autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Bijes i destrukcija: stvarnost ove usrane zemlje

AUTOR: Ante Tomić / 03.03.2018.

AUTOGRAF Ante Tomić 4 Dinamo je trebao igrati u Rijeci, ali je utakmica otkazana zbog hladnog vremena. Suci su izašli na teren i ocijenili da se na zaleđenom travnjaku lopta, kako su rekli, ne ponaša prirodno.

Konzilij bihevioralnih psihologa zapanjeno je gledao tu loptu. Na niskoj temperaturi čudesno je oživjela, postala kao neko biće, svojeglavo, neposlušno, prkosno, u mješini od svinjske kože bilo je možda više integriteta nego što ga imaju predsjednik Sabora Goran Jandroković i ministrica obitelji Nada Murganić zajedno.

S takvom loptom i na takvom terenu, ukratko, nije se dalo igrati nogomet.

Gosti iz Zagreba popili su voćni čaj i vratili se kući, a hrana koja je trebala biti pojedena na derbiju podijeljena je beskućnicima iz riječkog prihvatilišta Ruža svetog Franje.

Ostavili su negdje ljutite žene i uplakanu djecu, ili zabrinute stare roditelje da bi u nedjelju popodne, na minus deset Celzija, nekome volonterski, čista srca, za svoj gušt razbili glavu. I nakon svega noćili na policiji. Pa, recite, kad ste zadnji put vidjeli da je netko s takvom ljubavlju i poletom radio neki posao?

Novinari se nisu moglo dovoljno nadiviti tome dobročinstvu. To da pršut, sir, francusku salatu i krempite nisu, zamislite, molim vas, bacili u škovace, u prijestolničkoj je štampi ispala takva veličanstvena humanitarna gesta, takvo dirljivo kršćansko milosrđe kao da je Zdravko Mamić lično, svojim rukama prao gubavce.

A dok su se igrači i uprave klubova na Rujevici premišljali hoće li igrati ili ne, njihovi navijači na Trsatu nisu gubili vrijeme. Armada i BBB potukli su se tako strastveno da su cigle letjele.

Prodavačica u obližnjem kiosku je u strahu za vlastiti život legla na pod. Srećom, nije to dulje potrajalo. Specijalne policijske snage su razdvojile izgrednike, desetak njih i privele, a šestero je s lakšim ozljedama obrađeno na hitnoj.

Ako mene pitate, ovo je slučaj koji zaslužuje naše poštovanje. Premda se nogomet nije igrao, navijači su se pošajbali. Dok su igrači cvokotali pod dekicama kao neke zimogrožljive usidjelice, njihovim poklonicima nije smetao ni snijeg ni led ni orkanska bura.

Osim toga, igrače odlično plaćaju, a junaci s tribina su došli džabe, o svom trošku, nagurani po petero njih u starom Fiat Puntu zaleđenih stakala.

Nisu žalili benzina da dođu na svoj, navijački ogled. Ostavili su negdje ljutite žene i uplakanu djecu, ili zabrinute stare roditelje da bi u nedjelju popodne, na minus deset Celzija, nekome volonterski, čista srca, za svoj gušt razbili glavu. I nakon svega noćili na policiji.

Ali nedjeljna tučnjava u Rijeci čudno me potresla. Da se oni biju kao zvijeri, a utakmice uopće nema, i biju se unatoč polarnoj studeni i vjetru što prevrće šlepere, meni je činjenica vrijedna divljenja, mnogo više od takozvanog dobročinstva s dijeljenjem nepojedene hrane

Pa, recite, kad ste zadnji put vidjeli da je netko s takvom ljubavlju i poletom radio neki posao?

Većina nas ne bi izašla na sibirsku anticiklonu i vozila se dva sata ni da nas u svatove zovu. Ne bismo se probijali kroz mećavu u Gorskom kotaru ni da su nam neke lakomislene srednjoškolke preko fejsa poslale svoje selfije u donjem vešu, a frajeri iz Trnja i Dugava su spremno uskočili u automobile, veseleći se mogućnosti da završe slomljene čeljusti i iduća se dva mjeseca hrane na slamku.

I vjerojatno im nije smetalo da utakmica Dinama i Rijeke naposljetku nije odigrana.

Troma i bezvoljna tjelesna aktivnost mlađih punoljetnika koje na ropskim ugovorima drže pokvarenjaci u svečanim ložama, a koja se zbog nečega nejasno u Hrvatskoj još uvijek zove profesionalni nogomet, ionako nema mnogo veze s nogometnim navijačima.

Armada, Torcida, BBB, Kohorta, pulski Demoni i šibenski Funcuti imaju nešto svoje nezavisno od službenog natjecanja. Mladići igraju vlastitu, paralelnu ligu na ulicama, autobusnim kolodvorima i benzinskim pumpama. I igraju je muški, srčano, bez popuštanja i namještanja, i potpuno besplatno.

S takvom loptom i na takvom terenu, ukratko, nije se dalo igrati nogomet

Pratite li ovu rubriku, znate da ja nisam obožavatelj nogometnih navijača. Naprotiv, obično me živcira kad se novinari slaboumno ulizuju delinkventima.

Ali nedjeljna tučnjava u Rijeci čudno me potresla. Da se oni biju kao zvijeri, a utakmice uopće nema, i biju se unatoč polarnoj studeni i vjetru što prevrće šlepere, meni je činjenica vrijedna divljenja, mnogo više od takozvanog dobročinstva s dijeljenjem nepojedene hrane.

Bez zajebancije, nešto tako entuzijastično, zanosno, neiskvareno i nesebično nismo zaista odavno vidjeli.

A to da se entuzijazam i zanos, neiskvarenost i nesebičnost mogu naći još samo u bijesu i destrukciji, nije naravno krivnja navijača, već je naprosto stvarnost ove usrane zemlje.

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije)

Još tekstova ovog autora: