Biskupi kasne s isprikom Srbima, Židovima, Romima, antifašistima…

Danas, u ponedjeljak 2. ožujka, otvara se Arhiva Svete Stolice iz vremena pontifikata za mnoge spornog pape Pija XII. (1939.-1958.). Konačno ćemo, kako koji povjesničar bude objavljivao pojedini rad, dobiti točne odgovore na otvorena pitanja toga pontifikata i na pitanja vezana uz istoga. Ponajprije se nas tiče sve ono što je vezano uz obustavljeni proces kanonizacije zagrebačkog nadbiskupa i blaženika, kardinala Alojzija Stepinca.

Na primjer, mostarski biskup Ratko Perić tvrdi da Stepinac nije i sredinom 1943. tražio da papa Pio XII. prizna zloglasnu NDH. O tome piše i u knjizi posvećenoj Stepincu – ”Nada koja ne postiđuje”, objavljenoj prošle godine.

Ali imamo i druge izvore/teze. Takva je knjiga američkog povjesničara hrvatskih korijena Joze Tomasevicha ”Rat i revolucija u Jugoslaviji, 1941-1945.” (EPH-Liber, Zagreb, 2010.) djelo vrhunske znanstvene historiografije u kojoj se ne piše hagiografski, kao što to radi biskup Perić, već se odvaja bitno od nebitnog tako da se u povijesne kontroverze unese red i jasnoću i da čitaocu omogući logične zaključke suočavajući ih s preciznom slikom događaja. Da ne bi bilo zabune, Tomasevicha uzdiže ne baš neki ljevičar, već prof. Ivo Banac.

Pod izlikom očuvanja Crkve od skandala stvara se korumpirana stvarnost i sustav s kojim su solidarni njegovi službenici kako bi im ostali zajamčeni ugled, prestiž i moć

Zamislite, pak, ovo, kao radnu hipotezu, kao mogućnost: što bi se dogodilo kada bi se u arhivi Pija XII. pronašao dokaz koji bi opovrgnuo teoriju da su Stepincu famozno pismo Svetoj Stolici iz 1943. ”podmetnuli djelatnici ustaške diplomacije”?

Dakle, maksimanlno ću pojasniti: ako bi se našao dokaz, neporeciv, da je Alojzije Stepinac sredinom 1943., nakon svih zala, nakon što je Heinrich Himmler došao u Zagreb osvjedočiti se da je židovsko pitanje ”riješeno”, i dalje zagovarao od Pape da prizna NDH (Sveta Stolica to nikada nije učinila, u Zagrebu je imala legata, izaslanika, opata Ramira Marconea, pa će i njegova korespondencija s kardinalom državnim tajnikom biti od osobita značenja!), tada bi ”prvorazredna misija” da se Stepinca proglasi svetim propala. Za ustrajne, katkada i neke fanatične odnosno nimalo ekumenske hrvatske (nad)biskupe i za postulatora Stepinčeve kauze Jurja Batelje bi se, narodnim jezikom, reklo da su prdnuli u čabar.

Ali, polako, ja ništa ne najavljujem, niti ovdje zaključujem, samo novinarski razmišljam. I to na temelju riječi pape Franje, koje dobro poznajem i još bolje pamtim. Osobito razumijem da je papa Franjo zaustavio Stepinčevu kanonizaciju (pa i proces beatifikacije pape Pija XII.!) jer ima prigovor savjesti. Stvari nisu jasne, nisu dovoljno dokumentirane, odnosno dokumenti nisu adekvatno proučeni i treba to sada učiniti.

Trajno treba raditi. Evo, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu nedavno je obranjen vrlo važan doktorat Nataše Mataušić koja demistificira ulogu Stepinca u spašavanju djece žrtve ustaškog terora u akciji Diane Budisavljević.

Otvaranje Vatikanskih arhiva s dokumentima koji se odnose na papinstvo Pija XII., točno na 81. godišnjicu izbora Eugenija Pacellija za papu 1939. godine, najavio je u ožujku prošle godine papa Franjo, za kojeg, čim je izabran, u knjizi koju sam objavio nekoliko tjedana nakon izbora kao izdanje Večernjeg lista (”Franjo – Papa s kraja svijeta”, Zagreb, 2013.), rekao da je čovjek savjestan.

”Otvaranje arhiva o Šoi (Holokaustu) čini mi se odličnom idejom. Neka se otvore i neka se sve raščisti. Neka se vidi je li se moglo nešto više učiniti (za spašavanje Jevreja tijekom ratnih godina pontifikata pape Pija XII., op D.P.), pa ako smo u nečemu pogriješili, morat ćemo reći: ‘Pogriješili smo u tome i tome’. Toga se ne treba bojati. Naš cilj treba biti istina. Kada čovjek počne prikrivati istinu, on odbacuje Bibliju” (”O nebu i o zemlji”, Jorge Bergoglio i Abraham Skorka, VBZ, Zagreb, srpanj 2013., str. 74)

U spomenutoj knjizi sam napisao i ovo: ”Pod izlikom očuvanja Crkve od skandala stvara se korumpirana stvarnost i sustav s kojim su solidarni njegovi službenici kako bi im ostali zajamčeni ugled, prestiž i moć. Cijena je privid vrline. Zbog svih prednosti koje proizlaze iz opstanka privida kakav je da je. Prešućivanje istine o prijestupima za Crkvu postaje pitanjem njezina opstanka. Papa Franjo se toga nije bojao i uvijek je govorio istinu, ma koliko bolna bila. Crkva se očito ne snalazi u situaciji rasapa povijesne i političke potke na kojoj je stoljećima počivala kao institucija moći i promašuje niz povijesnih prilika da u tome uspjedne. Ipak, razloga za nadu ima”.

Koliko je papa Franjo iskren i dosljedan, koliko on budi nadu govori i sljedeća situacija. Dok je još bio nadbiskupom Buenos Airesa ne samo što je prijateljevao s rabinom Abrahamom Skorkom, već su redovito razgovarali pred televizijskim kamerama (možete li zamisliti televizijsku emisiju na kojoj bi se uživo i redovno pojavljivao kardinal Josip Bozanić? Teško).

Rabin Skorka ga je jednom pitao što misli o držanju Crkve tijekom Šoaha na što će budući Papa (bila je to 2010. godina) kazati da mu je poznato da Svjetski židovski kongres traži da se otvore Vatikanski arhivi i da se on s tim slaže da se to mora učiniti. Rekao je ovako: ”Otvaranje arhiva o Šoi (Holokaustu) čini mi se odličnom idejom. Neka se otvore i neka se sve raščisti. Neka se vidi je li se moglo nešto više učiniti (za spašavanje Jevreja tijekom ratnih godina pontifikata pape Pija XII., op D.P.), pa ako smo u nečemu pogriješili, morat ćemo reći: ‘Pogriješili smo u tome i tome’. Toga se ne treba bojati. Naš cilj treba biti istina. Kada čovjek počne prikrivati istinu, on odbacuje Bibliju” (”O nebu i o zemlji”, Jorge Bergoglio i Abraham Skorka, VBZ, Zagreb, srpanj 2013., str. 74).

I što se dogodilo? Jorge Bergoglio je postao Papa i naredio je da se intenzivira priprema, a sada se i otvara ta famozna arhiva! Valja biti korektan i navesti da su od 1. siječnja 2005. javnosti dostupni dokumenti Vatikanskoga tajnog arhiva iz razdoblja u kojem je budući papa Pio XII. bio nuncij u Hitlerovoj Njemačkoj.

Elem, znanstvenicima će biti dostupna arhivistička dokumentacija koja se odnosi na papinstvo Pija XII. sve do njegova preminuća 9. listopada 1958. godine u Castel Gandolfu. ”Ozbiljno i objektivno povijesno istraživanje znat će u pravom svjetlu i prikladnoj kritici procijeniti djelovanje pape Pacellija, svijetle kao i trenutke velikih teškoća, teških odluka, možda i ljudske i kršćanske opreznosti, što se nekima moglo učiniti kao prešućivanje…” (papa Franjo).

Ja ću danas još jednom dati primjer o tomu kako je Pio XII. i više nego prešućivao.

Ako bi se našao dokaz, neporeciv, da je Alojzije Stepinac sredinom 1943., nakon svih zala, nakon što je Heinrich Himmler došao u Zagreb osvjedočiti se da je židovsko pitanje ”riješeno”, i dalje zagovarao od Pape da prizna NDH (Sveta Stolica to nikada nije učinila, u Zagrebu je imala legata, izaslanika, opata Ramira Marconea, pa će i njegova korespondencija s kardinalom državnim tajnikom biti od osobita značenja!), tada bi ”prvorazredna misija” da se Stepinca proglasi svetim propala

Svojedobno sam prijatelju Zoranu Filipoviću koji je vodio izdavačku kuću Zoro ukazao na važno otkriće o zatajenoj enciklici Pija XI. koju Pio XII. nije želio objaviti. Za nas je ta priča važna jer spaja Pija XII. i Stepinca.

Zahvaljujući izuzetno preciznom novinarsko-teološkom istraživanju Georgesa Passelecqa i Bernarda Sucheckyja o sudbini ”izgubljene enciklike Pija XI.”, njihov tekst je objavljen u Parizu 1995. pod naslovom ”L’encyclique cachee de Pie XI. Une occasion manquee de l’Eglise face a l’antisemitisme”, saznajemo da se autor teksta enciklike, američki isusovac francuskog porijekla John LaFarge, po povratku s Euharistijskog kongresa u Budimpešti (26. do 30. svibnja 1938.) zaustavio u Zagrebu kako bi upoznao Stepinca i to po naredbi Pija XI. U svojim memoarima LaFarge piše da je Stepinčevo držanje pred vlastima NDH i Pavelića osobno bilo kontroverzno. Posebno za komuniste koji su ga 1946. na montiranom procesu osudili na 16-godišnju kaznu zatvora.

Godine 1954. taj isusovac opisuje Stepinca kao gorljivog branitelja vjere, prava i pravde, koji je kao neprijatelj rasizma bio uvjeren da je zauzeo prilično hrabru poziciju pred nacističkim ”konkvistadorima Jugoslavije” i pred njihovim ”ustaškim saveznicima”. Isto tako, u dijelu francuskih povjesničarskih krugova vlada mišljenje da nadbiskup Stepinac nije želio osuditi hrvatsku državu, a ako je samo kritizirao njene javne čine, nije to bilo iz simpatije prema tom totalitarnom sistemu, nego da ne bi suviše jako udario institucije koje su mu se činile važne za opstanak nezavisnosti Hrvata (usp. u Xavier de Montclos, ”Les Chretiens face au nazisme et au stalinisme. L’epreuve totalitaire, 1939.-1945.”, Plon, Pariz, 1983., str. 174.).

Elem, Pio XII. je od LaFargea zatražio da pripremi tekst za encikliku. U njenom pisanju ulaze i Stepinčeve rečenice (zato će ih Stepinac iskoristiti u listopadu 1943. u čuvenoj propovijedi o jedinstvu rasa). Enciklika je dogotovljena i prevedena na latinski, ali Pio XI. umire nekoliko dana prije zakazanog objavljivanja. Pio XII. odlučuje ju ne objaviti. Sada je imamo na hrvatskom jeziku kao izdanje izdavačke kuće Zoro (”Zatajena enciklika pape Pija XI”, Zagreb, 2011.).

Bilo kako bilo, sasvim je pouzdano vjerovati da je Stepinac u očima Pija XI. uživao ugled prijatelja i zaštitnika Židova (o čemu također svjedoči Lafarge u svojim memoarima) koji su već tada stizali u hrvatske krajeve tražeći spas od nacističkog progona. Pio XII. nastavio je isto tako vrlo dobro misliti o Stepincu. Ali zašto je taj Papa dva puta primio ustaškog poglavnika Antu Pavelića (1941. i 1943.) premda je dobro znao da je ustaški režim provodio uništavanje Židova, pravoslavnih Srba i Roma, odnosno da je sam fašistički diktator bio jedan od izvršitelja nacističkog plana ”konačnog rješenja” židovskog pitanja?!

Ili: zašto je papa berlinskom nadbiskupu Konradu von Preysingu, koji ga je molio da intervenira za Židove, odgovorio da je procjena na mjesnim biskupima?

Zašto je papa Pio XII. dva puta primio ustaškog poglavnika Antu Pavelića (1941. i 1943.) premda je dobro znao da je ustaški režim provodio uništavanje Židova, pravoslavnih Srba i Roma, odnosno da je sam fašistički diktator bio jedan od izvršitelja nacističkog plana ”konačnog rješenja” židovskog pitanja

Pokazao sam i na široko objasnio ulogu Alojzija Stepinca u sastavljanju nikad od Svete Stolice objavljene enciklike ”Jedinstvo ljudskog roda” (Humani generis unitas) pape Pija XI. (čije sam objavljivanje na hrvatskom jeziku potpomogao). Kardinal Bozanić i njegovi propagandisti (Juraj Batelja i drugi) nikako da odgovore na pitanje kako to da je 1938. Stepinac savršeno dobro shvaćao opasnost rasizma, ali je 1941. ostao nijem pred ustaškim rasizmom?!

I tako, neće se u godiname koje slijede samo odgovoriti na pitanje je li ”Hitlerov Papa” ipak veliki čovjek u zlim vremenima (u što čisto sumnjam), nego i za nas na puno važnije pitanje: ako je ratni sarajevski nadbiskup Ivan Šarić zapamćen kao ustaška hulja jer je otvoreno i žustro, premda je znao za užasne zločine, podržavao ustaški režim i Antu Pavelića, hoće li zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac biti obilježen kao osoba koja je radila nedopuštene i, kako je napisao patrijarh Irinej papi Franji, ”stravične kompromise kakvih je na žalost bilo mnogo u odnosima Stepinca i njegovog klera s Nezavisnom Državom Hrvatskom?”

Jer, ako će biti tako, slutim da hrvatski (nad)biskupi dobrano kasne s ozbiljnom, dubokom i temeljitom isprikom prema Srbima, Židovima, Romima, antifašistima… Onom vrstom priznanja o kojoj je nadbiskup i kardinal Bergoglio govorio rabinu Skorki.

I na ovo se nema što više dodati.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora