Blagdan Duha Svetog: neka Crkva ne postane spomenik Bogu!

Danas je Pedesetnica, grčki pentekostes u doslovnom prijevodu pedeseti dan, kod nas poznatiji kao Duhovi (dan).

U crkvama Zapada, katoličkim i protestantskim, ove nedjelje 23. svibnja to je blagdan silaska Duha Svetoga koji istovremeno označava rođenje kršćanske Crkve i početak evangelizacije svijeta.

U istočnom, odnosno pravoslavnom kršćanstvu blagdan ima više trinitarno značenje s naglaskom na očitovanju Duha Svetoga kao treće božanske osobe.

Radi se o trećem najvažnijem kršćanskom blagdanu kojim se obilježava veliki događaj izlića Duha Svetoga na pedeseti dan poslije Uskrsa. Poput Uskrsa Duhovi su pomični blagdan te se stoga uvijek slavi nedjeljom.

Mi o tom ključnom ranokršćanskom događaju i o njegovim dramatičnim posljedicama ne bismo ništa znali bez zapisa jednog grčkog liječnika. Bez istog autora bismo teško mogli saznati izuzetno važne temelje kršćanstva te o tome kako su ranokršćanske misije doslovno promijenile Rimsko Carstvo.

Autor trećeg Evanđelja i prvi kronolog rane Crkve je Luka, grčki liječnik koji se pridružio Pavlu, apostolu naroda, na njegovu drugom misijskom putovanju i odonda ga vjerno pratio te pažljivo dokumentirao prvu povijest apostolskog kršćanstva. S liječničkim osjećajem za detalje Luka posjeduje i izuzetnu sposobnost povijesnih kontekstualizacija i sumarizacija te impresivne teološke interpretacije.

Potkraj svog prvog sveska dr. Luka najavljuje Duhove tvrdnjom da je sam Gospodin Isus svojim učenicima zapovjedio da ne idu iz Jeruzalema dok ne prime ”silu odozgo” (Luka 24, 29).

U kontinuitetu te najave Luka u svom drugom djelu govori kako je Isus svojim ustrašenim učenicima istodobno objasnio da će ih upravo to iskustvo učiniti hrabrim svjedocima i učinkovitim evangelizatorima svijeta:

Prvo izdanje velike oxfordske ”Enciklopedije svjetskog kršćanstva” dokumentirano govori o 217 milijuna pentekostalaca unutar njihovih denominacija uz 161 milijun vjernika s pentekostnim iskustvom u drugim protestantskim crkvama i 90 milijuna ”katoličkih pentekostalaca” (karizmatika)

”…naloži im da se ne udaljuju od Jeruzalema, već da ondje čekaju obećanje Očevo, obećanje za koje ste čuli od mene: Ivan je krstio vodom, a vi ćete domalo biti kršteni Duhom Svetim… primit ćete snagu pošto Duh Sveti dođe na vas, pa ćete mi biti svjedoci u Jeruzalemu, u svoj Judeji, u Samariji i sve do kraja zemlje” (Djela 1,8).

Kao što se često navodi, knjigu Djela apostolskih bilo bi preciznije i teološki ispravnije nazvati ”Djela Duha Svetoga u Crkvi prvoga stoljeća”.

Ta silna ”Djela” otpočinju izlićem Duha Svetoga na Pentekostes, koje je popraćeno fenomenom glosolalije (govorenja drugim jezicima). ”Svi se oni napuniše Duha Svetoga te počeše govoriti tuđim jezicima kako ih je već Duh nadahnjivao da govore” (Djela 2,4).

Tome iznenađujućem javnom fenomenu slijedila je nadahnuta duhovska propovijed apostola Petra, koji to iskustvo poistovjećuje s ostvarenjem proročanstva proroka Joela: ”U posljednje ću vrijeme – veli Gospodin – izliti od svoga Duha na svako ljudsko biće…” (Joel 3,1).

Petrova propovijed svoj vrhunac dostiže uvjeravanjem da je Isus iz Nazareta kojeg su oni razapeli doista uskrsli i prisutni Gospodin i Spasitelj te praktičnim pozivom na obraćenje i krštenje koje prati najava da dar Duha Svetoga mogu primiti i sve sljedeće generacije vjerujućih.

”Vama je, naime, ovaj obećani dar namijenjen, vašoj djeci i svima koji su daleko, koliko god ih pozove k sebi Gospodin, naš Bog” (Djela 2,39).

Pentekostalci (grana protestantizma, op. A.) svoje ime duguju današnjem blagdanu, a svoje iskustvo, učenje i praksu temelje upravo na tom Isusovu učenju i iskustvu apostolske Crkve. Zato ih suvremeni svijet prepoznaje ne samo kao ljude koji vjeruju u krštenje Svetim Duhom i u duhovne darove, nego i kao najplodonosnije evangelizatore dvadesetog, a sada i dvadeset prvog stoljeća.

Iako postoji kontinuitet duhovnog iskustva i očitovanja Duha između rane Crkve i pentekostalno-karizmatskog gibanja današnjice, ipak se opravdano postavlja pitanje zašto se karizme (duhovni darovi) u njihovoj punini ne očituju obilnije tijekom stoljeća postapostolske kršćanske povijesti.

Crkveni otac Krizostom (347. – 407.) pokušao je na to pitanje odgovoriti objašnjenjem kako ih je ranije Crkva trebala zbog svojeg misionarskog djelovanja i izuzetne situacije. Kad se kršćanstvo proširilo i naširoko prihvatilo kao ispravna vjera, nadnaravna djelovanja Duha više nisu bila potrebna.

Zanimljivo je da slično objašnjenje daju i neki protestantski fundamentalisti našeg vremena u svojem odbacivanju duhovskih gibanja. Po njihovom shvaćanju su karizme posjedovali samo apostoli ili rana Crkva najduže do vremena dovršenja novozavjetnog kanona. Tada je pisana Riječ nadomjestila darove i čuda, a Duh je prestao govoriti i djelovati, osim preko Pisma, koje oni tumače doslovno iako selektivno i nedosljedno.

Veliki propovjednik duhovnog probuđenja i otac metodizma (anglikanski svećenik) John Wesley (1703. – 1791.) ne prihvaća takvo objašnjenje. ”Do nestajanja duhovnih darova nije došlo, kao što neki vulgarno misle, zato što više ne postoji potreba za njima, ili zato što se svijet obratio… pravi je razlog što se ohladila ljubav mnogih, gotovo svih kršćana… to je pravi razlog zašto se više u kršćanskoj Crkvi nisu mogli naći ti posebni darovi Duha, zato što su kršćani postali pogani”.

Drugi razlog, koji spominje Wesley, jest u tome što je Crkva sve više naglašavala razum i intelektualni pristup vjeri i tako počela smatrati sumnjivim sve što se nije moglo racionalno objasniti. Ponekad su i crkvene strukture postajale tako krute da Duh više nije imao mjesta i pristupa djelovati unutar njih.

Belgijski kardinal Leo Joseph Suenens, kojeg sam osobno upoznao kao jednog od glavnih pokretača duhovne obnove u Katoličkoj Crkvi, bio je, po mišljenju mnogih, i najutjecajniji crkveni prelat na Drugom vatikanskom saboru.

U svojoj knjizi A New Pentecost? on se uglavnom slaže s Wesleyevom ocjenom te tvrdi da su karizme nestajale stoga što je ”vjera postajala slabijom i kršćanstvo se sve više uzimalo zdravo za gotovo umjesto da se prigrli kao način života”.

Pentekostno buđenje počinje početkom dvadesetog stoljeća. Pentekostalci na početku, kao i metodisti stoljeće i pol ranije, ne namjeravaju osnivati nove crkve, već postati instrumentima duhovne probude unutar svojih. Vrhovi protestantskih crkava ipak nisu bili strpljivi s njima pa su ih osuđivali, isključivali, pa čak i progonili. Tako su te skupine probuđenih vjernika bile prisiljene organizirati se kao nove vjerske zajednice.

U crkvama Zapada, katoličkim i protestantskim, ove nedjelje 23. svibnja to je blagdan silaska Duha Svetoga koji istovremeno označava rođenje kršćanske Crkve i početak evangelizacije svijeta. U istočnom, odnosno pravoslavnom kršćanstvu blagdan ima više trinitarno značenje s naglaskom na očitovanju Duha Svetoga kao treće božanske osobe

Njihov rast je bio eksplozivan. Jedan od najvećih kršćanskih umova svog vremena, dr. Henry Van Dusen, rektor znamenitog Union teološkog fakulteta u New Yorku 1958. u američkom časopisu Life zapanjuje svijet izjavom da su pentekostalci ”treća najsnažnija grana kršćanstva” i najznačajnija religiozna pojava novijih vremena.

Četvrt stoljeća kasnije prvo izdanje velike oxfordske ”Enciklopedije svjetskog kršćanstva” dokumentirano govori o 217 milijuna pentekostalaca unutar njihovih denominacija uz 161 milijun vjernika s pentekostnim iskustvom u drugim protestantskim crkvama i 90 milijuna ”katoličkih pentekostalaca” (karizmatika).

Sva istraživanja pokazuju da su ti brojevi do danas otprilike utrostučeni. Radi se, kako su argumentirano tvrdili veliki protestantski teolozi Karl Barth, D. F. Brunner i drugi, o najvećoj duhovnoj revoluciji od reformacije naovamo.

Pentekostalci naglašavaju da je Bog živa Osoba i da Duhom svojim i danas mijenja živote i okolnosti te u tom smislu oni ostaju poziv i izazov cijelom kršćanstvu. Jer, kako je rekao njihov prezbiterijanski proučavatelj dr. John Mackay, rektor Princetona, ”u onom trenutku kad Crkva postane potpuno programirana i depersonalizirana, ona postaje spomenik Bogu prošlosti, a ne instrument njegove moći u sadašnjosti”.

Duhovsko gibanje nije poziv na neku ekstazu, bježanje od svijeta ili čak poziv na govorenje (molitvu) jezicima. Ono je prije svega poziv na obraćenje, metanoju, na život u punini i slobodi Duha u ljubavi i miru.

Pentekostalizam kao trajni plod Pedesetnice i pokret cjelovitog Evanđelja je ponajprije poziv na ozbiljno i radosno nasljedovanje Isusa Krista u snazi i slobodi Duha Svetoga.

 

UKOLIKO VAM SE tekst DOPADA sam Volite NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA sam NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ Račun, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILČU NA Naj BROJU 060 800 333 HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE .

    •  Stogodišnji Jimmy Carter – najuspješniji bivši predsjednik
    •  Pola stoljeća Lausanskog pokreta za evangelizaciju svijeta
    •  Pismenost je preduvjet napretka na svim područjima života
    •  Gospa na nebo uznesena ''dušom i tijelom''? Plod mašte
    •  Privlačnost ersatzreligije koja se zove nogomet
    •  Trump je 34 puta kriv, a mnogi Amerikanci još uvijek naivni
    •  Medalja slobode isusovcu i evanđeoskoj političarki
    •  Cvjetnica – spomen na Isusov mesijanski ulazak u Jeruzalem
    •  Religijska slika svijeta se mijenja
    •  Diana Budisavljević: najbolji ljudi u najgorim vremenima

> Svi tekstovi ovog autora