Antifašisti i žrtve fašizma na čekanju

Na nedavno održanoj 20. sjednici splitskog Gradskog vijeća usvojen je prijedlog o postavljanju spomen ploče u povodu proslave stote obljetnice igranja picigina, na fasadu kupališno-ugostiteljskog objekta na Bačvicama.

Odluka je donijeta na temelju prijedloga Komisije Gradskog vijeća Grada Splita za imena ulica i trgova i za spomenike, koji je utvrđen na njenoj 4. sjednici, održanoj 16. kolovoza 2023. godine.

Pritom je zanimljivo navesti da su još početkom travnja, splitski mediji (Dalmatinski portal i slobodnadalmacija.hr ), ne navodeći izvor, izvijestili kako je Komisija odlučila da će se za ”piciginaše postaviti spomen ploča povodom velike obljetnice jedinstvene splitske igre”, odnosno da je ”izglasan prijedlog o postavljanju spomen-ploče povodom stote obljetnice igranja picigina na Bačvicama”.

Zašto se predlagatelj, u vidu Komisije, poziva na sjednicu od 16. kolovoza, a ne na onu iz travnja (mediji su svoje izvještaje objavili 5. travnja) ostaje nejasno, kao što je i mnogo toga nejasno u, očito, netransparentnom radu same Komisije.

NETRANSPARENTNA GRADSKA KOMISIJA

Primjerice, krajem prošle godine s dnevnog reda sjednice je, neobjašnjivom voljom predsjednika Komisije Srđana Marinića, skinut prijedlog (Saveza antifašista i SDP-a) o upisu na štandarac datuma 26. listopada 1944. godine (dan oslobođenja Splita od fašističkog okupatora).

Na sjednici o kojoj su mediji izvijestili početkom travnja odlučeno je i da ”Saško Gešovski, makedonski ročnik tadašnje JNA koji je poginuo tijekom prosvjeda ispred Banovine neće dobiti obilježje na zgradi ispred koje je izgubio život”.

Navodno je ”Komisiji bio sporan tekst ploče”. Odlučeno je da ”će s predlagateljima razgovarati o daljnjoj proceduri” te da će ”predstavnik Društva Makedonaca iz Splita biti pozvan na sljedeću sjednicu Komisije radi inicijative o spomenu na poginulog vojnika JNA Saška Gešovskog koji je stradao na pragu Banovine 6. svibnja 1991.”.

Javnost nikad nije saznala što je pisalo u predloženom tekstu, kao i što je onda u njemu bilo sporno. Također, što bi to značilo da će se s ”predlagateljima razgovarati o daljnjoj proceduri” te predstavnik kojeg to ”Društva Makedonaca iz Splita će biti pozvan na sljedeću sjednicu Komisije radi inicijative o spomenu” na Saška Gešovskog, s obzirom na to da u Splitu djeluju četiri udruge Makedonaca, a u to vrijeme je djelovalo i Vijeće makedonske nacionalne manjine.

Ujedno, ni nakon mjesec dana od održavanja sjednice Komisije 16. kolovoza javnost nema informaciju što se po tom pitanju poduzelo i je li ”predstavnik Društva Makedonaca” bio pozvan na tu, 4. sjednicu Komisije.

Nema, primjerice, ni saznanja što je s prijedlozima o imenovanju Trga žrtava fašizma na prostoru na kojem je Spomenik ilegalcima pred zgradom županije, o imenovanju Trga nadbiskupa Frane Franića pred konkatedralom sv. Petra na Lokvama te Trga sv. Josipa ispred istoimene crkve i župnog stana na Mertojaku, koji su u travnju ”upućeni u daljnju proceduru utvrđivanja je li riječ o prostorima koji se mogu nazivati trgom”.

Odnosno, o njima će se rješavati ”kada drugo nadležno tijelo odluči mogu li se te lokacije nazvati trgovima”, jer su se ”promijenila pravila oko određivanja trgova” pa su prijedlozi ”stoga upućeni prema Vladi u daljnju proceduru”.

ZNA SE TKO I KAKO ODLUČUJE

Indikativno je da su mediji u travnju izvijestili da je ”Komisija prihvatila i prijedlog Udruge antifašista i antifašističkih boraca Splita da se na Štandarcu na Pjaci dopuni natpis iz gradske povijesti datumom oslobođenja grada 26. listopada 1944. godine”. Upisivanje tog datuma, javno je, za 26. listopada ove godine, najavio u lipnju na proslavi Dana antifašističke borbe splitski gradonačelnik Ivica Puljak, pokazavši time tko u bitnome ipak odlučuje o obilježavanju datuma i imenovanjima novih naziva. I to suvereno, pogotovo od kada ima osiguranu većinu u Gradskom vijeću.

To se upravo vidjelo na primjeru odlučivanja o 26. listopadu. Gradonačelnik je imao priliku u dvije godine svog mandata donijeti samostalno tu odluku. On je ipak čekao predlagače, a potom je, otezanjem u radu Komisije, stvorio dojam da nije riječ o dragovoljnom i iskrenom postupku već o nečem drugom.

Na to je upozorio Igor Stanišić, vijećnik Hrvatske građanske stranke, koji je, na sjednici vijeća, rekao da neće glasati za taj prijedlog, iako je njegov djed bio partizan, jer nije riječ o iskrenoj odluci nego o političkoj trgovini.

Upravo nakon što je krajem prošle godine datum 26. listopada ”skinut” s dnevnog reda Komisije, potpisnik ovog teksta je 10. siječnja ove godine uputio gradonačelniku Ivici Puljku, predsjedniku Gradskog vijeća Željku Domazetu te predsjedniku Komisije Srđanu Mariniću prijedlog da se na štandarac na Narodnom trgu upiše datum 14. travnja 1945. godine, kao podsjetnik na datum osnivanja prve Vlade Republike Hrvatske.

Nakon što su u travnju objavljene informacije da je Komisija održala sastanak, ali bez da je i jednom riječju spomenuto išta o navedenom prijedlogu, zatražio sam objašnjenje od Marinića. On je nemušto objasnio da se prijedlog sigurno zagubio u (navodno) automatskom prebacivanju s njegove službene na privatnu elektronsku adresu.

Na primjedbu da sam prijedlog poslao i gradonačelniku i predsjedniku Gradskog vijeća te da mu je i tim putem trebao doći moj dopis, kazao mi je tek da službeno na protokol predam ponovo zahtjev.

To sam i učinio, a pismeno sam ga predao u ruke i predsjedniku Domazetu 13. travnja, prihvativši nemoćno da sam nadigran od onih koji su izbjegli da se raspravlja o datumu formiranja prve hrvatske Vlade, kao tekovini narodnooslobodilačke i antifašističke borbe.

KOME SMETA PRVA HRVATSKA VLADA

I eto, mjesec dana nakon 4. sjednice Komisije, od njenog predsjednika ”ni pisma ni razglednice”. Što je, kako se vidi iz svega, uobičajena praksa novouspostavljene transparentnosti.

O samom raspoloženju Komisije vezano za prijedlog o kojem nije izvještena javnost, a ni ja kao predlagač o njegovoj sudbini, dovoljno govori činjenica da je (po privatnom saznanju) za njega bio samo jedan njen član. Dakle, za prijedlog nisu bili ni oni koji u Komisiji predstavljaju volju gradonačelnika Puljka.

Možda je argumentacija u tekstu od 3.550 riječi bila preslaba. Možda nije dovoljno što je Vlada suverene, samostalne Republike Hrvatske sljednik Vlade osnovane 14. travnja 1945. godine, što današnja HDZ-ova Vlada premijera Andreja Plenkovića počiva na borbi za uspostavu Hrvatske u njenim današnjim granicama.

Možda nije dovoljno što su njena dva člana bili dvoje Splićana: Anka Berus i Vicko Krstulović, možda što je zalog njenog osnivanja u Splitu bila cjelokupna žrtva grada i njenih stotina djevojaka i mladića poginulih u antifašističkoj borbi? Ili je možda baš sve to problem?!

Stoga su onda, možda i nedovoljne riječi šibenskog biskupa dr. Jerolima Mileta, koji je govorio na osnivanju prve Vlade.

”U svim znamenitim narodnim zgodama predstavnici Katoličke Crkve su se nalazili uz svoj mili narod: zato smo i danas u gradu Splitu, na historičnom i svečanom imenovanju Prve vlade Federalne Hrvatske u Federativnoj Jugoslaviji. Mi biskupi svih naših primorskih biskupija sa svojim svećenstvom, čestitamo svako dobro Prvoj vladi Federalne Hrvatske sa željom da njezin rad bude vazda na dobro našeg milog naroda”.

Čestitajući Vladi izrazio je ”našu zahvalnost i svim našim hrabrim borcima Narodnooslobodilačke vojske sa svojim proslavljenim vođom, narodnim herojem, maršalom Josipom Brozom Titom, a osobito onima koji požrtvovno položiše svoje živote za domovinu”, rekao je Mileta zazvavši na kraju blagoslov riječima: ”Bila sretna i od Boga blagoslovljena Federalna Hrvatska”.

Što bi to još trebalo navesti kao argumentaciju?! Da je u partizanima sudjelovalo 12.500 Splićanki i Splićana (da je sedmina od tog broja poginula, strijeljana, umorena ili obješena, a broj onih, od 5.000 interniranih u talijanske, njemačke i ustaške logore, koji su u njima izgubili život, nikad nije utvrđen).

E da je u omjerima, s obzirom na 42.000 tadašnjih žitelja Splita i jednoj stranci doseći tu brojku danas na izborima. Ipak će biti da je upravo riječ o tome i nepodnošljivosti tog nepromjenjivog i neizbrisivog povijesnog tereta koji pritišće revizionistička nagnuća i pregnuća (koja se oslikavaju i u Splitu od 1990. do današnjih dana), koja idu i u smjeru kako je bolje ne dirati te stvari, osim kad se baš mora (uz minimalnu cijenu koštanja), radi ostvarivanja nekih drugih probitaka.

I zbog toga treba stalno paziti na ”ravnotežu”, valjda kako se ne bi ”pretjeralo” s antifašizmom pa se dosoljava svega i svačega. Čak kada je to neutemeljeno, zbog činjenica ili načina.

SPLITSKI TERET REVIZIONIZMA

Primjer ”olakosti” takvog pristupanja povijesno-političkim temama je i obilježavanje tzv. pohrvaćenja splitske općine. Naime i prošle godine je u okviru gradskog protokola, polaganjem vijenaca na spomen ploču na pročelju zgrade škole Josip Hatze, obilježena ”140. obljetnica pohrvaćenja splitske Općine i pobjeda Narodne stranke”.

Riječ je o jednom od najznačajnijih događaja u povjesnici grada Splita – pobjedi Narodne stranke na izborima 28. listopada 1882. godine, nakon kojih je konstituirano Gradsko vijeće na kojem se prvi put govorilo hrvatskim jezikom te uspostavljena prva hrvatska uprava grada.

Tim događajem ujedno završava dugo razdoblje autonomaštva, kao do tada dominantne politike naslonjene na talijanske interese i jezik i nastaje prekretnica u političkom životu grada. Riječ je dakle o pobjedi ”narodnjaka”, što se ranije kao takvo i obilježavalo, a ne pohrvaćenju.

Pohrvaćenje u sebi nosi značenje pretvaranja nečega što je bilo drugačije u nešto novo – drukčije. Promjena se doista dogodila, ali riječ pohrvaćenje u sebi onda nosi određenu naznaku nasilnosti, s obzirom na to da ovi prostori upravo pojmove potalijančivanje, poturčenje i slično, a u novije vrijeme srbizacija, memoriraju uz svijest o nasilju (kada se Hrvate tjeralo da mijenjaju imena, jezik, vjeru, običaje, politička opredjeljenja…).

Shodno tome se sugerira da Split nije bio hrvatski, nego neki drugi, stran, ne naš pa su sada Hrvati odlučili pretvoriti te druge u Hrvate. Iako je jasno da je riječ o Hrvatima narodnjacima i s druge političke strane dijelu Hrvata koji je bio za drugu političku opciju – ”autonomaše”. A do promjene nije došlo nasilno nego izborima!

Dakle, primarno je riječ o pobjedi narodnjaka i kao takva se do prije nekoliko godina stalno i obilježavala. Paralela, malo nezgrapna ali odražava bit, je kao kada bi se odluka o pripojenju Istre i Rijeke matici nazvala pohrvaćenjem tih krajeva ili, pak, proglašenje Hrvatske samostalnom državom nazvalo pohrvaćenjem Hrvatske.

Intrigantnije je ipak to što aktualna gradska vlast, na općem fonu nekritičkog, a u nas i revizionističkog provođenja Evropskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima, 23. kolovoza polaže cvijeće ispred ulaza tvrđave na Gripama, današnjeg Pomorskog muzeja.

Riječ je o novom protokolarnom mjestu za polaganje cvijeća, kojeg je promovirao bivši splitski gradonačelnik Andro Krstulović Opara. Naime, on je 2017. godine prvi na tom mjestu položio cvijeće i zapalio svijeću. Pritom je kazao kako je Split ”prepun rana koje smo nekako pustili da odu u zaborav” te da je jedna od njih ”na ovome mjestu gdje su fašisti uništavali one koji su bili za slobodu i protiv fašizma”, a da ”kasnije dolazi Narodnooslobodilačka vojska”.

PARASJEĆANJEM BRISANJE PAMĆENJA

Naveo je da njegovi djed i baka, koji su živjeli stotinjak metara od tog mjesta, ”nisu htjeli govoriti o kricima i pucnjevima koji su odavde dopirali nakon listopada 1944. godine” te da je ”noć pojela oko 350 ljudi, o kojima ne znamo ništa”.

Potom se upitao ”jesmo li dostojni života u slobodi ako negiramo i zaboravljamo te brojne rane? Danas govorimo o odnosu naše savjesti prema žrtvama fašizma i komunizma. Na nama je da budemo stalno svjesni i da ne dopustimo da se takvo nešto ikada više ponovi”. Pritom je pozvao znanstvenike i povjesničare da osvijetle prošlost, ”bez čega nećemo doći do prave istine”.

Iako se kao lapsus može tretirati da je tadašnji gradonačelnik zaboravio i njemačku okupaciju združenu s ustaškim kvislinzima, indikativno je da se uz neizbježno spominjanje fašizma, akcenat kao u svim sličnim prilikama (a tako je i u cijeloj Hrvatskoj) ipak stavio na komunističke zločine.

Pritom je zanimljivo da unatoč tridesetogodišnjoj demokraciji, otkrivanju brojnih arhiva, činjenici da u Splitu na Filozofskom fakultetu već skoro petnaest godina djeluje studij za povijest, (osim, eto prigodnih spominjanja nečijih sjećanja nezabilježenih čak ni kao oralna historiografija) nema, barem široj javnosti poznatih, relevantnih radova o tome što se događalo na Gripama nakon listopada 1944. godine. Dakle, mogli bismo govoriti o svojevrsnom parasjećanju.

Današnji takav odnos spram nedavne prošlosti u Splitu ne treba čuditi s obzirom na to da su takve tendencije, izražavane proteklih 30-ak godina ne samo administrativnim mjerama, nego stvaranjem prepoznatljivog političkog ambijenta pa i kroz nasilne metode skrnavljenja partizanske i antifašističke baštine, nastojanja brisanja pamćenja, postale dio gradske svakodnevnice pa se često neke pojave ni ne prepoznaje, a kamoli da se na njih reagira.

Ali zato imamo spomenik Rafaelu ”vitezu” Bobanu u centru grada, ”vitezovima” vojne policije i Prilaz žrtava komunizma.

Žrtve fašizma će očito morati još pričekati. Kako sada izgleda, još najmanje dvije godine.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Je li fašizam prošlost?
    •  Što su nama nacionalne manjine (2)
    •  Što su nama nacionalne manjine (1)
    •  Antifašizam je civilizacijsko, a ne političko pitanje
    •  Revizionisti bi nas vratili u krvavu povijest
    •  Dostojno obilježiti stvaranje prve Narodne vlade Hrvatske
    •  Nogomet kao opijum za narod
    •  Ima li u Hrvatskoj nestalih Srba?
    •  Između stvarnog i hinjenog antifašizma
    •  Moral na ispitu u Splitu – Slučaj Bojana Ivoševića

> Svi tekstovi ovog autora