Bez žene nema ljudskosti, ona je prvotna u svakom umu

U Zadru sam, na poziv iznimno angažirane i društveno svjesne lokalne udruge Crveni kvadrat, održao javno predavanje naslovljeno ”Žena – prvotna u božjem umu, drugotna u Crkvi”. Za predavanja ne koristim unaprijed pripremljene natuknice ili prezentaciju, zagovornik sam autentičnosti, a ona se odvija u istovremenosti. Odbijam glumiti sadašnjost svodeći je na performativni, u prošlosti do u tančine isplaniran čin.

Život je ili istovremenost ili zakašnjeli očaj u kojem drugima prezentiramo sliku o sebi. Ovo je razlog zbog kojeg se ne osvrćem na komentare mojih javnih istupa, s posebnim osjećajem zadovoljstva se ne osvrćem na negativne komentare – ljudi imaju pravo maštati o onome što sam rekao, konstruirati moj lik ili projicirati oslabljenu verziju sebe u riječ koju sam izgovorio ili napisao.

Uzaludnog su se posla prihvatili oni koji me pokušavaju odvojiti od moje riječi. Sve kada bi to i uspjeli, postali bi ili lopovi riječi ili lopovi lika, a ovako postaju blagi šapat. Ako je tako, a jest, istinu ne znam zašto bih ih onda ja dodatno utišavao? Šapat se ne utišava, njega se čuva, on je znak da se nešto ljudsko tu ipak zbiva.

U šapatu, kao što vidite, postoji nešto romantično, baš kao i u strukturi ličnosti onih, meni nepoznatih osoba, koji upućuju neki vrijednosni sud o meni misleći da tim sudom počinjem biti ono što su oni izgovorili. Ne, riječ mi služi da upravo i jedino ja sebe i svoju stvarnost stvaram. Nikoga drugoga, drugima riječima prilazim, poštujući njihovu autonomiju, čak i kada je ne demonstriraju.

Svaki čovjek stvara sebe, a veličina ovog našeg prolaznog života sastoji se u broju riječi koje smo uputili sebi kako bismo usavršili vlastito postojanje.

Ne znam postoji li bog, i to moje neznanje nije agnostičkog karaktera, ono je neznanje koje hrani egzistencijalni rizik i upućuje me da se u njemu odredim. Ja i samo ja sam taj koji se prema tom povlaštenom i specifičnom neznanju odnosi na način da sebe trebam pozicionirati prema vječnosti i da se uistinu pozicioniram u odnosu na mogućnost vječnosti.

Paradoks vjere ne sastoji se u tome da se njome afirmira božje postojanje u njegovoj tz. objektivnoj odnosno osjetilnoj i empirijskoj odsutnosti, nego u tome da vjernik vidi vrijednost vjere čak ako bog i ne postoji.

To je ono što mene zanima – rizik vjere. Prava vjera ima egzistencijalni smisao neovisno o tome što se događa s bogom, jer vjera oplemenjuje i pozitivno oblikuje život vjernika. Sve ostalo je prevara.

Ako je, dakle, vjera besmislena bez boga, onda je taj bog zasigurno jedna velika obmana i prevara, a život vjernika koji svojom vjerom želi osigurati znanje o postojanju boga, nije ništa drugo nego očaj.

Očajni ljudi, budući da se nisu u stanju odnositi prema sebi, žele drugima određivati kako bi oni trebali živjeti. Ta humana insuficijencija prati ljudski rod najvjerojatnije od samog njegovog početka i sva je prilika da će ga pratiti do njegovog nestanka. Humana insuficijencija, dakako, progovara jezikom licemjerja.

Licemjeri od drugih očekuju da žive životima kakvim oni nikada nisu živjeli. Licemjerstvo humane insuficijencije vidimo na svakom koraku  – od veličanja rata onih koji rata vidjeli nisu i neće ga vidjeti, a imali su prilike, do traženja od siromašnog puka, i to iz skupih političkih i crkvenih salona, da podnese žrtvu i odricanje.

Najprisutnija materija ovog našeg svijeta, zasigurno je licemjerje. To licemjerje me i motiviralo da se odazovem pozivu kolege i prijatelja Marija Županovića i da održim predavanje o licemjernoj kršćanskoj antropologiji koja posljednje stvoreno biće, a po biblijskom nauku je ono što je stvoreno posljednje, bogu bliže i savršenije od svega prethodnoga, pretvoreno u nešto drugotno. Riječ je, dakako, o ženi. Ženi prethodi muškarac, nazivamo ga Adamom, a ona prethodi bogočovjeku, poznatom kao Isus Krist.

Ženu oduvijek i zauvijek promatram i promatrat ću je kao biće koje u svijet unosi ljudskost. Ona je prvotna u božjem umu i u sebi, dok drugotna može biti samo onima koji još uvijek nisu ovladali konceptom ljudskosti, a ni s bogom se nisu proslavili, daleko su od toga da s njime prijeđu na ”ti”.

Kada bih mogao oporučno ostaviti svijest sadašnjeg sebe budućem sebi, koje će uslijed starenja potonuti u labirint dementnosti u kojom ću se trajno izgubiti, zaboravu bih otrgnuo i sebi bih ostavio samo jednu rečenicu: Bez žene nema ljudskosti, ona je prvotna u svakom umu – božjem i čovječjem!

Um koji ne može podnijeti prvenstvo žene, um je prokletog bića, pa makar to biće i tisuću puta umišljalo da je božansko ili uzvišeno – nije, to biće ima bit prokletnika!

Napominjem da razlikujem kršćansku antropologiju, koja promovira ravnopravnost muškarca i žene, od antropologije kršćanskog licemjerja koja o ženi govori u kategorijama ljudskih ostataka koji čednošću i rađanjem ispunjavaju svoju svrhu, a svrha im je da služe muškarcu. Takvima je žena ili čedna ili je, naprotiv, prostitutka, a kada tu čednost analiziramo približavamo se uvidu da je ona zapravo monogamna prostitucija.

Neću prepričavati predavanje, a sve kada bih to i htio, ne bih mogao, jer ono što je nastalo u jednom socijalnom i komunikacijskom kontekstu, izgubilo bi životnost pabirčenjem po strukturama prisjećanja.

Uglavnom, neovisno o svim predavanja, izlaganjima i interpretacijama, razvidno je da bog i muškarca i ženu promatra modelom prvotne ljudskosti. Žena je u božjem umu uvijek prvotna. Bez Eve bi Adam bio osuđen na gospodarenje životinjama. Adam u susretu sa životinjama sebe ne spoznaje kao čovjek, ta svijest mu se rađa tek iz susreta s Evom.

Oni koji ženu promatraju kao biće koje muškarac treba voditi i s njome upravljati, odustaje od ljudske biti jer ženu tretira modelom gospodarenja životinjama. Bog to ne želi, pogotovo ne u kršćanstvu.

Da Marija nije bila prvotna u božjem umu i da bogu nije izrekla svoje ”da” bogočovjeka ne bi bilo. Kršćanska antropologija najsnažniju i najživotniju argumentaciju crpi iz ”da” jedne žene. O Mariji Magdaleni ću nekom drugom prigodom.

Sasvim dovoljno je da shvatimo da ljudskosti nema bez ravnopravnosti odnosno prvotnosti žena i muškaraca. Ljudskost se ne moli na koljenima, ona nastaje u svakom našem ”da” kojim afirmiramo konkretnog muškarca odnosno konkretnu ženu – s ljudima se ne upravlja, njima se ne gospodari, s njima se živi.

Ljudi su prvotni.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Ivan Hrstić je izrekao istinu o vlastitom moralnom sustavu
    •  Proročke riječi Željka Mardešića o dekadentnoj Crkvi
    •  Profesionalni obraćenici mi, riječima Marune, idu na jetra
    •  Samo Mate Uzinić korektno govori, ostali konformistički šute
    •  Bog i čovjek su ravnopravni
    •  Roditelji generacije Z se obračunavaju s prošlošću
    •  Ustav i rukometaši: Državu ne mogu imati beskorisni idioti
    •  Moja domovina je sloboda, u mojoj domovini nema grobova
    •  Milanović i Plenković pristaju biti na jelovniku Trumpa
    •  Omniprezentnosti je bolest političara bez autorefleksije

> Svi tekstovi ovog autora