Arhitektura koju stanovnici gradova recenziraju u snovima

Je li netko pisao o oniričkoj arhitekturi? Vjerojatno jest, samo što ja o tome ne znam ništa. Ali otkada za sebe znam i pamtim snove, sanjani ambijenti, ulice, kuće, gradovi, haustori, prostorije, stanovi, u mojim snovima su stvarni. Kuća je, naravno, u snu transformirana, ali uvijek je to neka živa kuća iz stvarnosti. Nije nikad sasvim izmišljena.

Kao mali dječak, još prije nego što ću krenuti u školu, skoro svake sam noći tonuo u more i košmare. U tim morama opsesivno sam sanjao neke kuće. Recimo, vilu u našem prvom susjedstvu, na Sepetarevcu broj 27, koju je projektirao Juraj Neidhardt.

Plašio sam se te kuće, nisam joj prilazio, i premda smo poznavali ljude koji su u njoj stanovali, sve do pred kraj osnovne škole izbjegavao sam im ući u kuću.

Pred kraj rata u toj je vili živio Maks Luburić, ali nije to bio razlog mome strahu. Uostalom, to ću saznati godinama pošto sam već bio pripitomio Neidhardtovu kuću. Plašio sam je se zato što je bila previše živa. Kao što su bili živi svi arhitektonski ambijenti mojih djetinjih košmara.

Nakon što sam se u ljeto 1993. doselio u Zagreb, dugo sam, godinama, bio nesiguran da ću tu i ostati. Sanjao sam, uglavnom, Sarajevo. Ako bih sanjao dom i bližnje, pa i ako bih sanjao žene s kojima sam u to vrijeme živio – a vazda sam s nekim živio! – bilo bi u Sarajevu, u stanu na Sepetarevcu ili u nekom od sarajevskih stanova i kuća.

Kada sam u Zagrebu već bio proveo desetak, petnaest godina, ambijenti su se na zanimljiv način transformirali. O tome ću često razmišljati, žaleći po stotinu puta što ne znam crtati pa da nacrtam to što sam sanjao: naime, neki bi san započeo, recimo, u nekom od zagrebačkih stanova pa se nastavio u sarajevskom stanu. Ili bih vozio auto po Sarajevu – često sam u snu u ulici grada, pješice ili u autu – i kako bih krenuo u pokrajnju ulicu ili produžio preko raskrižja sa semaforima, tako bih nastavio voziti kroz Zagreb.

I dan-danas gotovo svi moji ambijentirani snovi, oni koji se zbivaju po stanovima i ulicama, odviju se u tom neobičnom spoju dvaju mojih gradova. Ne pamtim da se tu ikad našao neki treći grad. Inozemstvo sanjam kao inozemstvo, kao što i Beograd sanjam kao Beograd. No vrlo rijetko sanjam grad koji nije taj moj Sarajzagreb, a ni stan koji nije adaptiran od mojih zagrebačko-turopoljskih i sarajevskih prebivališta. U zagrebačkim sobama dogodi se neki problem, koji se u sarajevskim sobama pretvara u nepodnošljivu nelagodu. I onda se probudim.

Što je, međutim, u tome zanimljivo? Ulice Sarajzagreba imaju vrlo jasnu urbanističko-arhitektonsku logiku. Stil se nastavlja na stil. Grbavica i Hrasno nastave se na Trnje i na Trešnjevku, Ilica se završava u Titovoj, a Skenderija tačno ispred zagrebačkog Glavnog kolodvora. Slično je i sa sobama, stubištima, haustorima. Zapanjujuće je, zapravo, koliko sve djeluje stilski, građevinski i prostorno usklađeno. U snovima Sarajzagreba mnogo je više reda nego u životu. I više je arhitekture iza svijesti nego u svijesti.

Arhitektura je, možda, mnogo važnija dok god nemamo svijest o arhitekturi. U snovima. Ili u jako ranom djetinjstvu.

Dok tražim parkirališno mjesto po Travnom i Srednjacima, ili dok s nekih visokih katova promatram Novi Zagreb, koji sve više zarasta u vegetaciju, vidim dolje klince kako se za svih godišnjih doba igraju ispred tih prizemnih šestokutnih socijalističkih građevina, kopaju po zemlji i pijesku poput svih drugih mladunaca, naganjaju se, kenjkaju i zavlače tetama pod pregače, a zatim nekamo odlaze držeći se za ruke, pomišljam da će ambijent njihovih snova nužno biti određen tim novozagrebačkim vrtićkim zelenilom, i tom neobičnom i vrlo pitomom građevinom, arhitektonskom konfekcijom jedne epohe, koju je Radovan Tajder potpisivao s Mladenom Anđelom.

I najednom mi se to važnim čini.

Za razliku od mene, koji sam u svojim snovima premirao pred tim kružnim i stepeničastim oblicima čudesne Neidhardtove vile iz doba frenetičnog optimizma moderne, ta djeca Radovana Tajdera već punih četrdeset godina snivaju blaženi mir svojih vrtićkih prizemnica. Ti njegovi vrtići, skupa s ograđenim fragmentima dvorišnog zelenila, među stambenim zgradama Novoga Zagreba djeluju kao malene državice. Svaki je Tajderov vrtić San Marino djetinjstva.

U ponedjeljak 10. listopada na Trećem je programu HTV-a prikazan dokumentarni film o Radovanu Tajderu, snimljen povodom Nagrade za životno djelo Viktor Kovačić, kojom je Tajder čašćen 2019. godine. U ekran sam se, bezbeli, slučajno zagledao.

Knjiga koju sam upravo čitao ostala mi je otvorena na koljenima, blenuo sam hipnotizirano u televiziju, onako kako se to obično zbiva kada prikazuju dokumentarce o arhitektima i arhitekturi. Bog mi je svjedok, a s njim i novinski papir, da prezirem HRT, i što godine idu, taj prezir je dublji i sveobuhvatniji. Ali HTV-ove emisije i dokumentarni filmovi o arhitekturi su nevjerojatni, kao potpuni izuzetak od svega što ta televizija jest, a pogotovu od onoga što njezini programi iz kulture jesu.

Za razliku, recimo, od književnosti – koja me se, ipak, najviše tiče – kojom se na tom radiju i toj televiziji bave nedaroviti i dubinski nenačitani nitkovi i nitkovke, koji jednako slijede književnu modu iz zapadnih ženskih žurnala i naloge iz Ministarstva kulture, dok stvarnu književnost ili ignoriraju, ili je tretiraju kroz ideološke potjernice, za razliku, dakle, od tog parazitsko-policijskog društvanca, arhitekturom se na HRT-u bavi neki ozbiljan i zainteresiran svijet.

Njima, recimo, neće na um pasti da Antu Vrbana proglase za genijalnog hrvatskog arhitekta, kao što je za njihove kolegice i kolege iz HRT-ove kancelarije za književnost Miro Gavran genijalni, pače i najprevođeniji hrvatski književnik. U tome je, vidite, razlika od koje sve počinje.

U filmu Radovan Tajder predstavljen je kroz neke od svojih najupečatljivijih radova iz tri životne faze: u prvoj, dok je surađivao s Mladenom Anđelom, bio je jedan u nizu odličnih i vrlo marnih socijalističkih arhitekata, uglavnom projektanata neke dobre i funkcionalne konfekcije, kojoj ćemo se danas, međutim, diviti; u sljedećoj fazi, u osamdesetima, bio je među nekolicinom najaktivnijih i najzanimljivijih zagrebačkih arhitekata, redom zanimljivih i po tome što su radili sve i svašta, i bavili se vrlo širokim spektrom poslova unutar vlastitoga zanata, bivajući uvijek više angažirani zanatlije nego umjetnici; u trećoj vazi, od druge polovice osamdesetih, Tajder se preseljava u Beč, gdje započinje ispočetka, od statusnog dna, da bi se u godini dana od tehničkog crtača uzdigao do autora idejnih projekata.

Pripovijest o Tajderu autori filma, scenaristice Ana Dana Beroš i Tamara Bjažić Klarin, autori koncepcije serijala Vedran Duplančić, Sabina Sabljić i Nikola Škarić, te redatelj Željko Sarić – da spomenemo najvažnija imena sa špice – ispripovijedali su na najefektniji način, kroz Tajderove kuće i građevine, te uz razgovore s autorom i nekim poznavateljima njegova lika i djela.

Cijela stvar je postavljena tako da se istovremeno na ozbiljan način govori o arhitekturi, ali tako da razumiju i idioti. Ili tako da razumiju ljudi koji su nekada bili djeca, kojima i danas u snove dolaze kuće, stanovi i gradovi, a koji vlastitim životima u određenom smislu recenziraju arhitektonska djela.

Stvar je zapravo vrlo književna, uz jednu vrlo bitnu razliku: knjige bi se morale čitati prije nego što se o njima progovori, a u gradovima se, i među kućama, živi. I taj je život čitanje arhitekture. On je čitanje arhitekture čak i kada čovjek o tome nema nikakve svijesti.

Radovan Tajder odavno mi je važan lik, odavno je među mojim junacima, još od jednog intervjua u Orisu, objavljenog prije dvadesetak godina, u kojem je o sebi govorio kao o ne baš jako talentiranom za arhitekturu – te mu je, po vlastitim riječima, trebalo za sve mnogo više vremena nego onima koji su bili talentirani, tako da je i gotov arhitekt postao kasnije – a o arhitekturi govorio je prvenstveno kao o zanatu.

Ostalo mi je urezano, a ne želim provjeravati, da je rekao kako je arhitektura u razgovorima unutar elite pomalo i precijenjena… Tada sam ga počeo pratiti, pa sam pomalo istražio što je sve projektirao, pa sam u njegovim radovima našao cijelu jednu malu povijest moderne arhitekture. (Što inače biva u nekih vrlo aktivnih i marljivih, ali individualno-stilski ne pretjerano striktnih jugoslavenskih arhitekata iz Tajderova doba…)

Ali nešto drugo učinilo ga je mojim junakom za ovaj tjedan. Prije nekoliko godina sam, lutajući na dan vlastite književne večeri centrom Beča, naišao na zgradu u kojoj je sjedište OPEC-a. Vrlo čudna, geometrijski zagonetna građevina, kao strogi kolač, koji se pekao u modli s mnogo oštrih i zatvorenih unutarnjih rubova, izgledala je kao jedan sa svih strana zatvoreni stakleni oblik. Toliko sam je zagledao da je policajac mene krenuo da zagleda, pa sam smjesta pobjegao.

Književna večer odlično je prošla, hotel je bio vrlo ugodan, postelja tvrda, taman kako i treba, a meni je u san došla zgrada OPEC-a, onako zatvorena i čudna. San sam zapisao, jer je zanimljiv.

Iz dokumentarnog filma saznao sam da ju je projektirao Radovan Tajder, i da tako neobično izgleda iz sigurnosnih razloga. Tajder je projektirao bunker, koji uopće ne izgleda kao bunker. To je, vjerojatno, najekscentričnije njegovo djelo. San nije bio strašan.   

(Nije dopušteno prenositi ovaj sadržaj bez autortove dozvole. Prenosimo s autorova portala gdje je kolumna naslovljena: Radovan Tajder i arhitektura koju stanovnici gradova recenziraju u snovima i na javi).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Crveni Štef i dolazak Donalda Trumpa na vlast u Hrvatskoj
    •  Mržnja zagrebačkog gradonačelnika prema vozačima
    •  Kratka povijest parkiranja u Zapruđu
    •  Ovo bi bio bolji svijet kada bismo bili kao vozači kamiona
    •  Zašto nakon uvođenja eura odumiru zagrebačke tržnice?
    •  Hanka Paldum i njezini problemi na državnoj granici
    •  Kako to da nikome nije nedostajalo tih 1.334.823 eura?
    •  Lud, zbunjen, normalan
    •  Zašto Nepalci ne bi postali Hrvati…
    •  Bečki konjušari i slovenska gospoda

> Svi tekstovi ovog autora