Aldous Huxley vlastitim riječima (6)

(Sažetak Luke Draganića, priređivača i prevoditelja feljtona: U intervjuu s Hermanom Harveyjem iz 1962. godine Aldous Huxley predstavlja inteligenciju i ljubav kao dva neizostavna elementa u životu svakoga čovjeka. U nastavku on upozorava na zamke nacionalizma i militarizma te s time u vezi govori o ”ekološkom problemu čovjeka na Zemlji”. Konačno, Huxley zastupa ideju životnog principa koji se temelji na alternaciji između mudre aktivnosti i mudre pasivnosti, a koji sažima riječima da ”moramo biti u stanju primati kako bismo bili u stanju davati”. U tome kontekstu on iznosi i izreku Meistera Eckharta: ”Ono što primam kontemplacijom, dajem van ljubavlju.”)

Aldous Huxley vlastitim riječima

2.6. Intervju Hermana Harveyja s Aldousom Huxleyjem[i]

Uvod: Čak i ako se suvremeni svijet pisane riječi nije uspio posvetiti problematici ljudskih vrijednosti, barem jedan njegov član jest. Tijekom pola stoljeća plodnog i zadivljujućeg književnog stvaralaštva Aldous Huxley neprestano je i britko proučavao probleme značenja, vjerovanja i usmjerenja čovječanstva. Kada smo se susreli, s Aldousom Huxleyjem razgovarali smo o tim stvarima i on je opisao što za njega danas predstavlja suštinu i smisao.

Bilo da netko dolazi u doticaj s Aldousom Huxleyjem kroz njegovo pisanje ili u osobnom razgovoru, dojam koji gotovo odmah proizlazi jest onaj jedinstveno svestranog intelekta koji čistom, hladnom lucidnošću neprestano istražuje i proučava. On je zapadni pisac koji je život – čak i dok ga je promatrao istočnjačkom perspektivom, odmjeravao u odnosu na pozadinu suvremene znanosti. Tog poslijepodneva kada smo se susreli i razgovarali upitao sam ga što je ono osnovno i bitno u životu čovjeka? Pitao sam ga može li izdvojiti određene vrijednosti i značenja koja su za njega trajna i istinita?

Rekao bih da su dvije ključne, važne i neizostavne stvari najprije inteligencija u najširem mogućem smislu i dobra volja ili, kako se to staromodno kaže, caritas – ljubav. Te dvije stvari moraju ići ruku pod ruku jer su inteligencija i znanje bez dobre volje i milosrđa skloni tome da budu nehumani. Suprotno, dobra volja i milosrđe bez usmjerenja kroz inteligenciju i znanje sklone su da budu nemoćne ili pogrešno usmjerene. One (inteligencija i dobra volja) se moraju držati zajedno.

Je li faktor inteligencije nešto vrlo uključivo za Vas?

Za mene je taj faktor u potpunosti uključiv. Što se mene tiče, on uključuje ono što se konvencionalno naziva inteligencijom – ono što se nekada nazivalo diskurzivnom mišlju, a što je logično razmišljanje u smislu naših sadašnjih znanstvenih i filozofskih referentnih okvira. On, međutim, uključuje i inteligenciju u smislu opće svijesti – takoreći, svijesti na neverbalnoj i nekonceptualnoj razini. Moramo posjedovati oboje.

Smatram da je vrlo važno da se od početka inzistira na tome da smo mi višestruki vodozemci koji istovremeno žive u mnogim različitim i čak u nekom smislu nemjerljivim svjetovima te da je naš zadatak u životu da na neki način izvučemo najbolje ne samo iz oba svijeta, jer postoji više od dva svijeta, već iz svih svjetova u kojima živimo. Među svjetovima iz kojih moramo izvući najbolje jest ponajprije svijet diskurzivne misli – to je znanstveni, filozofski i praktičan svijet, ali istovremeno i svijet neverbalnog, neposrednog iskustva. To su dvije vrste svjetova u svjetovima inteligencije iz kojih moramo izvući najbolje.

Zaintrigiran sam tom dihotomijom. Je li to također dihotomija između znanosti s jedne strane i poezije ili religije s druge strane? Može li se na taj način to obuhvatiti?

Da, u nekom smislu. Čini mi se da je zadatak pisca, a pjesnika pogotovo, bio da se posveti iskustvima čovjeka koja su, pretpostavljam, osobnije naravi i da prikaže višestruku prirodu čovjekova iskustva. Razmotrimo pitanje znanstvenog i književnog jezika. Bit dobrog znanstvenog jezika jest da jedna riječ stoji samo za jednu stvar; mora postojati neka vrsta odnosa jedan na jedan između bilo koje dane riječi i bilo kojeg danog događaja ili stvari o kojoj se govori.

U pogledu književnosti, mislim da je važno da se najprije bude u stanju, takoreći, izraziti neizrecivo i potom izraziti višestruka značenja koja svaki događaj ima za ljudsko biće. Hoću reći, ljudsko biće jest, kako sam već rekao, višestruki vodozemac koji u isti mah živi na mnogo načina i neizbježno je da bilo koje dobro književno djelo mora izraziti ta višestruka značenja.

Naravno, ne mogu, a da ne pomislim da znanstvenik ipak koristi i to drugo područje. On se uistinu mora izražavati na vrlo određen i nedvosmislen način. On mora biti u stanju komunicirati s drugim znanstvenicima…

Da.

…pa ipak, još uvijek sam, i to na ushićeni način, u biti impresioniran estetičkim odlikama znanosti. Znanstvenik još uvijek pronalazi ljepotu, gracioznost i neki oblik užitka u strukturi jedne teorije. On je još uvijek čudesno kreativna i estetična osoba kada razvija hipotezu.

Slažem se u potpunosti. Uopće nije upitno da je estetski aspekt znanosti vrlo važan. Naši kriteriji onoga što je dobra teorija – jednostavnost i potpunost, zapravo su estetski kriteriji. Matematičare se može čuti kako govore o ružnoći određenih jednadžbi i o eleganciji drugih. Bez obzira na to, dok radi, znanstvenik mora pročistiti jezik. U tom odnosu jedan na jedan on mora biti vrlo oprezan s riječima jer ne smije izreći više od jedne stvari istovremeno. S druge strane, čini mi se da je jedno od velikih umijeća u pjesništvu i književnosti uopće kako izreći mnogo toga istovremeno.

Pogledajte Shakespearovu dramu, on je bio iznimno dobar dramski pisac. Njegove drame zadivljujuće se odvijaju na razini pripovijedanja, ali sve se neprestano – zahvaljujući njegovoj izvanrednoj uporabi jezika, razvija u pravcima koji idu u svim smjerovima tako da slušajući ili čitajući zapravo živite u više različitih svjetova istovremeno. Snažan dojam na mene ostavili su, primjerice, izvrsni prijevodi Shakespearove proze u Comité français u Parizu kroz koje uviđate kakav je on dramaturg vrijedan divljenja bio. Prijevodom se, međutim, gubi taj izvanredan, stvaran genij Shakespeara. Činjenica jest da u mnogim iskustvenim svjetovima njegovih drama možete istovremeno živjeti samo zahvaljujući njegovoj izuzetnoj uporabi engleskog jezika. U znanosti ne možete koristiti jezik na taj način. Morate ga pročistiti na drugi način. Morate ga svesti na taj ogoljeni, potpuno jasan odnos jedan na jedan.

Što čini dimenziju milosrđa koju spominjete; jesu li to suosjećanje i empatija?

Uz to i sveopća dobra volja. Naposljetku, suočimo se s tim da smo u bilo kojoj danoj kulturi istovremeno njezini uživatelji i žrtve. Bez naše kulture naprosto ne bismo ništa mogli učiniti. Bili bismo babuni, majmuni. Bilo koja dana kultura, međutim, jest ambivalentna. Ona dozvoljava da u potpunosti budemo čovjekom, ali istovremeno ograničava našu ljudskost. Ona nameće određene vrste predrasuda, određene sklonosti i odbojnosti i mislim da je savršeno istinito reći, kao što je to uostalom zaključio i dr.

Abraham Maslow – čovjek za kojeg znam da mu se divite, kako je svako samoostvarujuće ljudsko biće ono koje u nekoj mjeri izbija izvan svoje kulture. U konačnici, može se opaziti da su svi veliki vidovnjaci i vjerski proroci zapravo uvijek izbijali izvan svoje kulture. Izgovaranjem naprosto “ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe” izbija se iz uske kulture koja inzistira na tome da volite samo određenu osobu i da nitko drugi nije vaš bližnji. Mislim da trebamo uvidjeti da su ljudi koji su se probili izvan svoje kulture – vidovnjaci i proroci, u biti u pravu te da ćemo od našega svijeta stvoriti grozan kaos i nered ukoliko ne počnemo pratiti njihove savjete i to vrlo brzo,

Htio sam se osvrnuti na taj problem. Uzimajući u obzir važnost dimenzija koje ste upravo opisali i koje svim srcem podržavam, jeste li zadovoljni razinama na kojima se one danas javljaju?

Ne. Očito je da moramo činiti puno više nego sada i to užasno brzo jer smo, naposljetku, suočeni s velikim brojem problema koji su u potpunosti jedinstveni u povijesti. Hoću reći, ništa nalik eksplozivnom porastu stanovništva, eksplozivnom napretku tehnologije i eksplozivnom napretku u znanju nije se dogodilo ikada ranije. Živimo u svijetu onoga što bi se moglo nazvati “kroničnom revolucijom” ili “kroničnim previranjem”. Ukoliko se ne uspijemo probiti izvan kulture koja nas zarobljava u svijet nacionalizma i militarizma, očito je da smo u neposrednoj opasnosti uzimajući u obzir hidrogensku bombu.

Također, zbog takve kulture koja uzrokuje da trošimo ogromne dijelove naših resursa na utrku u naoružanju nećemo biti u stanju riješiti ekološki problem čovjeka na Zemlji. Nećemo moći riješiti problem vrste koja se u ograničenom okolišu povećava stopom od 50 milijuna po godini. To će zahtijevati svu našu dobru volju, inteligenciju i znanje. Ukoliko ćemo značajne dijelove naše energije trošiti na nešto drugo, nećemo moći riješiti taj problem.

Nadalje, sagledamo li taj problem, mogli bismo se izvući od savršeno nerješivog problema moći u politici na moguće rješiv problem ekologije. Smatram da je krajnje vrijeme da počnemo razmišljati ne samo u okvirima politike i ideologije, nego i u okvirima biologije i odnosa čovjeka prema svojem okolišu. Samo na taj način, usmjeravanjem pažnje s onoga što je nerješivo, a to je sukob moći, na ono što bi možda moglo biti riješeno, a što je budućnost čovječanstva na ovome planetu, bit ćemo sposobni izbjeći te užasne događaje u pogledu politike moći s kojima se suočavamo u ovome trenutku.

Potvrđujem da je nalog primljen na znanje; ja također dijelim Vašu zabrinutost. Povremeno je to za mene čisti užas. Ipak, iako je zasigurno važno postavljati pitanja i razmišljati o tome problemu, što nam je činiti?

To je pravi problem. Nema ništa lakše od formuliranja visokih ideala, ali malo toga je teže od otkrivanja načina na koje bi se ti ideali mogli primijeniti i kako bi se kategorički imperativi koji iz njih proizlaze mogli poštivati. To je istinski problem. Treba sanjariti, ali sanjariti na praktičan način tako da se razmotri kako možemo slijediti nalog da ljubimo bližnjega i da se ophodimo s dobrom voljom.

Mislim da je jedan od osnovnih problema pronalaženje načina kako da iznimno nasilni porivi naših instinkta i emocija nekako dođu do izražaja bez da čine štetu nama samima ili našim bližnjima. Smatram da je to nešto o čemu su razmišljale mnoge ranije civilizacije i mnogi takozvani primitivni narodi.

Grci su o tome vrlo brižljivo razmišljali. Oni su se velikog dijela svoje agresije i frustracije rješavali stvarima poput zbornih plesova i dionizijskih orgija što su bili vrlo važni sigurnosni ventili za otpuštanje napetosti. Mislim da se ne smijemo sramiti toga da poslušamo savjete ljudi koji su znali manje od nas, ali koji zasigurno nisu bili ništa gluplji od nas. Čak ni primitivni narodi na mnoge načine nisu ništa gluplji od nas, iako su mnogo neupućeniji od nas.

Gospodine Huxley, jeste li uvjereni da je za čovjekovu agresiju potreban izlazni ventil?

Prilično sam siguran da jest jer, naposljetku, puko propovijedanje ljudima nema mnogo učinka. Ljudi već užasno dugo propovijedaju i još uvijek smo na gotovo istom mjestu gdje smo bili. Vratimo se Grcima. Što je učinilo više dobra; Platonova i Aristotelova propovijedanja ili zborni plesovi koji su bili sveti Velikoj Majci (Kibeli)? Smatram da je u cjelini jedno i drugo bilo neophodno, ali pomislio bih da su Grci svu ubrojivost koju su imali više dugovali zbornim plesačima negoli propovijedanju svojih filozofa, ali to je možda heretički pogled.

Ovo najprije sugerira kako je moguće da postoji prilično dugačak niz tehnika koje bi kultura trebala prihvatiti i koje bi trebale biti institucionalizirane u svrhu njihove primjene. Sada ću upitati što bi to moglo značiti ili koji bi oblik to moglo poprimiti?

Zasigurno ne može poprimiti potpuno isti oblik kao u primitivnim i ranijim civilizacijama.

Ipak, moram reći da je ta mogućnost privlačna.

Smatram, međutim, da postoje mnoge stvari koje možemo poduzeti. U ovome trenutku ne mogu se upuštati u to, ali čini se da terapeutske metode postoje; zapravo, svjedočio sam njihovoj primjeni. Vidio sam ih izbliza jer je moja supruga psihoterapeutkinja i ona primjenjuje neke od tih postupaka. Oni djeluju i vrlo blisko odgovaraju onome što se – u mnogo većoj mjeri, dakako, može vidjeti u antropološkoj i povijesnoj literaturi u prošlosti. Mislim da te stvari djeluju i neupitno smatram da nije onkraj čovjekove domišljatosti da uvidi kako bi se te metode prilično naširoko mogle primijeniti u obrazovanju na svakoj razini od vrtića do doktorskog studija.

U tome, dakle, postoje obrazovne mogućnosti?

Mislim da postoje i nadam se da postoje jer inače ne znam što nam je činiti.

To je i moja zabrinutost. Zasigurno vidim psihoterapeutske mogućnosti, ali one su toliko duge i spore, a ljudi je toliko puno i, kako ukazujete, vremena nema previše.

Zaista smatram da je to najveći problem. Mislim da je naš manevarski prostor trenutno vrlo mali. Pogledajte što se događa nerazvijenim zemljama. Pritisak brojeva na resurse toliko je velik da se, kako je to g. Eugene Black iz Svjetske banke nedavno rekao, “čini prilično nevjerojatnim da će mnoge od tih nerazvijenih zemalja ikada biti u stanju u potpunosti se industrijalizirati zato što će svi njihovi resursi naprosto morati ići u prehranu nove generacije koja se javlja iz godine u godinu“. One se nikada neće moći dovoljno osoviti na noge kako bi bile u stanju industrijalizirati se. Priča njihova razvoja nalikovala bi priči o Crvenoj kraljici u Alisi iza ogledala. Sjetite se da su Alisa i Crvena kraljica trčale kao sumanute i da su na kraju dugog trka otkrile da stoje na istom mjestu. Crvena kraljica je rekla: “Da, u ovoj zemlji moraš trčati najbrže što možeš kako bi ostao na istom mjestu, a kako bi dospio nekamo drugamo moraš trčati dvostruko brže nego što možeš.“ Na nesreću, mislim da je to situacija mnogih nerazvijenih država trenutno. To je tragedija našega svijeta i ukoliko u vezi toga ne poduzmemo nešto iznimno brzo i iznimno efikasno, bit ćemo u najvećoj opasnosti.

Uzimajući kako je moguće da još imamo generaciju ili dvije i da bi naše ulaganje u obrazovne mogućnosti i promjena u obrazovnoj filozofiji mogao biti odgovor na Vašu zabrinutost u vezi kratkoće vremena, jesu li stvari koje bismo mogli poduzeti one koje za Vas predstavljaju dobre izglede za promjenu onoga na što se stavlja naglasak u obrazovanju?

Prilično sam siguran da o tome trebamo intenzivno razmišljati i eksperimentirati. Smatram da se mogu naći dobri argumenti da jedna od velikih fondacija investira prilično mnogo novca u eksperimentiranje velikih razmjera kako bismo otkrili koje metode zaista djeluju. To je u konačnici problem onoga što nam je činiti s iracionalnim. Naposljetku, u sebi imamo neku vrstu neurološki ugrađenih Jekylla i Hydea; imamo drevno moždano deblo koje seže do silno udaljene evolucijske prošlosti i imamo relativno moderan neopallium ili korteks povrh toga koji je prilično nov i jedan dio ima tendenciju da poremeti onaj drugi. Taj Jekyll i Hyde u nekom su smislu ugrađeni u nas. To je cjelokupna prirodna genetska osnova sukoba u kojem je čovjek uvijek živio. Moramo prepoznati tu činjenicu i zatim moramo otkriti najbolje moguće načine na svakoj razini: fiziološkoj, psihološkoj, obrazovnoj i sociološkoj kako bismo se nosili s tom činjenicom. Kao što sam već rekao, ipak nisam mišljenja da je onkraj čovjekove domišljatosti da razradi te metode.

Pretpostavljam da bi se iz svega ovoga moglo javiti pitanje čemu bi služilo to obrazovanje?

Najprije, za preživljavanje koje je, što se mene tiče, važno. Nadalje, ne poznajem veći ideal od ostvarivanja najvećeg broja poželjnih potencijala: potencijala za dobru volju, inteligenciju u svakom smislu i kreativnost. Ukoliko možemo ostvariti naše potencijale u smjeru te tri stvari, a zasigurno posjedujemo potencijale koje nismo ostvarili, tada ćemo postići nešto čime ćemo zaista izvući najbolje iz našeg ljudskog stanja.

Gospodine Huxley, znam da ste u posljednje vrijeme mnogo spominjali neverbalne faktore – naročito u obrazovanju. Čitajući ponovno jedan od Vaših eseja neku večer i razmišljajući o njemu, sinulo mi je koliko smo u našem suvremenom obrazovanju skloni naglašavati ono verbalno, ono što može biti iskomunicirano i što mora imati proizvod na kraju. Taj neverbalni aspekt znatno me intrigira.

Zapravo, svako formalno obrazovanje od početka je pretežno bilo verbalno. Uzmite određene slobodne umjetnosti koje smo naslijedili iz srednjeg vijeka. Sve one bile su verbalne uz iznimku glazbe i astronomije. Glazba je u srednjem vijeku više bila tretirana kao znanost negoli izvor užitka. Astronomija je bila grana teologije i uz to je proricala sudbinu tako da čak ni to nije bilo strogo neverbalno i na neki način izvanljudsko. Meni se, međutim, čini da moramo razmišljati o čovjeku kao cjelovitom psihofizičkom organizmu.

Postoji vrlo upečatljiva izreka kod Spinoze u kojoj taj veliki filozof kaže: “Učini tijelo (ja bih sada rekao psihofizički organizam) sposobnim da obavlja mnoge stvari. To će ti pomoći da usavršiš um i intelektualno zavoliš Boga.“ To je vrlo upečatljiva izreka filozofa koji je bio duboko intelektualan, ali koji je jasno vidio da um-tijelo moramo uzeti takvim kakvim jest i učiniti ga sposobnim da na vanjski svijet i događaje u sebi odgovara jasnijom osviještenošću.

Moramo podići našu svijest i uzvisiti stvari koje radimo s njome. Čini mi se da to zahtijeva čitavu vrstu obrazovanja na neverbalnoj razini. U nekom smislu, rekao bih da su obrisi cjelokupnog programa obje vrste obrazovanja – kako na konceptualnoj, usmenoj razini tako i na neverbalnoj razini, dani u dvije Wordsworthove pjesme. Jedna se zove Prigovor i odgovor, a druga se zove Obrati. U prvoj pjesmi Wordsworth sjedi na stijeni pored jezera kada mu priđe njegov prijatelj Matthew i kaže: “Zašto sve vrijeme provodiš sjedeći ovdje? Zašto ne čitaš svoje knjige?“ On odgovara: “Pored čitanja knjiga, postoji vrsta mudrosti koja čovjeku dolazi kroz ono što se naziva mudrom pasivnošću.“

Oko ne može, a da ne vidi;

Uho ne možemo primorati na mir;

Naša tijela osjećaju, gdjegod se nalazila;

Protiv ili uz našu volju.

Ništa manje ne vjerujem da postoje moći

Koje po sebi same utječu na naš um;

Da hranimo taj naš um

U mudroj pasivnosti.

Ideja mudre pasivnosti provlači se posvuda kroz književnost posvećenu umjetnosti. To ćete pronaći opet iznova. Na primjer, likovni kritičar Roger Fry – od kojeg sam ponajviše naučio od onoga što znam o umjetnosti, uvijek je običavao govoriti o tom preludiju kreativnosti koji je nazivao budnom pasivnošću. Potreba bivanja pasivnim i receptivnim kao i aktivnim javlja se opet iznova u književnosti posvećenoj umjetnosti te u književnosti o mističkoj religiji.

Moramo nekako naučiti kretati se naprijed nazad između mudre aktivnosti i mudre pasivnosti. Moramo biti u stanju primati kako bismo bili u stanju davati. Veliki mistik Meister Eckhart kaže: “Ono što primam kontemplacijom dajem van ljubavlju.“ Mislim da je i ovo jednako istinito; daješ to van ne samo ljubavlju, daješ to van i stvaranjem, daješ to van i mišlju. Osobno snažno vjerujem u, pod navodnicima, “inspiraciju“. Dolazi li ona od devet muza, ne znam, ali ona je psihološka činjenica. Inspiracija se javlja u tom stanju budne pasivnosti i mi je moramo njegovati. Ponovno, nije onkraj čovjekove domišljatosti da otkrije načine kako postići da prilično mala djeca nauče dvije stvari; kako da koriste svoj konceptualni um i kako da budu receptivna.

Naravno, mislim da mi u zapadnoj kulturi ipak stavljamo naglasak na aktivnosti i na ono što djeluje na kulturu izvana te da uvijek prikazujemo neki konačan proizvod koji predstavlja vrijednost osobe koja ga je stvorila, zar ne?

Da, ali opet, ti zapadnjački umjetnici su – jednako kao i bilo koji drugi, inzistirali da je receptivnost bila neophodna; ne samo da su trebali nametnuti referentni okvir svijetu, oni su također morali dopustiti svijetu da im priđe bez referentnog okvira. On im je morao prići, takoreći, kao stvar po sebi. Kao što je Kant rekao, nikad ne možete vidjeti das Ding an sich – stvar po sebi, ali morate je prihvatiti. To nikada nije stvar po sebi, ali to je najbliže iskustvu koje nije izmijenjeno konceptualizacijom i stvaranjem simbola od strane korteksa. Stvar vam naprosto pristupi i onomu što je unutra morate dozvoliti da priđe bez da bude preinačeno konceptualnim umom.

Je li ova pasivnost prisutna u zapadnoj religiji?

Rekao bih da je ona zasigurno vrlo snažna u mističkoj tradiciji. Možete je pronaći širom velikih srednjovjekovnih mistika, pronaći ćete je kod mistika 17. stoljeća, pronaći ćete je kod Williama Lawa – velikog engleskog mistika 18. stoljeća. Pronaći ćete je, naravno, kod kvekera koji su vjerojatno više od bilo koje protestantske denominacije bili zaokupljeni budnom pasivnošću. Naposljetku, cijeli smisao kvekerske tišine jest stvaranje okolnosti u kojima je budna pasivnost moguća i u kojima se nešto može probiti iz dubina uma ili onoga što leži onkraj bezdana uma.

Imate osjećaj da to može biti inkorporirano unutar općeg, standardiziranog postupka na razini škole za mlađu djecu?

Ne znam zašto ne. Trenutno bi to bilo nešto teže, ali, kao što kažem, možemo činiti što god poželimo. Nismo budale i imamo mnoštvo resursa na raspolaganju. Samo moramo biti svjesni da je takvo što vrlo važno u otkrivanju načina na koje bi se ta vrsta ideala mogla primijeniti.

Mislio sam samo na to da je naš prevladavajući koncept zajedništva toliko proturječan onome što predlažete.

Na kraju krajeva, kvekeri su zajedno u tišini. Ne možemo li gubice ponekad držati zatvorenima samo nakratko?

Odjava: Postoje dvije neophodne stvari; inteligencija i dobra volja. Inteligencija bez dobre volje sklona je tome da bude nečovječna, a dobra volja bez inteligencije je nemoćna. One moraju stupati zajedno. To je bio način kojim je jedan čovjek u 20. stoljeću promatrao svoj svijet. Taj čovjek jest Aldous Huxley.

__________________________________

[i] Harvey, H., Aldous Huxley – Sum and Substance, Citadel Video, 1962., dostupno na: https://www.youtube.com/watch?v=_1EP_8hr2W8, posljednji posjet stranici 3. prosinca 2024., prijevod s engleskog na hrvatski jezik: Luka Draganić, e-mail: [email protected]   

 (Kraj feljtona).

 

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

> Svi tekstovi ovog autora