Biskup Jure Bogdan: Hrvatska do Tokija

Uoči 33. hodočašća katoličkih vjernika Hrvatske vojske, policije i branitelja u Hrvatsko nacionalno svetište Majke Božje Bistričke u nedjelju, gdje je vojni biskup povrijedio članak 40. Ustava RH: ”Jamči se sloboda savjesti i vjeroispovijedi i slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja”, gdje se, dakle, građanima jamči pravo da žive bez vjere u Boga ako tako žele ili moraju, vojni ordinarij u Republici Hrvatskoj mons. Jure Bogdan u emisiji “Aktualno” Hrvatskoga katoličkog radija razgovarao je o 27. obljetnici beatifikacije bl. Alojzija Stepinca, ”Hodočašću hrvatske vojske i policije u Hrvatsko nacionalno svetište Majke Božje Bistričke” (krivo, svake godine krivo: ne hodočasti MUP ili HV već oni katolici u redovima policije i vojske) te o Hrvatskom nacionalnom hodočašću u Rim od 5. do 12. listopada.

Nama su, za potrebe ove kolumne, zanimljive slijedeće biskupove rečenice iz toga razgovora (vezane za hodočašće u Rim):

Pitanje voditeljice Tanje Maleš (još jedne koja teško razumije katekizam): ”Važno je naglasiti da je ovo hodočašće ‘Crkve u Hrvata‘. Istina jest da je glavni organizator HBK, ali ‘Crkva u Hrvata’ je širi pojam?”

Biskup Bogdan odgovara: ”Ovdje ću rado spomenuti također i naše visoke nacionalne obljetnice koje obilježavamo raznim slavljima i drugim kulturnim događanjima tijekom Svete jubilejske 2025. godine. Mi ove godine obilježavamo 1100 godina Hrvatskoga Kraljevstva i održavanja splitskih crkvenih sabora u vrijeme hrvatskog kralja Tomislava i kneza Humljana Mihajla. Ovi sabori dalekosežni su u svojim odlukama, doslovno sve do danas, sa svojim organizacijskim posljedicama za našu Crkvu i naš narod. Tada se uspostavlja Splitska metropolija na području kojeg politički kontrolira kralj Tomislav i kojim upravlja knez Mihajlo. Praktično, tu se 925. godine uspostavom metropolije u Splitu i sudjelovanjem sufraganskih biskupā određuje onodobni etnički prostor – domovina hrvatskog naroda, Crkve u Hrvata.

S jedne strane Tomislav je kralj, na saboru su hrvatski biskupi sufraganskih biskupija s Papinim izaslanicima iz Rima. Ovi sabori u crkvenome smislu utrli su smjer crkveno-područnoga ustroja naših krajeva, povezavši ga s korijenima prvih kršćanskih početaka na našem ozemlju.

Gledano nacionalno-politički, njihove su odluke zaokružile i uokvirile ondašnji hrvatski prostor te ga se, u širem onodobnom okviru i ozračju, moglo u njegovu razvoju ubrojiti u zrele i dovršene političke stvarnosti koje su u obličju kraljevske vlasti i struktura iz vremena Tomislava, vladara s kraljevskim statusom iz hrvatske narodne dinastije (925. – 928.), supostojale pokraj drugih, njima sličnih i istodobnih.

Mi i danas, nakon 1100 godina živimo na ovim prostorima koji nisu u jednoj državi. Hrvatska domovina je daleko širi pojam od Republike Hrvatske. Hrvatska domovina jesu krajevi gdje žive naši sunarodnjaci Hrvati. Ovdje su se države mijenjale, padala su, prolazila i uspostavljala se nova carstva i vlasti, osnivale se nove države. Dakako da i drugi narodi koji su tu, koji s nama žive i mi s njima, taj prostor osjećaju i nazivaju svojom domovinom. Tako je i danas. Mi kao Crkva u Hrvata, partikularna Crkva, osjećamo se duboko ukorijenjeni u svoju domovinu, ali istovremeno i podjednako kao članovi i pripadnici jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve kojoj predsjeda u ljubavi Petrov nasljednik, papa Lav XIV. Mi smo Crkva u jednom narodu, s katoličkom kulturom i nacionalnim identitetom. I ovo je jedan od razloga zašto smo ove godine povodom ove 1100. obljetnice u sklopu svete godine organizirali ovo naše zahvalno hodočašće u Rim. Organizator je, kako ste spomenuli, Hrvatska biskupska konferencija, ali na hodočašće su pozvani (to smo napisali u Pastirskom pismu prošle godine na prvu nedjelju došašća 2024. godine) svi vjernici iz biskupija Hrvatske biskupske konferencije, Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine te i iz biskupija i izvan ovih granica, kao i iz hrvatske dijaspore. Tako će ustvari i biti ovo naše hodočašće iz svih ovih prostora gdje mi jesmo u kontinuitetu gotovo 14. stoljeća.”

Dao sam cijeli odgovor biskupa da se ne kaže kako izvlačim rečenice iz konteksta, ali sada ću, još jednom, citirati rečenice koje smatram spornima i koje sam u biskupovom odgovoru podcrtao:

Hrvatska domovina je daleko širi pojam od Republike Hrvatske. Hrvatska domovina jesu krajevi gdje žive naši sunarodnjaci Hrvati.

Mi kao Crkva u Hrvata, partikularna Crkva, osjećamo se duboko ukorijenjeni u svoju domovinu…

Mi smo Crkva u jednom narodu, s katoličkom kulturom i nacionalnim identitetom.

Dakle, biskup Jure Bogdan ovdje govori, od prilike, kao i velikosrpski mitomani: ”Srbije je tamo gdje su srpski grobovi”.

Naši sunarodnjaci, Hrvati, žive, posvuda u svijetu. Eto, ja sam odrastao među njima živeći u Patagoniji, Buenos Airesu, São Paulu… susretao sam ih u Chicagu, New Yorku, Los Angelesu, San Diegu, Washingtonu… u raznim njemačkim i austrijskim gradovima, ali i u Parizu, Londonu, Stockholmu… Znamo da nas ima i u Johanesburgu, Sidneyju, Melbournu… A o grobovima da i ne govorimo, počevši od znamenita groba Ante Pavelića u Madridu ili Josipa Broza u Beogradu.

Na prvu bi se reklo da Jure Bogdan u hrvatsku domovinu smjesta i Hrvate iz Bosne i Hercegovine, koja je nezavisna zemlja priznata od UN-a i naše, Republike Hrvatske, pa je tako oportuno se, na primjer, pitati kojoj je domovini lojalan Hercegovac Dražen Kutleša, trenutno zagrebački nadbiskup.

Međutim, Bogdana treba čitati doslovno pa kazati da se za njega, u hrvatskoj domovini, očito, i Hrvati Vareša, Subotice ili Janjeva na Kosovu.

Ja se uopće ne šalim, ja uzimam Bogdano blebetanje i lupetanje vrlo ozbiljno: dakle, gdje god se neki Hrvat posere ili posrao, tamo je hrvatska domovina, pa bilo to i u mojoj patagonijskog pripizdini!

Puno veći problem je ekleziologija vojnog biskupa prema kojoj u ”Crkvi u Hrvata”, stepinčevoj Crkvi, kako on i drugi vole govoriti, ima mjesta samo za Hrvate. Ponovimo što biskup govori: ”Mi kao Crkva u Hrvata, partikularna Crkva, osjećamo se duboko ukorijenjeni u svoju domovinu… Mi smo Crkva u jednom narodu, s katoličkom kulturom i nacionalnim identitetom.”

Valjalo bi izdati jednu od onih američkih knjiga, nekakvu teologiju za budale/idiote i pokloniti je biskupu Bogdanu, koji se ovdje pokazuje kao nepopjevana budala.

Ali ne gubim ja nadu i mislim da Bogdan može jednom doći k sebi i shvatiti grozotu vlastitih misli. Zato ću ponoviti riječi našeg velikog koncilskog i postkoncilskog teologa dr. fra Tomislava Janka Šagi-Bunića.

Moram ovdje, prije svega, dati neka pojašnjenja.

Bog nam se objavio. ”Djelima i riječima On objavljuje sama sebe i svoj dobrohotan naum koji je utvrdio od vječnosti u Kristu u prilog čovječanstvu. Taj naum ide za tim da milošću Duha Svetoga sve ljude kao posinjenu djecu u njegovu jedinome Sinu učini dionicima božanskog života” (Katekizam-Kompendij, 50-53, 68-69, Verbum/HBK/CuS, Split, 2012.).

Je li Bog rekao sve? ”Darovavši nam svoga Sina, koji je njegova jedina i konačna Riječ, Bog nam je tom svojom Riječju ujedno rekao sve i nema nam što više reći” (sveti Ivan od Križa).

A sada, samo kratko, što nam je kazao Šagi-Bunić: da se Crkva i nacija ne smiju izjednačiti!

Naime, da ”kršćanstvo ne može biti poistovjećeno niti s jednom nacijom (pa tako ni s Hrvatima), nego da je kršćanstvo stvarnost višeg reda, koja prelazi (transcendira) sve narode, sabire svoje članstvo iz svih naroda, stvara zajedništvo druge vrste nego što je nacionalno zajedništvo”, da se ”ne može poistovjećivati kršćanstvo i katolicizam s hrvatstvom”, da se ”ne može govoriti da je Katolička Crkva isto s hrvatskim narodom” (dr. fra Tomislav Janko Šagi-Bunić, ”Katolička Crkva i hrvatski narod”, KS, Zagreb, 1983.).

Eto, da zaključimo, kada je biskup netko tko nije doma s koncilskom teologijom i kada je, dapače, teška budala, onda će te čitati da su ateisti i agnostiti grozni ljudi, da je hrvatska domovina svugdje gdje na svijetu ima Hrvata te da je ”naša” Crkva samo za Hrvate!

Ja pak kažem sve suprotno od toga: da su nam ateisti i agnostici braća i sestre, što sam pokazao objavivši i knjigu sa njima (”U što vjerujemo mi koji u Boga ne vjerujemo”, VBZ), da je domovina samo ona zemlja u kojoj živimo i kojoj smo lojalni pa tako što se trudimo za mnjeno dobro pa plaćajući i poreze, da je Crkva ta sve ljude kao posinjenu djecu u njegovu jedinome Sinu.

Meni je jako žao slušatelje Hrvatskog katoličkog radija te hodočasnike policajce, vojnike i veterane ili vatrogasce i drugih službi jer moraju slušati budalaštine jednog lika koji ne poznaje elemente katoličkog katekizma, a ima mitru na glavi i oslanja se na pastirski štap.

I sada mi na pamet dolaze riječi pokojnog dona Ivana Grubišića koji reče, od prilike, da nama vladaju idioti i budale. ”Jao vama! Slijepe vođe! (…) Budale i slijepci!” (Pazite ovo: Isus kaže: ”Budale i slijepci”).

Jao vama! Jao vama, biskupe Bogdan! Crkva nema granica i ne može se poistovjetiti ni sa jednom zemljom ili sa bilo kojim narodom.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Donosimo 20 točaka mirovnog plana za Gazu
    •  Biskup Petanjak, i nije jedini, smatra ustaše mučenicima
    •  Moj cilj od početka je bio i obrana Bosne i Hercegovine
    •  Možda idemo prema još gorim stvarima i vremenima
    •  Snažne ekumenske vibracije u Jasenovcu i Pakracu
    •  Levarovu i našu nadu sabotira HDZ koji vonja na ustaštvo
    •  Ovi koji šute o zločinu u Gruborima pljuju Franju Kuharića
    •  Fra Marinko Vukman nije ustaša, on je budala
    •  Obogaćen sam milošću i izvanrednim Šerbedžijinim umijećem
    •  Vojni mimohod je poraz kršćanskog humanizma

> Svi tekstovi ovog autora