Album splitskog neoustaškog i neustavnog – primativizma

Suprotiva mislima svih onih naivaca i bedaka koji nakon Torcidinog gaženja ustavnog poretka i gušenja zakonskih regulativa Republike Hrvatske, što se održalo 8. studenog u po bijela dana na suncem obasjanoj splitskoj Rivi, u nekom invalidnom zanosu osiono tvrde kako su težnje tobožnjih prosvjednika doživjele epohalni fijasko, valja i iskreno i nedvosmisleno pravedničarski konstatirati: crnokošuljaški Torcidin perfomans u Splitu je – uspio! I to ne bilo kako, već na poraz svakog oblika zdravog razuma i kakve-takve kulture moramo porazno ustanoviti kako je po etiketi domoljubni, a po naravi ilegalni, splitski eksces uspio – u potpunosti. Nažalost!

Uspio je ovaj splitski eksces samim tim što je postao glavnom viješću svih relevantnih medija u zemlji i regiji, uključujući i opskurne portalčiće i (neožbukane) zidove na društvenim mrežama onih aktera koji svi zajedno eksponencijalno unaprjeđuju sram što ga svaki pristojni građanin Republike Hrvatske osjeća u svakom trenutku dok diše, govori, piše ili radi.

I još, konkretna tema u srcu javne pažnje pulsirala je danima nakon ”premijere”.

Nadalje, ova splitska sramota dokraja se ostvarila i u još jednom obliku: kolektivnim je eterom prevladala pomisao kako je u Splitu sve prošlo bez incidenta, sljepačkim okom buljeći i čistom pameću ne videći kako je isti splitski događaj eo ipso bio – incident sâm po sebi…

Jerbo, ako je tamo bilo usve jadnih i bizarnih 3-4 tisuće u crno obučenih kralježnjaka, a ne, recimo, impresivnih i pompoznih 20-30 hiljada istomišljenika među tom vrstom sisavaca – kako se tješe naivci – zar je to dokaz da u najvećem dalmatinskom gradu nije uspio bunt organiziran u svega nekoliko desetaka sati?

Hoćemo li se anestezirati brojkama pa ćemo, kao na primjeru Jasenovca, slaviti kako u tom logoru smrti nije postradalo 800 hiljada nedužnih ljudi, nego ”samo” 83 145, kako kažu službeni podaci? Ili ćemo se i dalje omamljivati brojčanim znamenkama tješeći se riječima budala i nitkova koji vele kako je u zelenoj arkadiji onkraj Save zatučeno i zaklano ”tek” oko osam tisuća nesretnika, među kojima puno i žena i djece?

Nije li za opću uljudbu, položenu bilo na kršćansku pliticu bilo na humanističku posteljicu, i jedna jedina nevina i nepotrebna žrtva već previše?

Ne, za hulje koje se bestidno omataju kršćanskim plaštem, i, za rulju kojoj su puna usta hrvatstva i pravednosti, žrtva može biti samo arijevski čista persona; ”oj hrvatska mati” ili porod od nje, ”porod od tmine” ideološki obujmljen unutar krepaline od Nezavisne Države Hrvatske i mrtvorođenčeta od Crkve kakvu se oblikovalo po načelima rečene kvislinške kloake.

U ovakvoj ”domovini” ocrtanoj na splitskoj Rivi – bučnoj, primitivnoj i primativnoj! – nema ni glasa kršćanstva, nema ni glasa jeke evanđeoske poruke, već ima jedino i samo vike iz grla deklaratornoga katolištva; corpus separatum katolištva nožem oderanoga od univerzalnoga kršćanstva, kojemu imanentno imaju pripadati i svesvjetski pravoslavci kao i panmundijalni protestanti okupljeni – svaki na svoj način – oko nauka Isukrstovoga.

Nauka Isukrstovoga, barem onoga koji bi počivao na obznani Radosne vijesti, nije bilo i nismo ga vidjeli 8. studenog 2025. na splitskoj Rivi.

Umjesto bogobojaznog puka vidjeli smo bogogojaznog popa, sumo-fratra koji je skup kralježnjaka čak i blagoslovio, davši time katoličke vjerodajnice za izgon preostalih Srba iz Republike Hrvatske. Pardon, Nezavisne Države Hrvatske. Jerbo, kršenje Ustava i pozitivnih zakona Republike Hrvatske, što su ove splitske crnokošuljaške desničarske orgije u naravi jedino i provodile, nije ništa drugo doli krštenje imena Republike Hrvatske u pseudonim za Nezavisnu Državu Hrvatsku. Ovaj put, eno, čak i pod visokim poškropiteljstvom vodom blagoslovnom.

Može li niže? Može, naravno. U Endehaziji uvijek može niže. Samo moramo još malo pričekati, gledati kako vlast ”najoštrije osuđuje izgrednike”, sve do jednog finog detalja. Finog detalja u vidu prve nevine žrtve.

Vijenac ”najoštrijih osuda izgrednika” ponavljat će se kao mantra iz dana u dan, iz noći u noć, sve dok nestašni naši idioti zaštićeni relativizirajućim opijumom održavanja na vlasti mogućnikâ nekome ne puste krv u krivo vrijeme i na pogrešnom mjestu…

Krivo vrijeme i pogrešno mjesto svaka je nogometna utakmica i prostor u kojem Srbi održavaju svoje kulturne programe. Pa makar to bili i Srbi koji od rođenja govore s vrlo čujnim dalmatinskim akcentom… Kakvi su, na primjer, i oni Srbi iz splitske ”Prosvjete”, što su nekidan u gradskom kotaru Blatine u sklopu ”Dana srpske kulture” kanili ugostiti folklornu skupinu ”Veliko kolo” iz Novog Sada.

Junački navalivši na srednjoškolce iz Vojvodine i umirovljenice iz ženskog pjevačkog zbora baš iz svojega Splita, krdo zakrabuljenih huligana pod prijetnjom nereda izgnali su svih iz kotarskih prostorija gdje se imala održati kulturna večer! I taj je izgred bio detonatorskom kapislom koja je aktivirala niz verbalnih bombardamenata na manifestacije srpskih društva i u Splitu i u Zagrebu.

Srećom, policija se ipak pribrala, pa je nakon splitskih sileđijskih nasrtaja nadolazeće događaje uspješno prevenirala osiguravajući fizičku sigurnost izvođačima i posjetiteljima. Tjelesnu sigurnost da, ali ne i onu mentalnu: nije, naime, izgnan i strah… Ali je zato, izgleda, kolajnom izgreda izgnan mjesec studeni iz hrvatskoga kalendara…

Nego, tko su to i što su nam poručili splitski huligani koje se u desničarskom medijskom polusvijetu eufemistički etiketira kao: ”muškarce u crnom”? Jebote, kao da su maltene gospoda koja u frakovima odlazi na premijeru u milansku La Scalu ili Bečku državnu operu. A nisu u životu bili ni u HNK Split ni u Hrvatskom domu Split…

Valja i to otvoreno reći: ti zamaskirani bijednici koji se straše pokazati vlastito lice nisu ništa drugo doli jadne – pičkice… Lišine od kukavicâ što svoju moć demonstriraju u krdu, zastrašivanjem; no, nekim atavističkim i primativnim nagonom ipak donekle opipavaju svijest svoje ilegalne rabote, pa preko face stavljaju ne crne fantomke, nego crne mudante, gaćice. Da, pa pošto su jadne kukavičke pičkice, jedina gesta kojom donekle mogu biti u okviru zakonskih legislativa, jest navlačenje crnih mudanata na glavu kojima (u okviru neke hinjene pristojnosti) prikrivaju nagost vlastite moralne golotinje…

Ali, vratimo se s leta metaforičkoga pjesničkoga konja Pegaza do u kokpit pod stvarna kopita bjelodanosti u Republici Hrvatskoj alias Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Što nam, dunkve, hoće poručiti torcidaški crnokošuljaši u Splitu?

Evo što: ti ambiciozni splitski falši alfa-kralježnjaci i primativivci bi od naše domovine učinili – Vučićevu Srbiju. Da, oni će se nasmijati, ili preneraziti, uputi li im se izravno takva konstatacija u facu, ali u blaženoj svojoj neukosti, ter, u jalovoj kognitivnosti što je takvima imanentna, oni ni izdaleka ne mogu spoznati u čija ili kakva jedra pušu, i, koju vrstu vode navode na svoj mlin.

Po svemu što izjavljuju i za koje se interese uzdižu u propanj, ti naši splitski bijednici makar ama ni konturno ne kuže kako se oni zalažu za režim uvlas identičan onome kakvom na čelu kolone već dugo u Srbiji jaše Aleksandar Vučić. Tumbani i tukci takvog soja, takve pojave niti vide niti razumiju.

Ono što je porazno za osviješteni hrvatski intelektualni areal, jest datost da se već više od godinu dana u Srbiji na bunt i ustanak po ulicama, bulevarima i trgovima podižu i okupljaju prosvijećeni studenti i profesorska krema što bdije nada njihovim obrazovanjem i budućnošću zemlje, a da istodobno u Hrvatskoj ulice i pijace puni neobrazovani i četvrtpismeni ološ; klatež bez kućnog odgoja s dna društvene kace kojima će u ruku prije dospjeti zmija, negoli knjiga, i, koji kazalište, knjižnicu ili muzej ne mogu pronaći ni uspomoć GPS-a ili internetske tražilice.

E, ali pred takvima vlasti u Hrvatskoj ustuknuše. Predsjednik države na rastočenje tkiva zemlje koju predstavlja oglušit će se i odšutjeti taj primativizam u komociji penzije prije penzije, dok će premijer hitrošću rafala iz mitraljeza floskulâ, ponovimo lekciju – ”najoštrije osuditi izgrednike”.

Donosit ćemo zakone kako bismo ih u dokolici gazili, i, osuđivat ćemo i prokazivati manijake tako što ćemo ih puštati da u miru provode svoje nakane.

Dopustit ćemo neoustašama da se dozlaboga i dozlavraga nemilice iživljavaju nad Srbima (i nad prosvijećenim Hrvatima), sve dok se prirodnom selekcijom pri insuficijenciji intelekta i opće pameti ti radikalni redikuli iz Domovinskog pokreta ne anihiliraju sami od sebe, kad ćemo k sebi opet pozvati Srbe: samo kako bismo se održali na vlasti i za svoju prateću stočnu podvorbu osigurali u čvrstoj valuti visoka beriva i apanaže dostojne europskih prijestolnica, a čije standarde ni umno ni proletersko hrvatsko pučanstvo ne može vidjeti čak ni pomoću teleskopa.

Tako da zasad, u ovom sipinom crnilu što je zahvatilo domaće nam društvo u zadnje vrijeme otkako su neoustaše dospjele na vlast, morat ćemo se kombati kako znamo i umijemo. Uglavnom unaprijed poraženi i poniženi i – kao taoci trgovačke koalicije koja drži HDZ na vlasti.

U takvim okolnostima Republika Hrvatska do daljnjega će biti pseudonim za Nezavisnu Državu Hrvatsku, navijačke ništarije defilirat će gradskim ulicama u nacističkom dvoredu s upaljenim bakljama, baš kao onomad u Berlinu, dok će grlati antisluhisti u opojnosti ”dvostrukih konotacija” uzvikivati nacističke pokliče bez sankcija, odgajajući tako publiku koju se njezinim vlastitim neukusom, neukošću i nasjedanjem na historicističke falsifikate pretvara u hipodromske kopitare i dvoranske papkare… Ržući i blejeći u ritmu dobošarskog egzercira za debile, lažnim mesijanstvom zadojena i nafiksana u somnambulnoj voltižiranosti takva masa pijano skandira i u stanju trijeznosti.

To smo ljetos vidjeli i u Imotskom i u Zagrebu i u Sinju, a nema naznaka da će doći do ”obraćenja” i otrežnjenja na već jamačno rasprodanim koncertima Marka Perkovića Thompsona zakazanim do konca tekuće godine u nizu gradova.

Jedino kolebanje što živo pulsira među nama jest dilema zagrebačkoga gradonačelnika Tomislava Tomaševića (ne zaboravimo: pucača iz flaše šampanjca koji je svojim potpisom i odobrio hipodromski koncert ter njime, mimo ejakulacije pjenušca, i doslovce kumovao puštanju duha ustaštva iz boce!), koji sad prijeti praznom gogoljevskom puškom, umjesto učinkovitim glogovim kolcem, tvrdeći kako neće odobriti Thompsonov koncert 28. prosinca u zagrebačkoj Areni ako ovaj, čavoglavski Pavarotti, dan ranije, 27. prosinca zaurla ustaški pozdrav ZDS… (?) Po kriterijima agramerskog poteštata, izgleda, valjalo bi okupiti gremij umnika i svesvjetskih genijalaca na intelektualnom sabranju, eda bi se ustanovilo hoće li bitnik neoustaškog sentimenta i nakon više od tri desetljeća kontinuiranog izvođenja pjesme čiji je sastavni dio fašistički poklič, gle vraga, odbazditi eksklamaciju kojom se nesmetano maše i vitla ovoliko već decenija…

Zaključujući ovaj panoramski album, bojim se da će se navijački primativizam i kult nogometnoga huliganizma u Republici Hrvatskoj staviti u prvi red i na dnevni red političkoga obračuna tek kad smrtno strada nečiji roditelj ili dijete.

Nažalost, tako nam država (ne) funkcionira, ma što mi mislili ili govorili o tome.

Tek kad na stadionu ili na ulici padne krv, i lijes se spusti u nečiju obiteljsku grobnicu, naši moćnici s vlasti, relativizatori hijena s tribina i njihovog bjesnila – održavatelji na poziciji moći doslovce po svaku cijenu, pa i ovu bijednu moć s petparačkim domovinskim neoustašama – sjetit će se recepta engleske premijerke Margaret Thatcher, koja je odlučnom zakonskom regulativom de facto preko noći pripitomila divljake i izdresirala huligane, koji otada – eno, i dandanas – krotko i mirno (da ne kažem još i ”ponizno”, jezikom prozelitski religioznoga izbornika Zlatka Dalića, sa poniznom plaćom od 125 hiljada eura mjesečno), svakog tjedna s nekoliko metara udaljenost od aut-linije na nogometnim stadionima u Engleskoj bodre svoje pulene.

Žalibože, bit će to prekrasno za državu, a prekasno za jedan uludo potrošen život prekinut preko reda. Ono što već sada znamo jest nepobitna činjenica da sutra, ili prekosutra, u času kad do te nepotrebne smrti dođe, da će za nju biti kriv isključivo – aktualni premijer.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

> Svi tekstovi ovog autora