Ako Balkan iznenadi sam sebe iznenadiće i Evropu

Nakon putovanja po Švedskoj 1837. godine danski pisac Hans Christian Andersen pisao je svom prijatelju: ”U jednom trenutku osjetio sam koliko su Šveđani, Danci i Norvežani povezani i s tim osjećanjem sam po povratku odmah napisao poemu kako smo mi jedan jedinstven narod i da se zovemo Skandinavci”.

Manje od deset godina kasnije, švedski pisac i kompozitor Carl Jonas Love Almqvist piše da se skandinavske zemlje trebaju približiti i ispreplesti svoja zakonodavstva i pravne tradicije te napraviti carinsku uniju, zajedničku monetu, odbrambeni savez, kao i osnovati jedan nordijski univerzitet.

Ništa se od toga nije realiziralo, živjelo se doba romantizma, ali ideja i osnova su ostale kao stalno podsjećanje na potrebu da sve što je blisko artikuliše glasno svoju bliskost.

U školama se u drugoj polovini XIX. stoljeća govori o skandinavizmu, njegovim vrijednostima i mogućnostima i snažno se razvija ideja nordijskog zajedništva pa skandinavizam polako postaje i politički pokret.

Na kongresu pravnika Danske, Norveške i Švedske 1872. predložena je i napravljena monetarna unija koja će postojati od 1875. do 1914. godine.

Posljedica ovog nordijskog preporoda je utemeljenje, iza 1919. godine, više udruženja koja su težila jačanju nordijske saradnje, a od 1907. do 1947. godine Nordijska međuparlamentarna unija održava godišnje konferencije.

Marta 1952. podnesena je inicijativa ministrima spoljnih poslova pet zemalja, uključujući Finsku, da se osnuje jedan savjetodavni organ skandinavskih parlamenata i vlada.

Ako se u nordijskim školama prije sto pedeset godina propagirao skandinavizam i njegove vrijednosti i prednosti, trebalo bi to isto raditi sada u balkanskim školama i razvijati duh zajedništva i saradnje kako bi i balkanizam postao moćan politički pokret. Boljeg i praktičnijeg načina nema da se bude dostojan evropske ideje i ulaska u evropsku porodicu

Prva sjednica Nordijskog vijeća, sastavljenog od 69 delegata, održana je 13. februara 1953. u Kopenhagenu. Zaključci bi se uglavnom usvajali u državnim parlamentima, ali po Statutu Vijeća to nije moralo biti obavezno i time se izbjegavao veto ili slične mjere koje bi razbijale jedinstvo.

Istorija je pokazala da je ova skandinavska ozbiljna i plodna regionalna saradnja, kao i ona između Mađarske, Češke, Slovačke i Poljske iza februara 1991. godine, snažno ubrzala evropske integracije zemalja koje su njoj težile.

Stigosmo tako i do Balkana koji živi jednu novu inicijativu po najboljem evropskom modelu. Pogrešno se zove, ”Mini Schengen”, što uopšte nije u saglasju s prirodom ideje pa to ime što prije treba mijenjati.

Kad su se 10. oktobra 2019. u Novom Sadu sastali predsjednik Srbije i premijeri Sjeverne Makedonije i Albanije i potpisali ”Izjavu o uspostavljanju slobodnog protoka ljudi, robe, usluga i kapitala na zapadnom Balkanu”, imali su drugu viziju.

Schengen podrazumijeva samo kretanje ljudi sa ličnom kartom, a nova balkanska inicijativa je mnogo šira i mogla bi, ukoliko bude razuma, preporoditi Balkan i konačno napraviti regiju po mjeri običnog čovjeka.

Kad je Andersen putovao po Skandinaviji i otkrivao sličnosti između žitelja, balkanske su zemlje živjele već skoro 400 godina u istoj zemlji i istoj administraciji. Da je kojim slučajem putovao po Balkanu u isto vrijeme, zanimljivo bi bilo vidjeti bi li osjetio da tamo živi ”jedinstven narod” koji se zove Balkanci?

Romantici su to uvijek tako vidjeli, ali stvarnost i loši ljudi već odavno ubijaju svaku romantičarsku ideju. Za razliku od hladne i ustrojene Skandinavije gdje razum i mir odavno i suvereno vladaju pa je sve lakše uraditi, Balkan je zona stalne povišene temperature i nepredvidivih izliva iracionalnosti koji od potencijalnog rajskog prostora povremeno prave pakao.

Baš zato se treba potruditi da ova inicijativa uspije i dobro bi bilo da se svi utrkuju ko će biti bolji. Tri lidera potpisnika Izjave ne prestaju govoriti o šest zemalja zajedničke saradnje, a to su Srbija, Sjeverna Makedonija, Albanija, Crna Gora, Bosna i Hercegovina i Kosovo.

Bosna i Hercegovina i Crna Gora i dalje oklijevaju, ali će se uskoro pridružiti jer često znaju misliti tuđom glavom, briselskom ili vašingtonskom. Na isti način se Kosovo pridružilo projektu odmah poslije zajedničke posjete Vučića i Hotija Donaldu Trumpu početkom septembra.

A ko zapravo može biti protiv unapređenja regionalne saradnje i protiv četiri ključne evropske slobode kretanja kapitala, roba, uluga i ljudi, ako to omogućava veći privredni rast i lakše privlačenje investicija i podizanje kvaliteta života građana?

Po zajedničkom prostoru buduće ”šestorke” putovalo bi se s ličnom kartom, diplome bi bile priznate, kamioni bi brže prolazili. Procedure bi se pojednostavile, veterinarski i fitosanitarni certifikati usaglasili, prekogranična dokumentacija bi se međusobno priznavala, radna vremena graničnih službi uskladila kako bi roba, ljudi i kapital neometano prolazili kroz cijeli region. I to je samo početak. Ostalo zavisi od zrelosti društava.

Ključni razlozi za rezervu prema priključenju Bosne i Hercegovine su ubjeđenje da se iza inicijative krije želja za stvaranjem nove Jugoslavije ili Velike Srbije i strah da je ”Mini Shengen” zamjena za evropske integracije. I jedno i drugo je bezrazložno i ne vrijedi o tome mnogo govoriti.

Za ”Mini Schengen” treba imati širinu, a ne neznanje i zatvorenost vidika. Pravljenje problema ni od čega zbog jeftinih političkih poena u vlastitom pašaluku je ona loša strana Balkana protiv koje bi se borila nova inicijativa.

Sebični mentalitet bez vizije zlo je koje progoni Balkan već stoljećima, a u Bosni i Hercegovini čini ljude siromašnim i beznadežnim.

Kao i u svemu, mi se neprestano odbijamo o neznanje pomiješano sa ostrašćenošću i predrasudama, poput velikog talasa o tvrdu stijenu. A taj talas nosi blagorodnu energiju koju samo treba usmjeriti u pravom smjeru.

Kad su se 10. oktobra 2019. u Novom Sadu sastali predsjednik Srbije i premijeri Sjeverne Makedonije i Albanije i potpisali ”Izjavu o uspostavljanju slobodnog protoka ljudi, robe, usluga i kapitala na zapadnom Balkanu”, imali su drugu viziju. Schengen podrazumijeva samo kretanje ljudi sa ličnom kartom, a nova balkanska inicijativa je mnogo šira i mogla bi, ukoliko bude razuma, preporoditi Balkan i konačno napraviti regiju po mjeri običnog čovjeka

Zemlju velikom čine ideje i ljudi. Bosna i Hercegovina može i mora čak značajno doprinijeti još većem uspjehu ove potrebne i korisne inicijative, a mnogo toga može preuzeti u svoje ruke.

Nisam slučajno govorio o Nordijskom vijeću jer bi nam ono moglo biti model. Po tom modelu, razrađenim i usklađenim sa našim lokalnim bojama mogao bi se ”Mini Schengen” preimenovati u ”Balkansko vijeće za saradnju” i time dobiti jedan sasvim drugi, bogatiji, sadržajniji i otvoreniji oblik.

Ovo bi Vijeće uskladilo svoje aktivnosti sa Regionalnim vijećem za saradnju čije je sjedište u Sarajevu i time napravilo spojnicu sa Bruxellesom koji artikuliše aktivnosti ovog Regionalnog vijeća za saradnju.

Iz više razloga bilo bi dobro da Bosna i Hercegovina predloži da u središtu saradnje budu isključivo obični građani. Oni koji najviše rade a najmanje filozofiraju, oni kojima mnogo više treba i što se uglavnom zaboravlja na multilateralnim konferencijama. Ne samo što bi sad obični ljudi trebali biti stalna misao vodilja, već bi oni trebali biti direktno uključeni u rad Vijeća.

Ako se u nordijskim školama prije sto pedeset godina propagirao skandinavizam i njegove vrijednosti i prednosti, trebalo bi to isto raditi sada u balkanskim školama i razvijati duh zajedništva i saradnje kako bi i balkanizam postao moćan politički pokret. Boljeg i praktičnijeg načina nema da se bude dostojan evropske ideje i ulaska u evropsku porodicu.

Po uzoru na redovne strukovne kongrese Skandinavaca (poslodavci, radnici, mali trgovci, zanatlije, činovnici, štampari, štediše…) koji su se održali do 1914. godine vrijedilo bi razmišljati da se u sklopu sjednica Balkanskog vijeća za saradnju redovno održavaju razni strukovni kongresi.

Ako ovu veliku i ozbiljnu priliku budu vodili stručnjaci neopterećeni prošlošću i njenim posrtanjima, politika će se odvojiti od ekonomije i života. A uz snažniju razmjenu uma i kulture sigurno bismo svi iznenadili sami sebe.

Istorija samo na to čeka, vjekovima. Ako Balkan iznenadi sam sebe iznenadiće i Evropu. Skandinavci nisu mnogo sanjali već su radili, vrijeme je da se i mi uozbiljimo i postanemo Nordijci vrele krvi.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Idu čete biznismena, mrtva stabla pronose
    •  Udžbenici istorije: traženje istine preko trostrukih laži
    •  Život u carstvu ravnodušnosti
    •  Šta je Bosna bez Mlade Bosne?
    •  Ja sam Kanak tim se dičim, to ne može biti svak'!
    •  Neopasne rezolucije u dobu opasnih ljudi
    •  Posljednje evropsko ljeto
    •  Ukrajina – nasamareno čedo Zapada grca u izobilju smrti
    •  Dvjesta godina Srbije: od uzora do zazora
    •  Jugoslavenska Bosna i Hercegovina

> Svi tekstovi ovog autora