novinarstvo s potpisom
Posljednjih mjeseci ponešto saznajemo o našoj nedavnoj prošlosti, to ”ponešto” uvelike se odnosi na način rada jugoslavenske tajne policije, na to kako su likvidirani emigranti u svijetu, tko (ni)je umiješan u likvidaciju Stjepana Đurekovića u Njemačkoj 1983. godine, a uza sve te navodno nove spoznaje spominje se kako smo dvojbe o tom dijelu prošlosti mogli riješiti, kako se te udbaše već odavno moglo istražiti, vidjeti tko je od njih što činio.
No, po svemu sudeći nije bilo nekog naročitog interesa da se Perkoviću, Mustaču i ostalima postavi pitanje ”što ste radili u Njemačkoj osamdesetih, dečki?”. Bilo bi to njima neugodno pitanje, a nije red da država zaslužnim građanima postavlja neugodna pitanja.
U tjednu za nama saznali smo da još jednom zaslužnom građaninu, zapovjedniku specijalne policije u ratu Mladenu Markaču, država nije htjela postavljati neugodna pitanja. Markač je svjedočio na suđenju za zločin počinjen nad civilima u Gruborima 25. kolovoza 1995. godine. Markača o događajima u Gruborima, zna li on išta o tome, zna li tko bi mogao znati išta, a tko štošta o tome, nitko ništa nije pitao do 2001. godine.
Od ljeta 1995. godine znalo se da se mnogo zla događalo na dijelu područja oslobođenih ”Olujom”, znalo se da su sela masovno paljena, da su se događala ubojstva civila, zločini. No, državu to naprosto nije zanimalo, vlast punih šest godina nije bilo briga zato što je na njenom području netko palio, netko pljačkao, netko starce ubijao.
Vlast, dakle, nije hajala zato što netko po teritoriju kojega bi morala kontrolirati divlja, pa se onda, valjda, može zaključiti i da je ta vlast bila divljačka. Šest godina tu vlast nije bilo briga zato što je netko ubio šest državljana, među kojima je i starica od 90 godina.
Vlast nije htjela punih šest godina postavljati neugodna pitanja Markaču jer bi odgovori bili neugodni po vlast samu. Nakon toga svakome bi konačno moralo biti jasno zašto je Hrvatska više od desetljeća bila pod paskom međunarodne zajednice kad je riječ o procesuiranju ratnih i poratnih zločina.
Svrha je i smisao te paske bila odgojna i civilizacijska, a ne, kako se to u Hrvatskoj često tumačilo, nepravedna i kaznena.
Da ne bi bilo zabune Grubori su takorekuć istoga trena kad je zločin počinjen izazvali neugodu, barem kod Markača. Dan nakon zločina u Gruborima kroz to je područje prošao ”Vlak slobode”, a Markač je osobno pratio osiguranje vlaka. Iznad tog područja, baš u vrijeme kad je njime prolazio ”Vlak slobode” u kojemu je bio prvi putnik Franjo Tuđman, Markač je primijetio da se diže ”neki dim”, a to ga je razljutilo ”jer nije smjelo biti nikakvih aktivnosti. Bojao sam se da nas predsjednik Tuđman ne prozove zbog toga”, svjedočio je ovog tjedna Markač.
Eto, dakle, što je mogao biti razlog za strah i neugodu: moguće Tuđmanovo estetičko nezadovoljstvo koje bi ga razbjesnilo jer se dim vije nad Gruborima, a nikakvoga dima nad Gruborima ne bi trebalo biti.
Tako smo u tjednu za nama saznali da bi mnogo toga u ovoj zemlji bilo bolje, a poneki ne bi ni strahovali od Tuđmana samo da su na vrijeme obavljena bezdimna ubojstva.
(Prenosimo s portala Novoga lista)