Biti Teofil u vrijeme kada su domoljubi zamijenili Udbu

Do 1991. neprijatelje nam je, manje ili više uspješno, određivala država: njemački i talijanski okupatori, domaći izdajnici, ekstremna neprijateljska emigracija, unutarnji neprijatelj… Tako je to otprilike izgledalo, u to se uglavnom vjerovalo ako se željelo živjeti kao sav normalan svijet. Ali kada je došla 1991, i kada je nakon dugih četiri-pet godina priprema, koje su podrazumijevale tempiranje i finougađanje mržnje, konačno pala krv, način na koji se bira neprijatelj biva jednostavniji i okrutniji.

Za početak, neprijateljima postaju svi koji imaju neodgovarajuća imena i prezimena u osobnim dokumentima, svi koji su u krivim crkvama kršteni, svi za koje se prema nekoj mračnoj logici rasporeda glasova u osobnim imenima pretpostavlja da će se naći s druge strane fronte. Fronta, naravno, može biti metaforična, ali i vrlo stvarna. 

Potom, neprijateljima te 1991. postaju svi koji nešto krivo misle. Ili koji uopće nešto samostalno i izvan toka misle. Nakon 1991. sve ono čime su se bavile država i njezine institucije, Udba, vojska i policije, zajedno s režimskim medijima, počelo je funkcionirati kao perpetum mobile, samo od sebe, po principu samoorganizacije. Ili domoljublja, kako se to u Hrvatskoj kaže, a u Srbiji će se, recimo, ili u bošnjačkim i srpskim dijelovima Bosne i Hercegovine, reći će se nekako drukčije.

Ne bi, na žalost, mnogo pogriješio onaj tko bi ustvrdio da je glavninu posla u protjerivanju i zatiranju manjina nakon 1991. proveo samoorganizirani narod. A kada je nakon ratova nastupio konačni mir, sve preostale krivovjernike, krivorodnike i krivomišljenike na odlazak nagovorili su samostalni i od države i državnih organa neovisni domoljubi.

Nastupila je demokracija, kako u Hrvatskoj tako bogme i u Srbiji, pa se država takvim prljavim poslovima nije više bavila. Nego su se njima bavili oni koji misle velikom zajedničkom glavom. A s njima i oni, čiji je slučaj zlokobniji, kojima je vlastito stradanje postalo jedinim moralnim mjerilom i orijentirom.

Teofil Pančić bio je jedan od najvažnijih pisaca i intelektualaca naše generacije, jer je punih trideset godina pokazivao krajnji prezir prema toj velikoj zajedničkoj glavi. Najprije onoj, koja bi mu pripala prema rasporedu glasova u njegovu imenu i prezimenu, koji sugerira da su Teofilovi preci bili Srbi. A onda i prema onoj, nešto manjoj ali ipak zajedničkoj glavi, koja bi da se u ime svih nas koji se usuđujemo razlikovati, suprotstavljala većinskim nacionalistima i patrijarhalcima. Ta manja glava se također bavi obilježavanjem i progonom neprijatelja, te zastrašivanjem i discipliniranjem vlastitog stada.

I još nešto: Teofil je krajnje gospodski odbijao da svojim životnim slučajem mjeri epohu ili da, ne daj Bože, vlastitim stradanjem mjeri sasvim neusporediva stradanja zbiljskih stradalnika.

A za njega su, prema nekom do okrutnosti čvrstom i neporecivom viteškom principu, stradalnici vazda bili oni Drugi: Albanci, Bošnjaci, Hrvati, Madžari. A onda i svi ostali Drugi, onako kako bi se pojavljivali i kako bi plaćali cijenu svoje drugosti.

Oni među kojima je živio i s kojima je dijelio nešto od rasporeda glasova u svome imenu i prezimenu, vrijeđali su ga i napadali. Nisu prezali ni od fizičkih napada. Provodili su nad njim taj sirovi i surovi zakon čopora, koji je zavladao 1991, a prema kojem čopor regulira ono što je za komunista regulirala Udba. Za njih takve, Teofil je u Beogradu bio – ustaša. I upravo tom riječju su ga ispraćali po fejsbucima nakon što se 3. veljače 2025, jezikom vjerujućih, Teofil upokojio.

Tog dana su, inače, naši katolici slavili svetog Vlaha, zaštitnika Dubrovnika, dok je to bio dan svetoga Maksima Ispovjednika, kojeg je Crkva njegova vremena osudila kao heretika, jer je zastupao diofizitsku poziciju, učeći da Krist ima i čovječansku, a ne samo božansku prirodu.

Strašni su ti sirovi i surovi ljudi u Srbiji koji takvoga svog čovjeka kakav je bio Teofil proglase ustašom. Ama ništa manje nisu strašni od onih u Hrvatskoj koji bi svakoga od nas, njegovih prijatelja, po sto puta proglasili četnicima. Ali pustimo nas, mi više nismo važni, nego on, govorimo o njemu.

Teofil je svojom obranom i ustrajnim zagovorom Drugih trideset godina činio nešto veličanstveno. Naspram toga svog svijeta, prihvaćajući ga u svoj raskošni zagrljaj, Teofil je nastupao kao posvećeni Prvi. Naravno da to nije bila njegova namjera. Sve što je govorio, mislio i pisao, on je činio isključivo kao Teofil Pančić. Na svoju odgovornost i u svoje ime.

Ali upravo zato što je bio tako odlučno sam, glava kojom je mislio i kojom se suprotstavljao onoj velikoj svemoćnoj glavurdi kojom misli cijeli narod, ne samo da je bila bolja, upornija, darovitija i pametnija od nje, nego je ta njegova glava, jedna, jadna i ranjiva, bila glava Prvog, koji štiti sve druge. Bila je, avaj Teofile, avaj prijatelju moj, glava ne samo jednoga slučajnog Srbina, nego glava Srbije.

Nije mu bila takva namjera, gnjevom bi se svojim obrušio na pomisao da bi on mogao biti išta više od Teofila (a i to bi mu katkad bilo previše, premda je uglavnom bilo taman!), ali čovjek katkad ne bira u ime koga će stajati i koga će na strašnom i na pustom mjestu predstavljati.

Konačno, nastupajući tako, a da u tih trideset godina skoro, koliko smo prijateljevali, nikad ne učini, ne napiše i ne kaže ama baš ništa što bi od toga odstupalo, ništa što bih mu mogao zamjeriti, prema čemu bih morao pokazivati dodatno razumijevanje, ili što bih otpisivao i opravdavao time što on, ipak, živi tamo gdje ne samo da ga katkad pljuju i tuku, nego i tamo gdje se misli iz neke malo drukčije perspektive od one koju nudi mjesto s kojega mislim ja ovdašnji, Teofil je demonstrirao savršenu otpornost i imunitet na sve duhovne, političke i intelektualne mode i tobožnje utjecaje.

Nije to samo bila stvar pameti i dara, nego i stvar karaktera. Onim što ga nije zanimalo – a koješta Teofila nije gotovo nimalo zanimalo, recimo fudbal i sport općenito! – on se nije ni bavio, niti je o tome nešto naročito mislio. O onom, pak, što ga je zanimalo, i što je pritom bilo njegov život, Teofil Pančić imao je mišljenje, koje nikad nije imalo nikakve veze s onim tako toksičnim, opasnim i smrtonosnim stavom zajednice, stavom velike zajedničke glave, koja ljude uzdiže među svece i koja ih baca u septičke jame, ovisno o tome jesu li iz perspektive naše grupe neprijatelji ili nisu.

Zato su, recimo, njegovi novinski eseji ili nekrolozi Bori Đorđeviću ili Momi Kaporu toliko važni i tako fatalno drukčiji od svega što se o njima pisalo.

Ali umjesto da to bude pouka onoj manjoj kolektivnoj glavi, lijevoliberalnoj, antinacionalističkoj, manjinskoj, mondeno ljevičarskoj, ljudskopravedničkoj, od nekih doba Teofil je i njima postao neprijatelj. Tako da nije manjkalo ni onih sasvim perverznih situacija da ga pljuju nacionalisti, a dopljujuju građanisti.

Za živu poslijeratnu hrvatsku književnost Teofil Pančić bio je njezin generacijskih kritičar. Vrlo je precizno i mirno to zabilježio Jurica Pavičić u Jutarnjem listu. Mnogo je pisao o hrvatskim piscima naše generacije, i o njihovim knjigama. Bio je krajnje blagonaklon, ali i vrlo precizan čitatelj i tumač. U tom dijelu svoje ličnosti, u tom svom utjelovljenju, Teofil nije bio tamošnji, nego je bio ovdašnji. Hrvatska književnost nije za njega bila književnost Drugoga.

Takav je, uostalom, bio i u jezičnom smislu. Govorio je i pisao nekom neponovljivom, upečatljivom i snažnom srpskom ekavicom, koja je imala takav stilistički obuhvat da se u nju usijecalo i upisivalo čudovišno široko i duboko iskustvo jezika.

Jezik Teofilov srpsko-ekavski bio je furioznog daha, poput lokomotive, poput Krleže koji se zaglavio u Dobrovićevu liftu i zauvijek u Beogradu ostao, poput Vinavera, duhovitog, rugalačko-pjesničkog, koji tako lako mijenja tonalitete, jezične obrasce i diskurse. Teofil je od onih pisaca, kakvih jedva da ima u našim književnostima i u našim novinama, koje ćete s užitkom čitati i ako vas nimalo ne zanima to o čemu pišu. 

No, kako je, objavljujući mnogo i po hrvatskim novinama, povremeno bivao u prilici da se njegovi tekstovi prevode i prepjevavaju na hrvatski, ponudio je da se ne radi suvišni posao, nego da će on, ako mu tako kažu, tekst i napisati na hrvatskom.

I bio bi to isti Teofil, ali jezik doista je bio drugi. Srpski i hrvatski, naime, mogu biti dva jezika samo kod stvarno velikih pisaca. Dvije velike kolektivne glave muču i kokodaču na istome jeziku, i tu nam pomoći nema.

(Nije dozvoljeno preuzeti ovaj sadržaj bez autorova odobrenja. Prenosimo s autorova portala gdje je kolumna naslovljena: Biti Teofil u vrijeme kada su domoljubi i patrioti zamijenili Udbu u poslovima otkrivanja neprijatelja).

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Teofilova imaginarna domovina
    •  J.Carter, posljednji predsjednik koji se stvarno molio Bogu
    •  Preseljavali se uredništvo N1 iz Luksemburga na Markov trg?
    •  Zašto radosno razbuktavamo vatru na kojoj gori Kalifornija
    •  Slobodan Šnajder i spašavanje Krleže od uprizorenja Zastava
    •  Tko za Božić puca, taj za Božić ubija
    •  Što bi nam mogla značiti poniznost u ova gorda i šugava doba
    •  Plenkovićev krvavi novac za umirovljenike i Dragana Primorca
    •  Moja domovina je u glasu Amire Medunjanin
    •  Kazalištem se služe da sakriju zločine vlasti

> Svi tekstovi ovog autora