Aja Sofija ne može biti sveto mjesto nakon toliko krvi

Car Konstantin bio je genije u spajanju i pretvaranju starih vjerovanja i kultova u nove. Kako je kršćanstvo u njegovom carstvu imalo sve više sljedbenika, tako se njemu u snovima umjesto Apolona počeo javljati Isus Krist. Zaigrao je na kartu nove religije prilagodivši je svojim potrebama, interesima i ciljevima.

Rani kršćani su se prepoznavali i po svom preziru prema bilo kakvom nasilju i ratu, a on je njihovog boga regrutirao u svoju vojsku stavivši njegov znak na čelo svojih legija u osvajanju moći i vlasti.

Kršćani su tako, malo pomalo, dobili najprije slobodu vjeroispovjesti, pa izjednačenost s drugim religijama, a uskoro i monopol, poziciju državne jedine ispravne državne vjere.

A uz to i novu sklonost. Onoliko koliko su ranije bili spremni za svoju vjeru dati vlastite, toliko su kasnije postali skloni oduzimati tuđe živote, nevjerničke i heretičke.

Konstantin je imao velik utjecaj na razvoj antičkih teoloških postavki u kojima su se stari kultovi kristijanizirali i prevodili na jezik nove religije. Jedna od takvih postavki je i ona o božanskoj, odnosno Svetoj Mudrosti koja se i utjelovila u ljudskoj naravi druge božanske osobe, Sina Božjeg Isusa Krista.

Tako je upravo pod Konstantinovim utjecajem u njegovoj prijestolnici Konstantinopolu izgrađena i prva crkva Svete Mudrosti, koja se na grčkom jeziku zove Hagia Sofia. Nije ta crkva bila, dakle, posvećena ranokršćanskoj mučenici svetoj Sofiji, nego samom Isusu Kristu, pa je blagdan svog patrona slavila na sam Božić.

Na repertoaru zvjerstava, koja su zapečatila veliki raskol i vjekovnu netrpeljivost između kršćanskog istoka i zapada, bila su čak i masovna silovanja i klanja kršćanskih monahinja, a Hagia Sofia, postavši nakratko i rimokatolička katedrala, bila je mjesto krunjenja kralja tada novostvorenog Latinskog kraljevstva koje će trajati tek nešto više od pola vijeka

Konstantin je ideju o Božjem kraljevstvu koje ovom svijetu donosi neki sasvim drugačiji poredak i nove vrijednosti preveo na jezik i metode svih dotadašnjih i kasnijih zemaljskih carstava, na golu moć mača i zlata.

Najveće kršćanske crkve, i zapadna, a još više istočna, i danas ga slave kao svog velikog sveca i dobročinitelja, ne uviđajući pored svih tih Konstantinovih darova ono što su pritom izgubile.

Jer nisu kraljevi i carevi, od Konstantina nadalje, Kristu Kralju i Pantokratoru (Svevladaru) podizali velebne hramove kako bi vlastiti značaj i moć ponizno umanjili i prostrli pred oltarom služenja čovjeku nego da bi, upravo suprotno, kao zemaljski božji pomazanici svom vladarskom ruhu dali božanski sjaj i svom žezlu božansku moć, kad su već morali odustati od ranijeg običaja da jednostavno sami sebe proglašavaju bogovima.

Crkva je u tom transferu božanskih moći i ovlasti na zemlji bila nezaobilazan posrednik, ubirući pritom i silno veliku proviziju, sukladno dragocjenim i čarobnim svojstvima nevidljive robe nad kojom je imala monopol.

Jedan od takvih vladara, dva stoljeća nakon Konstantina, bio je i car Justinijan. U velikom ustanku protiv njegove despotske vladavine 352. godine je srušena i zapaljena tadašnja crkva Hagia Sofia.

U ustanku, koji je počeo kao huligansko divljanje i obračun navijača plavih i zelenih konjičkih zaprega na carigradskom hipodromu, zapaljeno je pola grada i krv je tekla u potocima, osobito kada je Justinijan ustanak ugušio pobivši nekoliko desetaka tisuća pobunjenih podanika.

Kao znak vlastite moći i vlasti te konsolidacije carstva dao je podignuti jednu od najveličanstvenijih građevina na zemlji, novu Hagiju Sofiju, jedno od svjetskih čuda arhitekture.

Prema zamisli i izračunima arhitekta Antemija iz Trala i matematiičara Izidora iz Mileta crkva je bila završena već 537. godine. Povjesničari kažu da su upravo u njenoj blizini i masovne grobnice s tijelima ubijenih pobunjenika.

Nakon niza uglavnom neuspješnih opsada kroz stoljeća, velika prijestolnica Bizanta ponovo će biti razorena i opljačkana, a njenim ulicama će se u Bospor ponovo doslovno slijevati rijeke krvi kada grad osvoji kršćanska vojska i horda sa zapadne strane kršćanskog svijeta u bizarnoj Četvrtoj križarskoj vojni 1204 godine.

Bila je to ona ista vojska koja je, ponajviše za interese Venecije, usput poharala i Zadar.

Na repertoaru zvjerstava, koja su zapečatila veliki raskol i vjekovnu netrpeljivost između kršćanskog istoka i zapada, bila su čak i masovna silovanja i klanja kršćanskih monahinja, a Hagia Sofia, postavši nakratko i rimokatolička katedrala, bila je mjesto krunjenja kralja tada novostvorenog Latinskog kraljevstva koje će trajati tek nešto više od pola vijeka.

Oko veličanstvene crkve se proljevalo previše krvi da bi to mjesto bilo sveto (…) Konstantin je ideju o Božjem kraljevstvu koje ovom svijetu donosi neki sasvim drugačiji poredak i nove vrijednosti preveo na jezik i metode svih dotadašnjih i kasnijih zemaljskih carstava, na golu moć mača i zlata

Bizant se nikada nije oporavio od tog osvajanja, razaranja i pljačke i tako oslabljen mnogo je lakše postao plijen s istoka nadiruće nove osmanlijske sile.

I ponovo su tekle rijeke krvi, a muslimanski vojnici sultana Mehmeda, kada im je 1453. po osvajanju čitav grad na tri dana bio prepušten da uberu ratni plijen, nisu učinili ništa što dva i pol stoljeća ranije kršćani već nisu sami učinili jedni drugima.

Osvajač je svoj podvig, moć i pretvaranje Konstantinopola u Istanbul zapečatio pretvaranjem najveće kršćanske crkve u najveću džamiju na svijetu. Hagia Sofia postala je Aja Sofija. Međutim, kulturnu pobjedu je odnio genij njenih graditelja kada su stale nicati nove velike džamije s velikim kupolama oponašajući njihovo djelo.

Nakon takve prošlosti, potez Ataturkove modernizirane i sekularne Republike Turske kojim je Aja Sofija pretvorena u muzej, bio je doista civilizacijski iskorak.

Današnji turski predsjednik Erdoğan, stavljajući ponovo Aju Sofiju u funkciju džamije, premda se prije samo godinu dana protivio takvoj ideji, samo ponavlja lošu povijest kao jedan u nizu vladara koji su, tobože brinući o božjoj slavi, veličanstvenu građevinu koristilu za uzdizanje vlastite popularnosti, vlasti i moći.

I zato, niti bi istinski muslimanski vjernici trebali zbog toga biti trijumfalistički sretni, niti bi istinski kršćani trebali zdvajati. Jer ni Alah, ni Bog, koji bi trebali živjeti u bogobojaznim i čovjekoljubivim srcima svojih vjernika, s tim nemaju nikakve veze, niti im može biti sveto mjesto i razlog prolijevanja toliko ljudske krvi.

(Prenosimo iz Večernjeg lista gdje je kolumna naslovljena: Ni Bog, ni Alah nemaju ništa s Ajom Sofijom koju su vladari uvijek koristili u političke svrhe).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Andrej Plenković i HNK Zagreb
    •  Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
    •  Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
    •  "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
    •  Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
    •  Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
    •  Utrka milijardera u svemiru
    •  Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
    •  Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
    •  Vojni neboder "Vukovar" kao otirač i kamuflaža HDZ-a

> Svi tekstovi ovog autora