Ana Raffai: ”Ne postoji ‘vječna Hrvatska’, vječan je samo Bog”

Nakon što je nedjeljna misa iz splitskog dominikanskog samostana, koju je vodio prior Luka Prcela i tijekom svoje propovjedi zamjerio onima koji osuđuju Nezavisnu državu Hrvatsku, izazvala nezadovoljstvo i zgražanje agnostika, ali i dijela vjernika, tri žene: mirovna aktivistkinja i teologinja Ana Raffai, redovnica Vesna Zovkić i profesorica biblijske hermeneutike Jadranka Brnčić, poslale su javnosti otvoreno u kojemu su izrekle zašto se ne slažu s priorovim govorom.

“Kao kršćanke i građanke želimo jasno reći svoj ‘ne’: ne želimo da se liturgijski i medijski prostor zloupotrebljava za promicanje ideja koje su u potpunoj suprotnosti s Evanđeljem i zabrinjava nas svako javno ili prešutno njihovo podržavanje. Progovaramo u ime svoje savjesti i iz želje da oltar ostane mjesto navještaja Isusove poruke i da joj kao Crkva budemo vjerni”, stoji u njihovom pismu.

O tome zašto su reagirale za naš je portal odlučila govoriti teologinja i mirovna aktivistica Ana Raffai.

U pismu koje ste poslale medijima kazale ste kako ste očekivale da će se netko iz crkvenih institucija jasno i oštro ograditi od Prcelinog istupa, no to se još uvijek nije dogodilo. Zašto se, po Vama, to još nije dogodilo?

Ne može se zloupotrijebiti liturgijski i javni prostor za promociju ideja koje su u suprotnosti sa kršćanskim, evanđeoskim vrijednostima. Zato što je povrijeđen jednim političkim režimom otac Prcela ne može podržavati NDH, državu koja je bila utemeljena na rasističkom principu. Rasistički i evanđeoski princip ne idu zajedno

Moram reći da je osim nas na Prcelinu nedjeljnu propovijed reagirao i dominikanski provincijal, međutim – smatrali smo da ta reakcija nije bila dovoljno jasna, s obzirom na evanđeoski kriterij koji govori što je u redu govoriti s oltara, a što nije.

Ja uvijek mogu razumjeti zašto oni to nisu napravili, ali jedna je stvar razumjeti, a druga podržati. Problem je u tome što se gomilaju ovakvi postupci i ispada da mi podržavamo izričaje koji zaista ne mogu i ne smiju biti stavljani pod kapu kršćanskog identiteta.

Ne može se zloupotrijebiti liturgijski i javni prostor za promociju ideja koje su u suprotnosti sa kršćanskim, evanđeoskim vrijednostima. Zato što je povrijeđen jednim političkim režimom otac Prcela ne može podržavati NDH, državu koja je bila utemeljena na rasističkom principu. Rasistički i evanđeoski princip ne idu zajedno.

Samo dva dana kasnije na proslavi Gospe Loretske u zadarskim Arbanasima kardinal Vinko Puljić ženama je poručio da ne ulaze u spolne odnose prije braka, da ne bi postale štrace!

Izjava kardinala Puljića da djevojke i žene ne bi trebale ulaziti u vanbračne seksualne odnose da ne bi tako postale štrace bi mogla biti dobra prilika da u javnosti i crkvi otvorimo diskusiju što to znači. Je li stvar u tome da žena ima određenu tržišnu vrijednost ako nije prije braka bila u seksualnim odnosima?! Ja mislim da se kardinal pokušao odnositi zaštitnički prema ženama, no mi živimo u vremenu kada nam takav odnos nije potreban, već tražimo ravnopravan odnos prema ženama, kao ljudskim bićima.

Šteta što kod nas još uvijek ne prolaze takve ideje, on ovo ne bi mogao reći nigdje na Zapadu. I sama suvremena teologija kaže da kada ženu dignete na pijedestal Marije, onda je više nema nigdje; ili je svetica Marija ili kurva Eva, no to su sve projekcije. Jako je jasno u teologiji rečeno da su sve osobe stvorene na sliku i priliku Boga

Što nije rekao dečkima ”nemojte spavati s curama, da ne biste postali štrace?” U čemu je razlika? Ono što u takvom način gledanja silno nedostaje je suvremena teologija koja posjeduje kritički odnos prema patrijarhalnom konceptu u kojemu žena ima subordiniranu ulogu.

Ono što se u njegovoj rečenici odražava je taj stari, patrijarhalni koncept u kojemu je ženino mjesto u društvu definirano, a to ni jedna ozbiljna teologija u svijetu više ne zagovara. Šteta što kod nas još uvijek ne prolaze takve ideje, on ovo ne bi mogao reći nigdje na Zapadu. I sama suvremena teologija kaže da kada ženu dignete na pijedestal Marije, onda je više nema nigdje; ili je svetica Marija ili kurva Eva, no to su sve projekcije. Jako je jasno u teologiji rečeno da su sve osobe stvorene na sliku i priliku Boga.

Zašto su jednom značajnom broju crkvenih dužnosnika u Hrvatskoj i okolici još uvijek strane zasade suvremene teologije?

Kada sam ja prije 20-30 godina studirala teologiju imala sam sreću da sam preko svojih kontakata došla do feminističke teologije, koju mi tada na teološkom fakultetu nismo ni imali. Jedan dragi profesor koji mi predavao, kada sam mu dala knjigu Catharine Halkes na kojoj sam ja diplomirala, samo ju je onako ovlaš prelistao kao neki almanah ili šund literaturu i rekao ”a što to ima biti, ta feministička teologija?!” Dakle, treba tu puno još raditi da bi takve ideje prodrle do većeg broja crkvenih dužnosnika i teologa. Naravno da ima mlađih kolega koji sve to znaju i čitaju, ali mnogi još uvijek ne poznaju suvremenu teologiju i svojim neznanjem čine štetu, to je problem.

Ovakvi istupi nanose veliku štetu ostatku katoličke zajednice koja se s njima ne slaže, ali i cjelokupnoj društvenoj zajednici koja se dodatno polarizira. Imaju li pojedinci pravo da u ime cijele katoličke zajednice u javni prostor šalju poruke koje su isključivo njihov osobni stav, nisu u skladu s Evanđeljem. Kako se odnosite spram sve tješnje veze države i crkve?

Mi već desetljećima trpimo to vezanje katoličanstva i vjere s nacionalnim ili nacionalizmom. To je jedan potpuno neprirodan amalgam, jer nije dobar ni za narod ni za crkvu. Nacija i nacionalno nisu predmet vjerovanja, to je stvar razuma i nešto što treba kritički preispitati. Teologija je također stvar uma, međutim vjera, ono u što čovjek hoće slobodno vjerovati, ne bi trebalo biti nametano onim koji to ne žele.

Također, ako se vratimo na NDH-a i ovu propovijed priora Prcele, to je isto nešto što treba razumski preispitati i ta se tema ne može razlagati s oltara.  Polariziraju se društveni odnosi, nažalost – to nije trend samo u Hrvatskoj, tako je nažalost i u Njemačkoj. Surađujem tamo s kolegama mirovnim aktivistima koji također primjećuju da se taj prostor dijaloga sve više sužuje, no postoji ljudi koji nisu takvi.

Postoji jedan mladi svećenik dominikanac, Srećko Koralija, koji govori i propovijeda u duhu suvremene teologije. Ja sam se prošli mjesec vratila s jedne konferencije u Rimu koja se bavila pravednim mirom i nenasiljem. Tamo se razgovaralo o tome kako da se Katolička crkva vrati svojoj tradiciji nenasilja, to su također neki trendovi koji supostoje unutar zajednice.

Više je i nama dosadilo biti u nekim okvirima, dosta nam je da nam se prodaje rog za svijeću. Uzgred rečeno, kada je naša predsjednica nedavno govorila na televiziji, na kraju je upotrijebila jednu frazu korištenu još od strane predsjednika Franje Tuđmana: ”naša vječna Hrvatska”. Kako ja razumijem vjeru, ”vječna Hrvatska” ne postoji, vječan je samo Bog, a država je ljudska tvorevina, nju je stvorio čovjek.

Mi već desetljećima trpimo to vezanje katoličanstva i vjere s nacionalnim ili nacionalizmom. To je jedan potpuno neprirodan amalgam, jer nije dobar ni za narod ni za crkvu. Nacija i nacionalno nisu predmet vjerovanja, to je stvar razuma i nešto što treba kritički preispitati. Teologija je također stvar uma, međutim vjera, ono u što čovjek hoće slobodno vjerovati, ne bi trebalo biti nametano onim koji to ne žele

Mi koji vjerujemo, mi smo robovi božji i njemu smo odani i zato kao vjernici smatramo da je opasno brkati ono što je božje i što je ljudsko. Onda se klanjamo idolima, tu počinju manipulacije, diskriminacije, nečasne igre različitih vrsta.

Mnogo je katolika koji, poput vas, misle drugačije, no njihov glas se rijetko čuje. Osjećate li se ponekad utopistički, malodušno?

Ako smo mi kršćanke i slijedimo Isusa Krista, možemo se upitati je li i on bio utopist. Kada se poput mene odlučite baviti nenasiljem – to je također stanoviti rizik, odluka za ovakvim istupom u javnost je također rizik. I ja kao vjernica smatram da je vjera jedan takav rizik. Vi ste do kraja života u tom jednom riziku da li to u što vjerujete ima smisla. Iako se mi s ocem Prcelom ne slažemo u stvarima koje je s oltara poručio, on je i dalje naš brat. Mi njega ne želimo uvrijediti, ali ovo što je učinio tjera nas na odgovornost prema cijeloj zajednici i htjele smo reći da su evanđeoski kriteriji nešto drugo.

Diplomirali ste na zagrebačkom Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Kako ste vidjeli otpor većine studenata Filozofskog fakulteta naspram pripajanja s KBF-om?

Na Filozofskom fakultetu sam završila germanistiku, a na KBF-u teologiju. Smatram da je u cijeloj toj priči oko ugovora problem u netransparentnosti. Nije jasno zašto se događa to spajanje. S nekim argumentima koje je iznio Plenum se slažem, s nekima manje. Ono što je meni u tom konfliktu najzanimljivije promatrati, a čini mi se da baš nije zanimljivo ni jednoj od ovih strana, jest da vidimo što bi doprinijelo da se konflikt približi rješenju.

S druge strane, promatrajući one dobronamjerne studente teologije koji znaju doći na Plenum – ili koji su barem znali doći kada sam ja dolazila, pa mi je bilo drago da su tamo – ono što me je zapanjilo je to koliko oni nemaju kritički pogled o sebi, o tome kako ih se percipira u javnom prostoru. Ta slika ne mora nužno biti točna, ali da su je barem svjesni – a nisu.

Svijet je otišao dalje. I neće čekati dok se vi momci – jer to su pretežno momci koji odlučuju, ako ne samo oni – osvijestite. Ljudi žive, dolaze nove generacije. Mi smo generacije koje odlaze, polako smo u zenitu. Ne možemo čekati sto godina da se oni osmisle. Stvari tako ne funkcioniraju

Oni, nažalost, nemaju niti kritički pogled prema klerikalizaciji društva, nisu toga svjesni. A s druge strane, oni Filozofskog fakulteta, koji su se javljali kritički prema njima, zapanjilo me koliko oni malo znaju o tome što se na teologiji uči. Za njih je teologija maltene jedan loš vjeronauk, što nije točno. Svidjelo mi se ono što je govorio profesor Zoran Kurelić koji je rekao: ”Meni bi bio zanimljiv taj susret nezamislivosti između filozofa i teologa. Pa da se iz toga stvori nešto novo.”

Također, bila mi je zanimljiva primjedba jednog profesora sa Odsjeka za kulturnu antropologiju sa Filozofskog, koji je rekao: “U statutu KBF-a stoji da se ne smiju obrađivati sadržaji koji vrijeđaju vjerske osjećaje. A na mojoj katedri 70% predmeta vrijeđa vjerske osjećaje!” Ono što je htio reći – na tom odsjeku se proučavaju rodne teorije, postkolonijalizam… sve će to netko shvatit kao vrijeđanje vjerskih osjećaja. Ako je sve to toliko osjetljivo, čemu forsiranje? Čini mi se da u zadnja dva desetljeća teologiji nedostaje razvoj. Da ona bude nešto privlačno, da dolaze studenti s različitih fakulteta.

Uzmimo primjer profesorice Branke Galić, njen glavni argument protiv spornih ugovora bio je diskriminacija žena. Eto, vratio nam se bumerang. Kako se ponašate prema ženama unutar svoje kuće, sada imate to kao minus prema van.

Svijet je otišao dalje. I neće čekati dok se vi momci – jer to su pretežno momci koji odlučuju, ako ne samo oni – osvijestite. Ljudi žive, dolaze nove generacije. Mi smo generacije koje odlaze, polako smo u zenitu. Ne možemo čekati sto godina da se oni osmisle. Stvari tako ne funkcioniraju.

Na kraju krajeva, sama činjenica da smo na ovu izjavu oca Prcele reagirale nas tri. Jer kad god se pita nekog svećenika za komentar – e, ne bi on; pa ovog svećenika, pa ne bi ni on. Ta ustegnutost koja govori o tome da postoji nekakav zazor od toga da se iskaže vlastito mišljenje, to nam se sada vraća kao bumerang. Na taj način naprosto ne možemo funkcionirati unutar jednog društva koje je demokratsko. Naravno, nije savršeno demokratsko, al ipak je demokratičnije.

Intencija pisma kojim smo reagirale, dugoročno gledano, je da zapravo počnemo razgovarati, da postane normalno da ovako netko da izjavu i da to nije nešto čudno.

(Prenosimo s portala Voxfeminae).

> Svi tekstovi ovog autora