Bečki solilokvij

Dok sam se prošle subote, u samo svitanje, ugodno ušuškana u autobusu pored nećakinje, vozila prema Beču, na pamet mi je pala misao Johna Bergera: ”Svaki grad ima spol i dob koji nemaju nikakve veze s demografijom. Rim je ženstven. Kao i Odessa. London je tinejdžer, jež, i u tome se nije promijenio od vremena Dickensa. Paris je, vjerujem, muškarac u svojim dvadesetima, zaljubljen u stariju ženu…”.

Na tom tragu, prebirala sam sjećanja na Beč iz svoje mladosti, iz polovice devedesetih, kada su moja pokojna prijateljica Mare, visažistica, i njezin partner Boris, fotograf, živjeli u Beču i radili za modnu agenciju vrlo discipliniranog, no i neobično kreativnog i otkačenog vlasnika Hubera, koji nije na modni biznis gledao samo kao na izvor zarade, već je modu vidio kao afirmaciju osobnosti, način da se kroz kulturu odijevanja šalju poruke o društvenim vrijednostima te se na njih utječe.

Bio je homo ludens, zaigran, maštovit. Kod manekena i manekenki, nije gledao isključivo proporcije već primarno karakter, želju da se posvete poslu, a zanimale su ga i različite fizionomije i boje kože.

Smatrao je tako da slavenski, germanski, romanski narodi imaju različite konstitucije, različito izražavaju emocije, i imaju različit pristup prema odijevanju, te su rasli uz različite tipove krojeva i tkanja. Stoga je volio odijevati u tkanine i uzorke koje je smatrao da će najbolje nositi, a kad bi imao manekenku ili manekena iz druge kulture, recimo Koreje ili Vijetnama, bio mu je pravi izazov pronaći onaj odjevni impuls, vrstu tkanine, boju i kroj koju će takva osoba najbolje nositi, kao drugu kožu.

Dugo je razgovarao sa svojim manekenima, o njihovoj kulturi, načinu odijevanja, puštao ih u sobu u kojoj su bili odjevni predmeti s raznih prijašnjih revija, bale svile, štofa, batista, muslina i davao im da se igraju, isprobavaju boje i krojeve i pitao ih zašto se baš u tome najbolje osjećaju.

U tim mojim bečkim danima, bilo je i svakojakih avantura, kada mi je prilikom silaska niz stepenice za U-bahn, baš pri odlasku u agenciju kod Hubera do Mare i Borisa, jer smo imali karte za Volkstheater i  ”Doživljaje dobrog vojnika Švejka”, ulični fakin istrgnuo ruksak sa svim dokumentima.

Pa zvanje poznatih u Beču, iz svih republika bivše nam države, odlasci u policiju i konzulat, i na kraju intervencija jednog uglednog međunarodnog odvjetnika, dobrog znanca mojih prijatelja, koji je sletjevši iz Londona kasno navečer nazvao načelnika policije s kojim je dobar i ovaj je naredio urgentnu pretragu po uredima jer je pretpostavka bila da će zbog francuskog imena i prezimena i hrvatskog državljanstva tu putovnicu baciti, neće je dalje prodati za krivotvorenje jer je preriskantno, često takve osobe imaju dva državljanstva. Pretpostavka je bila točna, putovnica je bačena, nađena i donesena u jednu policijsku postaju. Otkazala sam u konzulatu zahtjev za potvrdu identiteta za prijelaz granice. Rat je još trajao, odvjetnik koji mi je pomogao ni ne znajući me, bio je jedan beogradski Židov s trajnom adresom u Beču unatrag 15 godina. 

Upoznala sam različite ljude, iznenadila se koliko ljudi tamo govori češki a nisu Česi, nego ga koriste na kavi, kad ne žele da svi čuju što pričaju, još iz vremena kada je bio vrlo dominantan u Beču, i kada je puno, i naših umjetnika, studiralo u Pragu i Beču.

Na tragu Bergerove misli, Beč je za mene muškarac u ranim, zrelim godinama, na početku četrdesetih, kozmopolit, koji voli umjetnost, ljude i razgovore s njima, srdačan no pomalo i tajanstven i distanciran ako mu nečije društvo ne odgovara, nesklon banalnostima, visokih estetskih kriterija i radne discipline, no ujedno i epikurejac. I to u onom izvornom, Epikurovom smislu, u čistoći znanja prenošenog u vrtovima, da istina počiva u osjetima te lik predmeta preko osjeta prodire u misao i formira spoznaju. U oslobođenju duha od tjeskobe, harmonijom i disciplinom, a tijela i boli – nikako u onom površnom smislu lagodnog uživanja u čulnim zadovoljstvima.

Oh koliko su me toga naučili bečki vrtovi – Lichtenstein, Scweizergarten, Scönbrun i vinogradi Nussdorf… Da, Beč je za mene definitivno gospodin u ranim zrelim godinama, sa svilom maramom zavezanom oko vrata stilskim čvorom, susretljiv, otvoren i ugodan.

Zanimalo me, kakav će naš susret biti nakon gotovo pet godina? Je li još uvijek srdačan, razgovorljiv, otvoren? Koliko se njegov izgled i izričaj promijenio, kako je sazrijevao od sredine devedesetih i našeg duljeg upoznavanja?

Beč me dočekao suncem, koje je kao iz vrča, prosulo zlato po krovovima Leopoldstadta, crkva sv. Franje Asiškog monumentalno je stajala kao sidrišna kota oko koje su pješaci, kao mravi, tekli utabanim stazama, svi dobro zabundani, jer poznati bečki vjetar i tog je jutra protresao do kostiju, bistrio misli i činio da krv kola življe i brže.

Primijetila sam da je, u odnosu na devedesete, znatno manje automobila na ulicama, dijelom zbog vikenda, no primarno zahvaljujući činjenici da danas samo 30 posto stanovnika Beča koristi automobil pri odlasku na posao, većina koristi izvrstan javni prijevoz i bicikle.

Šetnja kroz Innerstadt do Albertine, Marija Terezija koja se sa svog prijestolja zagonetno smiješi, stare konjušnice, i potpuno nove trgovine i mali šarmantni bistroići, sve odiše skladom.

U Albertini, mi štovatelji Chagallova opusa iz gotovo cijele EU (koliko sam čula iz razgovora u muzeju nije bilo te subote samo Skandinavaca) koji se ovog puta tu našao u cjelokupnom svom razvoju, od najranijih dana preko poznanstva s Picassom, pa utjecaja njegove modre faze do kubizma i fovizma, miješamo svoje jezike i narječja u jedinstveni jezik umjetnosti koja s nama i kroz nas razgovara, razmjenjujemo dojmove, komentiramo, ili nijemo stojimo pred nekim platnom, nijemi i prožeti snagom.

Poslije, kava i kolač u staroj bečkoj kavani, uz novine na stalku, i povremeno kloparanje kočija koje prolaze zavojitom uličicom.

Nije teško zamisliti Sissi kako odmara u palači Hofburg, i sve nas promatra kroz zavjese. No, iz otmjenog Innerstadta, posebno je zanimljivo uskočiti u hipsterski Neubau, koji se od devedesetih razvio u pravi raj za ljubitelje vintage predmeta i odjeće, s jako puno preslatkih dućančića i second hand trgovina, a u njegovim ćete kafićima zacijelo kušati najbolje kave i koktele u cijelom Beču.

Doista, grad je to koji slovi kao jedno od najugodnijih urbanih mjesta za život, s razlogom.

Kozmopolitski je gospodin sačuvao najbolje od svoje austrougarske tradicije, sve emotivne kote starih Bečana učinio je značajnim za mlade obitelji s malom djecom, turiste i doseljenike. Istodobno, otvoreno i znatiželjno komunicira s novim trendovima, novim navikama i različitim kulturama, dajući im da se ugnijezde u njegovim njedrima, uklapajući ih u svoju osobnost i šarm.

A Zagreb? Moj rodni grad, za mene levitira negdje između trešnjevačkog fakina, i gospona Fulira koji nastoji ostaviti dojam da stoji znatno bolje negoli je to istina, nazivajući sebe i dalje uporno ”malim Bečom”, trudeći šarmirati dobrostojeće gospođe, istovremeno se unificirajući pod raljama građevinske pohlepe.

Želim mu, da između ta dva identiteta, dozre u jednog druželjubivog kroničara vlastite povijesti, ljubitelja knjige i kulture, zaljubljenika u mladost i sve što ona može donijeti. Baš poput Zvonka Milčeca.

 

          

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Bojkot, fanovi i trolovi
    •  Božićno putovanje u središte srca
    •  Tragične smrti i promašeni Milanovićevi sastanci
    •  Sarajevo, ljubavi moja
    •  Turbulentna prosvjetarska jesen
    •  U Alsaceu sam učila o ljudskosti, prevladavanju traumi i napretku  
    •  Plodovi jednostavnosti
    •  Adieu, mon amie la Rose
    •  Što bismo sve, da hoćemo, mogli naučiti od Baby Lasagne?
    •  Zašto ne vjerujem u pravdu Zorana Milanovića?

> Svi tekstovi ovog autora