg, književnik…

Najmlađi, Josip Kregar, čovjek pravednik među ljudima, čovjek pravde i prava, čovjek napose slobodne, odvažne, kritičke riječi, bez uvijanja upisane u bezbroj knjiga, studija, eseja, zapisane u kolumnama

Zatim Tonko Maroević, jedan od izabranih, s kojim smo prije pola stoljeća pokrenuli i realizirali novu čakavsku renesansu. Veselo i šubito, ma deboto svako lito, bi doša ”tamo di ča slaje zvoni”, na simpozije Čakavskog sabora, na festival Čakavčića u Žminj, zatim na susrete Foruma Tomizza. Veliki začinjavac ča mu je misto u našen Panteonu, u našen Empireju…

Najmlađi, Josip Kregar, čovjek pravednik među ljudima, čovjek pravde i prava, čovjek napose slobodne, odvažne, kritičke riječi, bez uvijanja upisane u bezbroj knjiga, studija, eseja, zapisane u kolumnama, poput nedavno ovih za tjednik Nacional:

”ONI KOJI PRODAJU DUŠU RIJETKO PODNOSE ostavke iz moralnih razloga, zato bi dobro došao neki isprobani trik. Recimo, svi znaju i slave atensku demokraciju, rado se pozivaju na Periklov govor o slastima slobode i demokracije, ali rijetko spominju ostracizam.

Ostracizam je davao pravo slobodnim građanima Atene da jednom godišnje na glinenim pločicama napišu ime nekoga čija moć ili loš primjer predstavljaju opasnost za zajednicu i demokraciju. Takav bi bio izgnan na deset godina iz Atene. Prognanika se nije smatralo nečasnom osobom niti mu se oduzimao imetak.

Sve bez krvi i mučnih suđenja, bez povjerenstava, drugarskog ili stegovnog vijeća. Bez novinskog sramoćenja i povlačenja po sudskim instancama. O, da, bilo je tu tužnih sudbina (Aristid, Kimon) i grešaka, prognani su bili i vojskovođe i filozofi, pjesnici i umjetnici. Progonstvo se moglo i opozvati.

Ne treba pitati koji je vrag bio Atenjanima niti kako sam došao na tu ideju. Mene jednostavno raduje pomisao na to da nešto slično imamo u hrvatskoj demokraciji. Ne mogu sakriti osmijeh kada zamislim tko bi se vjerojatno našao na glinenim pločicama u Zagrebu, u Hrvatskoj. Konkurencija bi bila strašna.

Ne treba smatrati da ostracizam zamjenjuje izbore. Suprotno, to bi bila divna korekcija rezultata. Narod bi u ruke dobio instrument lustracije, no ne kao čistku u redovima umirovljenika. Uostalom, već sada se, ali sasvim nesistematično, to primjenjuje na perspektivne konkurente koje se šalje u europske institucije (nekad se tako slalo u Beograd).”

Bleferi su oni koji su na vlasti. Oni najčešće prodaju maglu i kupuju vrijeme, bez ikakve odgovornosti. Smatraju da što više obećaju, da su time više i napravili. Šahisti su poštena inteligencija. Oni koji vide pozicije i znaju o čemu se radi, samo se ne bi rado uključivali, odnosno vole biti kibiceri i ne bi se ”šteli mešati”. Znaju što je sve pogrešno i u tome ne bi željeli sudjelovati

Ah, Kregar! Kregar!

Kakva šteta što mu nije pripala vlast, sva vlast, imali bismo hrvatskog Perikla, koji bi zacijelo istjerao guske iz magle, guste pandemijske magle i susljedne joj ekodemije (ekonomske i ekološke, to jest), o čemu piše Rastko Močnik:

Zdaj nas veda prepričuje, da bo epidemija povzročila krizo: a sistem bo padel v krizo, ker je notranje nestabilen, ker je sam v sebi protisloven. Profesorji ekonomije se očitno dobro zavedajo, kako hudo epidemija ogroža kapitalistični sistem. Ne zato, ker trga ”gospodarske tokove” – temveč zato, ker prebuja ljudsko pamet. Kdo zdaj še verjame vladi, da je treba uničiti javno zdravstvo in ga sprivatizirati? Kdo še verjame dogmi EU, da ”prosta in nepotvorjena konkurenca” prinaša blaginjo? Kdo še verjame v kapitalizem?

Ali, tko može, hoće i kada i kako, u ovoj ”krunskoj” krizi, majci (maćehi?) svih kriza ta slobodarska uvjerenja preobraziti u akciju, kada smo svi ”Bleferi i šahisti” (ili oboje), a pojašnjavajući naslov svoje knjige Kregar tumači nama nas:

”Bleferi su oni koji su na vlasti. Oni najčešće prodaju maglu i kupuju vrijeme, bez ikakve odgovornosti. Smatraju da što više obećaju, da su time više i napravili. Šahisti su poštena inteligencija. Oni koji vide pozicije i znaju o čemu se radi, samo se ne bi rado uključivali, odnosno vole biti kibiceri i ne bi se ”šteli mešati”. Znaju što je sve pogrešno i u tome ne bi željeli sudjelovati.”

Vaya con Dios, amigo, počivaj mirno i neka nam barem djelić tvojih nemira ne da mira, dok ne poduzmemo nešto sami za se…

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Trumpov trijumf – strah i nada svijeta
    •  Nama nema spasa, mi smo analogna rasa i kraj budućnosti
    •  Od holocena do holokausta
    •  A da konačno poslušamo Habermasa?!
    •  Fašistički kulturocid
    •  Legenda o Joakimu širila se Istrom još za njegova života
    •  1943.: Došla je naša ura
    •  Strvinari starog svijeta iliti iskonska Tea Tulić
    •  Analiza EU izbora: nacionalistički internacionalizam
    •  Šalamun – šaman poezije

> Svi tekstovi ovog autora