novinarstvo s potpisom
Bilo je dovoljno da se pojavi desetak tisuća migranata na granici s Hrvatskom, pa da po medijima i društvenim mrežama krene histerija, na kojoj svoje bodove prikupljaju političari raznih opcija, brojni mediji i tko zna koji sve ne bjelosvjetski smutljivci.
Hrvatska opet na sebe gleda kao na predziđe kršćanstva, a Viktor Orban postaje u sve većem dijelu našeg naroda najpopularniji političar.
Ne čudi stoga da je ”ikona hrvatske intelektualne desnice” Nino Raspudić pao u pjesnički zanos i usporedio ”vabljenje” izbjeglica s maženjem poskoka. Poznata je to fašistička manira obezljuđivanja čovjeka kako bi se prema čovjeku postupilo zvjerski (što biste vi s poskokom?) – a sve navodno iz opreza da se spriječi dolazak desnice na vlast u Hrvatsku. Sve da bi čovjek i pomislio kako je kod nas na vlasti, valjda, ljevica.
No, na tom tmurnom političko-medijskom nebu pojavila se i jedna zraka svjetlosti. Isusovac Tvrtko Barun, koji se neposredno bavi migrantima, uputio je odgovor raspisanom Raspudiću i time i mene, između ostalog, podsjetio što me je to u kršćanstvu toliko privlačilo da sam kao kršćanin proveo doslovce desetljeća života i rada.
Kršćanstvo je, naravno, iznimno širok pojam. U svojim samim začecima ono je bilo uzdah jednog napaćenog naroda i prizivanje nade u povijesno još mračnijem dobu od ovog našeg. A temeljna kršćanska etika bila je ono što bih ja ovdje nazvao ”neproračunata ljubav”, kako je možda najbolje iskazana u usporedbi o milosrdnom Samarijancu (Evanđelje po Luki 10:30-37), ali i u brojnim drugim novozavjetnim tekstovima.
U navedenoj usporedbi Samarijanac na cesti nalazi izranjavanog čovjeka i jednostavno mu pomaže ne razmišljajući o bilo kakvom kontekstu, podrijetlu ili čemu drugome što bi ga moglo zapriječiti u djelovanju.
Isus svoj narativ gradi namjerno na kontrastu između Židova i Samarijanaca – dva vrlo slična naroda na istom prostoru s dugom i mučnom povijesti međusobnih sukoba. Oni su jedni druge mogli nanjušiti na kilometar, baš kao što se mi, Srbi i Bošnjaci umijemo nepogrešivo prepoznati.
Svejedno, Samarijancu niti najmanje ne pada na pamet pitanje o tome tko to leži na cesti, je li naš ili njihov, on samo vidi opljačkanog ranjenika i nesebično mu pomaže.
Ono što je Tvrtko Barun i napravio i napisao zapravo jako podsjeća upravo na taj model empatije prema svakom čovjeku.
Njegov demanti ne daje nam nikakve statističke podatke, mi ne saznajemo niti odakle su točno tu ljudi blizu naše granice, niti koliko ih je, ima li tu žena i djece u većem postotku – jednostavno, ništa što bi stvarno demantiralo histeriju zapjenjenih branitelja kršćanstva.
”Stav treba stvoriti na susretu s konkretnim čovjekom, izbjeglicom, migrantom, da on za nas više nije ‘poskok’, brojka ili mislena imenica, već konkretan čovjek sa svojim licem, imenom, željama, potrebama, problemima, izazovima i – nadama”, izložio je svoje temeljno uvjerenje Barun.
Nema brojki – jer one nisu bitne za stav; nema apstraktnih pojmova – jer također nisu bitni za stav. Imamo samo konkretnog čovjeka, čovjeka u konkretnoj potrebi – i to je sve što je Barun uopće spreman reći.
U suštini, kao što nas uči i teorija evolucije, mi smo bića s velikim potencijalom za empatiju.
Svojim sam studentima na etici svake godine iznosio istovjetni, jednostavni primjer: vidio sam čovjeka koji je izlazio iz skupog auta kako mu je iz džepa ispalo deset kuna. Što biste vi napravili na mom mjestu? – glasilo je pitanje za studente.
Uvijek je odgovor bio isti i unison – rekli bi mu za novac, ne bi to stavili u svoj džep.
Nitko to ne bi uradio zato što nam to nalaže neki apstraktni zakon. Nitko ne bi to napravio zbog neke računice da se to isplati. Svi bi to napravili samo zato što želimo pomoći čovjeku, pa čak i u ovako banalnoj situaciji (ja sam na etici uvijek davao banalne primjere, jer se na njima puno bolje vidi suština nego u nekim radikalnim slučajevima).
I ono na što je Barun pozvao one koji šire strah protiv izbjeglica jest da mu se pridruže, da i oni iskuse tko su zapravo ti ljudi.
Ne moram ovdje napominjati da je Raspudić to odbio s indignacijom i s gađenjem prema ideji da bi on, kako reče, čistio toalete zdravim dvadesetogodišnjacima. Nitko, doduše, nije ni spominjao čišćenje toaleta, ali njemu je to zgodno došlo da dobije čak i pohvalu za svoju neaktivnost.
Jer, zapravo, Raspudić je samo simptom onoga što se s kršćanstvom ubrzo dogodilo.
Namjesto neproračunate ljubavi na scenu je stupilo proračunato politikantstvo, ustanovljena je Crkva sa svojim dogmama i hijerarhijom, krenulo se u borbu za osvajanje vlasti i sad namjesto milosrdnog Samarijanca imamo Vatikan i Vatikanske ugovore, Bozaniće i Košiće, Raspudiće i Markićke – jedan ogromni balast koji ovome društvu nimalo ne koristi, a isisava sve moguće resurse.
Tvrtko Barun radi unutar takvog sistema, kojemu se očito mogu dogoditi i odstupanja kao neki udaljeni odjeci davno zaboravljenih korijena. On ne radi iz neke osobne koristi, on ne radi ni s ciljem da te ljude obrati na kršćanstvo, on radi samo zato što je doživio susret s čovjekom u potrebi i želi mu pomoći koliko može.
Ne bih volio da ovo tko pogrešno shvati – ja ne spadam u onu skupinu nevjernika koji su samo razočarani Crkvom, pa će se odmah vratiti čim svi biskupi i svećenici postanu kao Tvrtko Barun.
Koliko god da je taj čovjek probudio moje simpatije – uz nadu da to neće biti još jedan argument onih koji su ga napali zbog njegovog aktivizma – nemam niti malo želje za povratkom kršćanstvu.
Ako kršćanstvo uopće ima smisla – stoji u naslovu ovoga članka. Jer, pošteno govoreći, vi ne morate biti kršćanin da biste osjetili empatiju i pomogli čak i totalnom neznancu kojega ste slučajno sreli.
Tamo na bosansko-hrvatskoj granici imate i brojnih nevjernika, heretika, inovjeraca i tko zna kakvih sve ne koji također zdušno pomažu migrantima, jer i oni suosjećaju baš kao i Tvrtko Barun.
Kršćanstvo je uspjelo zadobiti brojne ljude upravo zato što se i temeljilo na tom sveprisutnom instinktu empatije, koja se kod nas razvila evolucijom, a ne po Svetome Duhu.
Ali, ako je kod nekih upravo kršćanstvo ključ koji otvara njihovo srce prema bližnjemu, onda ja s time nemam problema, meni je bitno da ljudi čine dobro, s kakvom god metafizikom u glavi.
S druge strane, proračunato kršćanstvo za koje se tako zdušno založio Raspudić – i doživio ovacije čitatelja Večernjaka, tog vrlo specifičnog dijela naše populacije – jednostavno nije nikada imalo smisla.
Dan kad ono nestane sa svjetske pozornice bit će jedan od najvećih praznika u povijesti civilizacije.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.