novinarstvo s potpisom
Trumpovi propagandisti su izmislili ”alternativne činjenice”; HDZ-ovi, pak, alternativnu solidarnost. U Hrvatskoj upravo traje široka akcija izvrtanja smisla pojma ”solidarnost” u kojoj vlast, i njezini manje ili više militantni prirepci, štite neku fantomsku ”većinu” koju da, je li, ugrožavaju sve moguće i zamislive manjine: prigovarači savjesti, Srbi, novinari, pederi, umjetnici, filmaši, znanstvenici, tko li još sve ne… Činjenice su pritom dakako nevažne: jer, otkad su postale alternativne, sve biva moguće.
Evo vam, na primjer, donedavnoga saborskog zastupnika HDZ-a Željka Glasnovića. Demonstrirajući neki dan u korist Vladina prijedloga obaveznog vojnog roka, stajao je uz rame s ljudima u odorama Hrvatske vojske, koji su na beretkama nosili stilizirani simbol nacističkog SS-a.
No Glasnoviću nisu smetala ta dva zloslutna ”S”, nego ljudi koji se protive uvođenju obavezne vojske. I što je samo govorio!
”Trojanski konj u Hrvatskoj još je uvijek prisutan. Nije nama u Hrvatskoj problem ni mudžahedin ni četnik, nego peta kolona u medijima i politici. Oni se ne protive vojnom roku, nego hrvatskoj državi. To su biološki izrodi, anarhokomunisti, koji su nekad plesali Žikino kolo, a sad im smeta sve hrvatsko”.
Solidarnost, dakle – solidarnost protiv ”bioloških izroda”, ”trojanskih konja”, ”pete kolone”. Kombinirate li tu vrstu ”solidarnosti” sa znakovljem na beretkama Glasnovićevih istomišljenika, shvatit ćete kamo sve to smjera.
Sličnu vrstu solidarnosti s nikad kvantificiranom većinom iskazuje ovih dana udruga ”U ime obitelji”. Buljuk izdajnika pronašli!
Originalni naravno nisu – ”izdajnici” sjede u tjedniku Novosti, koji izdaje Srpsko narodno vijeće, i ”šire mržnju prema hrvatskom narodu”.
Prvosvećenici katoličke bigoterije tvrde da novinari Novosti ”izražavaju netrpeljivost prema hrvatskom narodu, ideji hrvatske državnosti, hrvatske suverenosti, simbolima Republike Hrvatske, većinskom katoličkom stanovništvu i hrvatskim nacionalnim blagdanima”.
Što, zaboga, da čovjek kaže o takvim besmislicama? Ako je nešto ”queer”, ”queer” su ta blebetanja.
Hoćemo li reći da kerberima Željke Markić manjka čitateljskih vještina da razumiju tekstove novinara Novosti?
U tome zasigurno ima istine, ali prije će biti da naprosto besramno lažu i manipuliraju, rabeći primirenije fraze, ali odašiljući isto značenje s onim Željka Glasnovića.
Optuživati srpske manjinske novine praktički za širenje mržnje protiv države i Hrvata, u atmosferi ustaštva rehabilitiranog do razine ”Za dom – spremni” u Jasenovcu, šokantan je primjer te nove solidarnosti, kakvu bismo još donedavno zvali skandaloznim udarom na slobodu i demokraciju.
Jer, on jest i napad na slobodu govora, i osobna potjernica protiv novinara Novosti, i napad na manjine.
Ipak, činilo bi se da je ministar vanjskih poslova Davor Stier iskazao klasičan primjer solidarnosti, kakav bi se od vlasti u demokratskom društvu i očekivao: osudio je napad suzavcem na LGBT zajednicu u Zagrebu, u kojemu samo pukom srećom nitko nije ubijen. No, žalibože, i to samo na prvi pogled.
”Došao sam izraziti tajniku udruge solidarnost i još jednom u ime Vlade, u svoje osobno ime i kao potpredsjednik Vlade osuditi ovaj vandalski čin”, kazao je Stier.
Zauvijek će ostati tajnom na kojeg je to ”tajnika”, i na koju ”udrugu”, Stier mislio. Jer, odbio je izrijekom imenovati LGBT zajednicu kao žrtvu, što je od njega tražio aktivist Marko Mišković.
Štoviše, odgovorio je ovako: ”Moj je stav kao potpredsjednika Vlade, i kao kršćanina, da se mora poštovati dostojanstvo svake ljudske osobe i svi moji suradnici će provoditi takvu politiku.”
Kao kršćanina?! Eto, to je ta alternativna, to je ta cinična solidarnost: u današnjoj Hrvatskoj, u kojoj Katolička crkva predvodi ultrakonzervativistički val protivljenja slobodi odabira, izražavati solidarnost napadnutoj LGBT zajednici ”kao kršćanin”, može zvučati samo kao ruganje.
A kad to još kaže ministar koji je savjetnikom za ljudska prava posadio borbenog homofoba Ladislava Ilčića, izrazi solidarnosti prestaju zvučati kao podrška, i poprimaju prizvuk neiskazane prijetnje.
I to nije sve. Ivan Đikić, znanstvenik svjetskoga ranga, neki je dan demonstrativno prekinuo znanstvenu karijeru u Hrvatskoj. I ta šokantna odluka posljedica je nove HDZ-ove solidarnosti. Solidarizirali su se s ministrom-plagijatorom, i potjerali istinskog znanstvenika, jer se drznuo braniti elementarne akademske kriterije, kakvi bi se i od studenata očekivali.
Nisu ga uspjeli ušutkati ignoriranjem pa su krenuli blaćenjem: premijer u Saboru, splitski rektor na sveučilištu. A jučer, kad je sve već bilo gotovo, predsjednica Republike, upitana o Đikiću, izjavi kako joj je ”žao kad bilo tko ode iz Hrvatske”. Čujte to, ”bilo tko…”
Eto, to je alternativna solidarnost na djelu – ne postoje vrijednosti, ne postoje činjenice, nego samo ono što moćnici proglase vrijednim zaštite. I nemajmo iluzija: svjedočimo dugoročnome i konačnom uništenju ključnih kriterija zdravog društva.
Ako se usred Jasenovca može kočiti ”Za dom – spremni”, ako se ljude smije nekažnjeno nazivati ”biološkim izrodima”, ako se manjinske medije može bez posljedica, pukim izmišljotinama, optuživati za ”širenje mržnje protiv hrvatskog naroda”, ako najbolje znanstvenike tjerate iz zemlje kako biste na najodgovornijim mjestima štitili plagijatore – tada je sve postalo moguće.
Sve, pa i ono što još uvijek smatrate nezamislivim.
(Prenosimo s portala Novoga lista).