Ako ne znaš što je bilo…

Dobrodošli u novu kolumnu, koju sam odlučio nazvati IZVORIŠNE OSNOVE (kako se zove preambula Ustava) jer mi je cilj baviti se sve češće zaboravljanim temeljnim vrijednostima ustavne demokracije u kojoj, bar zasad, još uvijek živimo. Istodobno, kao teolog smatram da često zaboravljamo i izvorišne osnove kršćanstva — Sveto Pismo, koje svjedoči o Isusu Kristu i sadrži apostolski nauk koji bi trebao usmjeravati kršćansku vjeru i praksu. Pa krenimo…

Trčim prošle nedjelje po prekrasnoj maruševečkoj općini i baš kad sam svladao oštri uspon do župne crkve u Čalincu, oglasi se zvono ”drvene kule zavičaja koja čuva čitavo Zagorje”, kako je naš veliki pjesnik Gustav Krklec — koji je djetinjstvo proveo upravo u Maruševcu — opjevao njen zvonik.

A meni odmah misli polete na temu vezanu uz prethodni dan. Dok se tog vikenda one koji svoje domoljublje ne izražavaju slušanjem Thompsona nerijetko prozivalo mrziteljima svega što je hrvatsko, ja sam uz zvuke crkvenih zvona u ovom idiličnom seocu sjevernog Zagorja razmatrao kako velika većina njegovih stanovnika:

-Mogu biti odani rimokatolici (92.9% prema popisu iz 2021.), a istodobno treći put za redom uvjerljivo glasati za SDP (većinu u Općinskom vijeću Maruševca osvojio je HDZ samo 1997. a svih ostalih godina, čak i 1993., teško gubio dok su maruševečki rimokatolici birali HSS, SDP ili nekadašnji liberalni HNS).

-Mogu biti ponosni na Hrvatsku, a istodobno čvrsto uz antifašizam i protiv nacionalne mržnje.

-Mogu postavljati hrvatsku šahovnicu i spomenike Domovinskom ratu, a istodobno čuvati spomenike NOB-u i stavljati na njih svijeće na Dan antifašističke borbe.

-Smatraju da se domoljublje ne izražava kroz pjevanje Thompsonovih pjesama nego kroz radišnost, poštenje i veseli poduzetnički duh.

I kad ovo pišem, razmišljam zašto bi te stvari uopće trebale biti nekakve dihotomije koje je, kao, čudno vidjeti zajedno? Pa zar smo zaboravili da je Republika Hrvatska osnovana na antifašističkim temeljima?

Prisjetimo se kako glasi sâm početak Ustava RH čiju izradu je predvodio HDZ-ov Vladimir Šeks — tzv. ”Božićni Ustav” iz 22. 12. 1990. čije Izvorišne osnove, iz kojih slijedi citat, je napisao sâm predsjednik dr. Franjo Tuđman.

Nabrajajući prethodne države u kojima je izražena hrvatska državotvornost, počevši od hrvatskih kneževina u 7. stoljeću, dolazi i do doba NDH gdje je Tuđman napisao da se hrvatska državotvornost očitovala ”u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskoga rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941) u odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963.-1990.).”

Jeste li uhvatili ovo? Temelj hrvatske suverenosti je izražen u odlukama ZAVNOH-a i ustavima NR i SR Hrvatske nasuprot NDH! Ovo nije napisao neki bezobrazni ljevičarski novinar ili student Filozofskog — ovo je tekst iz Izvorišnih osnova Ustava RH kojeg je 1990. napisao prvi hrvatski predsjednik i do današnjeg dana je ostao nepromijenjen.

Tuđman nije bio bedast — znao je da se upravo u međunarodno priznatom Ustavu SR Hrvatske iz 1974. nalazila i pravna osnova za odcjepljenje Hrvatske od Jugoslavije, budući da u njegovim Osnovnim načelima piše da je ”Hrvatski narod … uspostavio svoju državu — Socijalističku Republiku Hrvatsku i na temelju prava na samoodređivanje, uključujući i pravo na otcjepljenje i udruživanje s drugim narodima, svojom slobodno izraženom voljom”, što je bila primjena prve rečenice Osnovnih načela Ustava SFRJ iz iste godine koja je istaknula ”prava svakog naroda na samoopredeljenje, uključujući i pravo na otcepljenje, na osnovu svoje slobodno izražene volje”.

Tuđman je u prvom Ustavu RH 1990. napisao i da se Republika Hrvatska ”ustanovljuje kao nacionalna država hrvatskoga naroda i država pripadnika inih naroda i manjina, koji su njezini državljani: Srba, Muslimana, Slovenaca, Čeha, Slovaka, Talijana, Madžara, Židova i drugih, kojima se jamči ravnopravnost s građanima hrvatske narodnosti i ostvarivanje nacionalnih prava u skladu s demokratskim normama OUN i zemalja slobodnoga svijeta.”

U današnjem Ustavu RH nabrojeno je još 14 drugih konstitutivnih naroda, ali Srbi su na prvom mjestu kao i u izvornom Tuđmanovom tekstu. A naši mladi, koji ni R od rata nisu iskusili pjevaju: ”Stići će vas naša ruka i u Srbiji”. Započevši tu pjesmu, Marko Perković Thompson nije mogao odoljeti da ne povikne: ”Za dom…”, na što su mnogi mladi zavijeni u crno i ustašku ikonografiju spremno odgovorili: ”Spremni!”

Kad bi ti mladi samo ”znali što je bilo”, uključujući i riječi koje je Tuđman izgovorio u jeku rata 1992. na Otvorenoj televiziji (OTV-u) kod Romana Bolkovića. Usput, današnji državnici bi se mogli i u ovome poučiti od Tuđmana, koji je bio voljan sjesti u studio jedne nerežimske televizije i odgovarati ne samo na pitanja voditelja koji ga nije štedio nego i gledateljâ koji su preko telefona postavljali jednako izazovna i nepredvidiva pitanja.

Tom je prilikom jedan gledatelj upitao Tuđmana zašto zanemaruje borce HOS-a. Priznavši njihov doprinos, Tuđman je ipak dodao: ”Začuđujuće je da nasjedaju onima koji im oblače crne košulje i fašističke oznake iz izgubljenog Drugog svjetskog rata. Šta bi bilo od Njemačke da se nastavila na crnokošuljaškim i smeđokošuljaškim tradicijama i oznakama? … To je bila jedna od glavnih smetnji za međunarodno priznanje Hrvatske. To je nešto što svijet ne može prihvatiti jer današnji svijet se gradi na načelima one antifašističke koalicije, demokratske. Traži se demokratski poredak.”

Da, demokratski poredak — čemu je NDH bila sušta suprotnost. Razlika između nacističke Njemačke i Hrvatske prije proglašenja NDH je da Ustaše nikad nisu osvojile niti jedan glas hrvatskog naroda, a čak ni stranka iz koje su potekli (HSP) u vrijeme proglašenja NDH nije osvojila niti jedno mjesto u Saboru već preko 20 godina, dok je i te 1920. osvojila svega 2 od 419 saborskih mandata.

Umjesto HSP-a i Ustaša, hrvatski narod je na zadnjim predratnim izborima 1938. kao i prethodnih izbora uvjerljivom većinom birao HSS, na čijem čelu je uoči proglašenja bio Radićev nasljednik Vladko Maček, koji je odigrao ključnu ulogu u uspostavljanju Banovnine Hrvatske 1939. Kraljevina Jugoslavija je 25. 3. 1941. potpisala Trojni pakt s Hitlerom, no nakon prosvjeda ga dva dana kasnije raskinula, a Maček je bio imenovan prvim dopredsjednikom vlade.

Istog dana, Pavelić je putem radija iz Italije pozvao na ustanak protiv vlade, no nije uspio ništa sa svojom malom bandom terorista sve dok Mussolini nije nagovorio Ribbentropa da Pavelića postavi za kvislinšku marionetu nad hrvatskim građanima koji ga nikad nisu izabrali.

Kako je britansko-židovski povjesničar Misha Glenny dobro opisao: ”Njegova banda fašističkih nasilnika … brojila je najviše 360 ljudi kad su 10. travnja 1941. preuzeli vlast u Zagrebu. … Ustaše su na vlast došli isključivo zahvaljujući njemačkom oružju i talijanskim političarima, a ne zbog narodnog raspoloženja u Hrvatskoj, koje je velikom većinom podržavalo Mačeka.” (M. Glenny: The Balkans: Nationalism, War, and the Great Powers, 1804-2011, str. 476)

Naravno, u tom radijskom obraćanju iz Italije, Pavelić je izostavio činjenicu da je dogovor s Mussolinijem da mu pomogne da dođe na vlast uključivao da se Italiji preda većina prekrasne hrvatske obale i otoka, uključujući Rab, gdje su već iduće godine u koncentracijskom logoru Mussolinijevi krvnici istrijebili tisuće Slovenaca i Hrvata. Da, dragi moji domoljubi kojima je ustaštvo simpa, da je NDH preživjela, većina našeg turističkog uspjeha išla bi Italiji.

Pavelić je čak prihvatio da talijanski princ Amione di Savoia postane novi kralj NDH, koji je, bizarno, uzeo ime Tomislav II. Tako je Pavelić rasprodao Hrvatsku i predao je Mussoliniju na silovanje u faustovskoj nagodbi u kojoj je dopustio da se čak i Hrvati sustavno ubijaju na hrvatskom tlu, da ne govorimo o dobro poznatim neljudskim zločinima nad Srbima, Židovima, Romima i drugima.

Ako ne znaš što je bilo, prouči povijest — kako od 45. nadalje, tako i prije.

Svakako nisam toliko naivan da mislim da svi koji su u subotu bili na koncertu, pa čak i uzviknuli ZDS, zaista prihvaćaju fašističku i ustašku ideologiju i jedva čekaju da idu klati Srbe. Thompson je odavno postao dio hrvatskog folklora i njegove pjesme mnogi doživljavaju kao naše nacionalne ‘jazz standarde’ i svadbene pjesme.

Osim toga, istim mladima u playlistama uz Thompsona sviraju razne Cece, Lepe Brene i Prijovićke, koja je u najvećoj hrvatskoj dvorani (zagrebačkoj Areni) održala pet koncerata za redom. A takva glazba nije baš omiljena među ljevičarima (to su iznimke).

Zato ne mislim da svi ti mladi koji su bili na Thompsonovom koncertu kipe mržnjom prema Srbima. Ne, jednostavno u tipičnoj maniri lokalnog pop culture trenda bez razmišljanja prihvaćaju simboliku i slogane režima čije grozne ne samo antisrpske nego i antihrvatske prirode nisu svjesni. Ali da je žalosno da je društvo skrenulo toliko nezdravo udesno da ovakve stvari prolaze kao mainstream, žalosno je.

Još kasnih 90-ih, sjećam se kako je profesorica solfeggia u GŠ Vatroslava Lisinskog u Gundulićevoj ukorila neke od mojih prijatelja kad su na nastavu donijeli Thompsonov CD. Oni su se izvlačili da je to duhovna glazba, a ona im je svojom karakterističnom kombinacijom majčinski strogog i šaljivog pogleda dala do znanja da dobro zna o čemu se tu pjeva.

A gdje smo danas? Znam da je to sve dio globalnog geopolitičkog zaokreta udesno, od Trumpa do europskih neofašista. Ali ne čini me ništa manje tužnim. Čini me tužnim što previše mladih zaista ‘ne zna šta je bilo’. Ne znaju svoju povijest ni demokratske temelje Republike Hrvatske.

A najžalosnije je kad su zadojeni ratnom retorikom iako se nisu ni rodili za vrijeme rata, dok su moja ”jezgrena sjećanja” iz djetinjstva spavanje u podrumu s vrećama pijeska na prozorima, uz odlaske gore na WC u potpunom mraku da se kuća slučajno ne bi otkrila i bila bombardirana. S devet godina sam gledao scene mrtve krvave djece na zagrebačkim ulicama pored tramvaja i zloglasne zvončiće u toj istoj Gundulićevoj u kojoj sam par dana prije išao u glazbenu školu.

A što da tek kaže moja supruga iz rodnog Pakraca gdje je počeo rat, koja nije bila u opasnosti samo od raketiranja kao mi u Zagrebu nego i od kopnenih JNA i paravojnih snaga koje su svaki čas mogle upasti u kuću i počiniti gnjusne zločine. A s obližnjeg fronta (samoproglašena SAO Krajina je bila par sto metara dalje) su pucali onako iz dosade, pa joj je jednom u vlastitoj kući metak proletio pola metra iznad glave. Još danas joj je negdje u amigdali ugravirana stroga naredba da ne diže glavu do prozora. To je samo jedno od njenih brojnih traumatičnih sjećanja. I onda nam pametuju da nismo domoljubi ako ne ponavljamo ratne pokliče… Dajte molim vas.

Jedino gore od provjeravanja domoljublja ratnim pokličima je poistovjećivanje svega toga s vjerom. Uživajte u nacionalizmu ako želite, ali nemojte mi prodavati priču da je to izraz kršćanske vjere. Isusov i apostolski nauk ne može biti dalje od toga.

Isus nikad nije rekao ”Za dom spremni”, ali je zato rekao ”Dom će se moj zvati Dom molitve za sve narode” (Marko 11,17). A na pitanje ”tko je moj bližnji?” kroz parabolu je odgovorio Židovima da su to Samarijanci (Luka 10,29-37), što je zbog njihove međusobne nacionalno-vjerske mržnje bilo kao da je Hrvatima 90-ih rekao da su njihovi bližnji Srbi, ili obratno.

Sv. Petar nikad nije rekao ”Bog i Hrvati”, ali je rekao: ”Sad uistinu shvaćam da Bog nije pristran, nego — u svakom je narodu njemu mio onaj koji ga se boji i čini pravdu” (Dj 10,34-35) dok je Sv. Pavao rekao: ”Nema više: Židov — Grk! Nema više: rob — slobodnjak! Nema više: muško — žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu!” (Galaćanima 3,28)

Gledajte, ja razumijem da neke Thompsonove pjesme imaju sentimentalnu vrijednost i da nisu sve nužno nabijene nacionalističkom mržnjom. Lijepo je pjevati o ljepotama svoga kraja i osjećati se pripadnikom hrvatskog naroda. Ali molim vas, ne veličajte zločinačke totalitarne sustave. I nemojte da vaše domoljublje bude susjedomrzje.

Volio bih kada bi se Thompson jasno ogradio od toga i svih totalitarnih konotacija. Ali to još uvijek nije učinio. To je velika odgovornost koju snosi. Radi se o djeci hrvatskog naroda koju su trebali poučiti oni koji znaju bolje.

A zamislite tek da je odlučio izbaciti ”Bojnu Čavoglave” i rekao pola milijuna okupljenih: ”Ljudi, ova pjesma je imala svoju funkciju, ali rat je iza nas i vrijeme je da gradimo mir i dobrosusjedske odnose!” Otišao bih na koncert u prve redove! To bi bilo kršćanski, ali, istina, ne toliko lukrativno jer uskim putem ne idu mnogi (Mt 7,13). O zaradi neću jer su drugi dovoljno pisali o tome.

Ja sam sretan što je Hrvatska dobila svoju samostalnost i demokratski poredak i ne smatram da je Jugoslavija bila dobar režim. Mnoge stvari su bile krivo postavljene iz temelja i to je sve prije 35 godina isplivalo na površinu, ubrzano Miloševićevim nacionalističkim centralizmom koji je iz Federacije (koja je to bila samo po imenu) otjerao Slovence, pa Hrvate i potom Makedonce.

Nisam slijep ni za komunističke zločine —moja obitelj i ja smo poznavali crkvene vođe koji su završili i propatili na Golom Otoku, a imam slučaja i u široj obitelji gdje su bili isprebijani od milicije zbog sumnje da su ”američki špijuni”.

Član uprave jedne vjerske škole, koji nije bio član Komunističke partije, do zadnjih mjeseci prije smrti se iz straha od prisluškivanja ustručavao pričati o pritiscima koje je doživljavao od Partije — unatoč tome što sam ga uvjeravao da se promijenio režim i da nema više UDBA-inih špijuna. Toliki je strah bio utkan u njega od ”dobre stare Juge”.

Ali isto tako ne mogu shvatiti da mnogi kao jedinu identitetsku alternativu Jugoslaviji i komunističkom režimu vide u simbolici ustaškog režima. Ustav RH je još od 1990. duboko protiv toga, a Tuđman je, kako ste vidjeli, govorio protiv toga i u jeku rata.

Iznad svega, kao kršćani bismo zadnji trebali težiti za nekakvim barabom, zemaljskim mesijom koji nam obećava nacionalno kraljevstvo na zemlji, kako su to tražili Židovi prije 2000 godina, a Isusa koji je propovijedao ljubav prema neprijatelju željeli raspeti: ”I povikaše svi uglas: ‘Smakni ovoga, a pusti nam Barabu!”’ (Luka 23,18). Strašna je ta psihologija mase.

Ako ne znaš što je bilo, čitaj Bibliju i prepoznat ćeš iste obrasce.

Ja iz sveg srca volim što živim u Lijepoj našoj s doista predivnom prirodom. Volim što pripadam hrvatskom narodu — bez obzira na sve naše mane. Da nije tako, ne bih odbio sve lukrativne ponude za ostanak u UK-u gdje sam kao profesor francuskog (koji je tamo glavni strani jezik) već nakon godinu dana imao satnicu od 25 funti, što ovdje mogu samo sanjati. No, ostao sam uz plan da se nakon završenog magisterija iz teologije i Novog zavjeta vratim u Hrvatsku jer sam osjećao poziv za obrazovnu službu u svojoj rodnoj zemlji.

Hrvatska je moj kutak planeta Zemlje gdje najradije provodim dane ovog smrtnog života. Ali, kao kršćanin, moj identitet pripada prije svega Isusu Kristu, mom Stvoritelju i Spasitelju, te zajedno s apostolom Pavlom znam da je ”Naša pak domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista” (Filipljanima 3,20).

Ovo je duboko shvaćao jedan od najboljih katoličkih teologa u hrvatskoj povijesti — Tomislav Janko Šagi-Bunić — koji je potekao upravo iz Maruševca (naselja Brodarovec). Bio je više puta dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta, pratilac kardinala Franje Šepera na Drugom vatikanskom koncilu, jedan od osnivača glavnog hrvatskog katoličkog časopisa Glasa Koncila i glavne hrvatske katoličke izdavačke kuće Kršćanske sadašnjosti te član Teološke komisije pri Kongregaciji za nauk vjere. O kršćanstvu i nacionalizmu je rekao sljedeće:

”Prva i temeljna spoznaja koje moramo biti svjesni jest da kršćanstvo ne može biti poistovjećeno ni s jednom nacijom, nego je kršćanstvo stvarnost višega reda, koja prelazi (transcendira) sve narode, jer sabire svoje članstvo iz svih naroda, stvara zajedništvo druge vrste nego što je nacionalno zajedništvo. Kršćanstvo se očituje svijetu kao jedan svojevrstan narod — narod Božji, ali taj narod kao takav nema svoje domovine na zemlji.” (Šagi-Bunić: Katolička Crkva i hrvatski narod, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1983., str. 7-8).

I zato ”po obećanju njegovu iščekujemo nova nebesa i zemlju novu, gdje pravednost prebiva” (2. Petrova 3,13). Tamo neće biti mjesta za ikakvu nacionalističku bahatost jer Isus kaže: ”Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju!” (Matej 5,5)

To je ono što će biti.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

> Svi tekstovi ovog autora