Bleiburška pretjerivanja

Mislio sam da sredinom svibnja imam posla samo s biskupima koji nisu adekvatno školovani, mada se neki kite doktorskim titulama, i koji ne vole antifašizam, pa onda hrvatskom antifašizmu lijepe etiketu kakvu su zaslužili, štajaznam, Pol Pot i njegovi crveni kmeri ili Josip Staljin i Mao Ce Tung koji su u svojim režimima pobili, brat bratu, jedno 80 milijuna ljudi.

 

Mislio sam da, budući da se stručno bavim pitanjima političke teologije, diskusiju trebam ograničiti na one koji prilikom bleiburške komemoracije lupaju cifre kao što sam ih i ja lupao u Argentini, u dobroj školi Pavelića, ali i Korskog, napuhavajući ”tragediju” sve do 300.000 mrtvih koji, da su se dogodili na tom polju pred Englezima generala Scotta, ne bi ostavili Curchillu drugu opciju nego da kolegu Trumana zamoli da isproba neku treću varijantu atomske bombe, hm, pa gdje drugdje nego nad Beogradom.

 

Bio sam naivan, da, naivan i umišljen ufajući se da će, ako sam već autor najtiražnije publicističke knjige, barem moje kolege novinari u nju zaviriti. Ali, joj, da, joj, morat ću se pozabaviti i s ovogodišnjim predvoditeljem farse na Bleiburškom polju, dubrovačkim biskupom Matom Uzinićem, ali i s onima u struci koji možda misle da sam napisao ljubić jer, siroti, mada puste milijune duguju državnom proračunu, nisu kadri dati 99 kuna za komad povijesti koji će im pomoći da se ne blamiraju onako kako se u subotu izblamirao Davor Butković u Jutarnjem listu.

Morat ću se pozabaviti i s ovogodišnjim predvoditeljem farse na Bleiburškom polju, dubrovačkim biskupom Matom Uzinićem, ali i s onima u struci koji možda misle da sam napisao ljubić jer, siroti, mada puste milijune duguju državnom proračunu, nisu kadri dati 99 kuna za komad povijesti koji će im pomoći da se ne blamiraju onako kako se izblamirao Davor Butković u Jutarnjem listu

 

Hajmo, dakle, podučiti Buleta, uz mogućnost da mu je možda, kao što mu je podmetnut intervju sa Sanaderom, podmetnut i tekst ”Desnica zloupotrebljava žrtve Bleiburga…”. U tom slučaju mu se ispričavam jer dok ovo pišem, strepim nad mogućnosti da udarno pero EPH nije zaista napisao idiotarije kojima započinje tekst koji je pripisan Davoru Butkoviću.

 

Naime, smatra Butković (ukoliko je to Butković napisao; zaista moramo biti oprezni s tako kvalitetnim novinarima) da je vladajuća koalicija teško pogriješila kada je ukinula saborsko pokroviteljstvo nad komemoracijom u Bleiburgu jer ”hrvatska država jest dužna obilježavati masovno smaknuće velikog broja svojih građana”. A vi se možda pitate što je krivo u Butkovićevoj tezi? Pa ono osnovno: kod Bleiburga se nije dogodio nikakav masovni zločin nego tek ovo što ću sada opisati.

 

Negdje oko 4 sata poslijepodne, tog utorka 15. svibnja 1945., posvuda oko Bleiburškog polja – kamo u tom trenutku nije dospjela ni polovina putem prorijeđene kolone dugačke preko 40 km ili oko trećine onih koji su krenuli iz Zagreba (ili prolazili kroz Zagreb) – počele su se pojavljivati bijele zastave, odnosno razne svijetle krpe, košulje, majice. Jedna grupa ustaša, u namjeri da pobjegne od zarobljavanja, sukobila se s jednom drugom grupom koja se tome protivila, te je nakon njihovog međusobnog okršaja izbrojano 16-ero poginulih.

 

Neki izvori kažu da tom broju treba pridodati još desetak ubijenih u stražarskom pripucavanju na pojedine pokušaje bjekstva, pa prema svim mogućim podacima o mogućim zbivanjima na polju pred Bleiburgom tog 15. svibnja 1945. broj mrtvih nije mogao prijeći brojku 40. Moj djed Erih Pavlinec je tamo bio i njegova će osobna priča, budem li živ i zdrav, dobiti vlastitu knjigu.

 

Brojne ustaške jedinice su se predavale, pa čak i one koje se očajnički uporno nikako nisu htjele predati, te se i dan-danas tvrdi da to nikada i nisu učinile. Stariji civili, žene i djeca, od kojih, hvala Bogu, neki i danas žive, svjedoče kako su potjerani kućama, dok je oko 35.000 zarobljenika odvedeno preko Celja u Maribor, gdje su koji dan potom počinjeni doista brojni zločini. Naročito u Teznom. Na tisuće ih je tih dana pobijeno.

 

Želim napomenuti da literatura o bleiburškoj mitologiji već godinama na stotine načina ponavlja i varira kao glavnu krivicu za hrvatsku sudbinu na Bleiburgu – takozvanu izdaju britanske vojske, odnosno britanske politike prema Hrvatima; dakle, ne samo da je krivac onaj koji je počinio djelo izdaje nego – što je još i važnije – onaj nad kojima je počinjeno djelo izdaje je žrtva, pa je stoga i nevin.

Smatra Butković da je vladajuća koalicija teško pogriješila kada je ukinula saborsko pokroviteljstvo nad komemoracijom u Bleiburgu jer ”hrvatska država jest dužna obilježavati masovno smaknuće velikog broja svojih građana”. A vi se možda pitate što je krivo u Butkovićevoj tezi? Pa ono osnovno: kod Bleiburga se nije dogodio nikakav masovni zločin

 

Međutim, da bi se taj smisao mogao održati, potrebno je spomenute neistine posložiti u konstrukciju cijelog niza kauzalnih neistina, počevši od ustaško-domobranske predaje engleskoj vojsci, pa se onda činjenica njihove stvarne predaje Jugoslavenskoj armiji može nazivati izručenjem, što je također neistina, nakon koje slijedi da je takvo izručenje ustvari izdaja, što je dodatna neistina, iz koje slijedi da su oni koji su na taj način izdani logično, prema tomu, i nevini, što je još jedna neistina, a budući da su tako nevini izručeni svojim progoniteljima, to je onda još i zločin.

 

A onaj nad kojim se vrši zločin žrtva je, te stoga ne može biti zločinac, pa je tom logikom valjda i amnestiran od svih zločina počinjenih u prethodne četiri godine! Ostaje tako na Bleiburškom polju, za budućnost, duh ”častne i slavne ustaške vojske Nezavisne Države Hrvatske” koja se zapravo nikome nikada nije predala, a zločinci su jedino oni koji su je tamo izdali i zarobili.

 

Evo, to je smisao mitologije o Bleiburgu.

 

Jer ako tamo nije počinjen zločin, ako je na Bleiburškom polju izvršeno tek jedno sramotno zarobljavanje neobičnoga mnoštva ljudi, vojnika i civila, među kojima je bio i prilično velik broj itekako okrvavljenih – onda Jasenovac postaje ono što je uvijek i bio: stravično osamljen i neusporediv zločin u povijesti hrvatskoga naroda.

 

Suočiti se s tom istinom nije lako, ali je časno i korisno zbog zdravlja onih kojima je bleiburška mitologija značila čitavo njihovo hrvatstvo. I ja sam bio među njima. I to je ono što Davor Butković ne shvaća hraneći pak mitologe koji daju štofa hrvatskim biskupima za svoje tirade.

 

Međutim, valja biti korektan (ja sam u kolumnama uvijek takav, korektan, najprije prema sebi i svojoj savjesti a onda, isto tako, i prema činjenicama kojima raspolažem) i kazati da je biskup Mate Uzinić, govoreći na bleiburškoj komemoraciji u subotu 17. svibnja, učinio nekoliko dobrih poteza.

Brojne ustaške jedinice su se predavale, pa čak i one koje se očajnički uporno nikako nisu htjele predati, te se i dan-danas tvrdi da to nikada i nisu učinile. Stariji civili, žene i djeca, od kojih, hvala Bogu, neki i danas žive, svjedoče kako su potjerani kućama, dok je oko 35.000 zarobljenika odvedeno preko Celja u Maribor, gdje su koji dan potom počinjeni doista brojni zločini. Naročito u Teznom

 

Najprije, upozorio je na potrebu postojanja jedinstvene interpretacije nacionalne prošlosti koja neće biti predmetom ideoloških natezanja i nadmetanja jer, reče biskup, ”zapravo, ključni problem je to što mi nemamo ispravan objektivan odnos prema svojoj prošlosti, kako onoj starijoj, tako i o onoj novijoj”.

 

Zatim je pojasnio da bez objektivnog odnosa prema svojoj prošlosti, ”do kojeg se može doći samo ako postanemo sposobni ne vidjeti samo ‘svoje’ žrtve i ‘tuđe’ zločine, nego i ‘svoje’ zločine i ‘tuđe’ žrtve, nemoguće imati ispravan odnos prema svojoj sadašnjosti i svojoj budućnosti”.

 

Konačno se jedan biskup pozvao na prevažan dokument: Pismo hrvatskog episkopata u povodu 50. godišnjice završetka Drugog svjetskog rata (objavljeno 1. svibnja 1995.) čiju glavnu tezu godinama papagajski ponavljam: ”Nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice”… ”Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem: Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: Kako okajati krivnju, kako zadobiti oproštenje Božje i ljudsko, mir savjesti i pomirenje medu ljudima i narodima? Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini?”

 

Bez toga, želio je reći biskup Uzinić, nastavit ćemo se i dalje ideološki dijeliti i, ”ovisno o stranama na kojim se nalazimo, povećavati postojeće tabue i mitove”.

 

Treće, uz poziv na pomirenje, dubrovački biskup poziva na preuzimanje odgovornosti za društvo koje nam je povjereno jer, inače, ”ponovno ćemo se zatvoriti u sebične, bilo osobne bilo grupne interese, ustaške ili udbaške, svejedno” što, reče biskup, ”onesposobljava našu kreativnost, onu koja se očituje svugdje gdje dođemo, jer su Hrvati svugdje, osim u vlastitoj domovini, uspješni i cijenjeni građani”.

 

Pazite, ovo je vrlo važno, biskup Uzinić priznaje da s Hrvatima u njihovoj hrvatskoj zemlji nešto nije u redu, da nešto duboko ne štima. I reče biskup da Hrvatima stvar ne štima jer ne vole istinu i jer ne znaju praštati. I sve bi to do sada bilo u redu i zaslužuje našu pohvalu, to priznanje biskupa dubrovačkog, ta želja da se povijest demitologizira i da se narod i narodi konačno okrenu ekumenskim i mirotvornim nastojanjima, za koja znamo da ih sâm biskup u svojoj dijecezi prakticira, koliko ima snage i pameti, da nisu uslijedile nove mitologizacije.

Biskup Uzinić je pojasnio da je bez objektivnog odnosa prema svojoj prošlosti, ”do kojeg se može doći samo ako postanemo sposobni ne vidjeti samo ‘svoje’ žrtve i ‘tuđe’ zločine, nego i ‘svoje’ zločine i ‘tuđe’ žrtve, nemoguće imati ispravan odnos prema svojoj sadašnjosti i svojoj budućnosti”

 

Jer snaga i pamet su varljiva roba, pa će tako msgr. Uzinić i sam sebe zapetljati u mitove i u ne baš pametne konstatacije i usporedbe.

 

Prije nego što ih navedem, opet, po ne znam koji puta, valja istaknuti, zato ja to nazivam ”paradom”, nacionalističkom, dapače, ”farsom”, da se bleiburška komemoracija događa tako što se misa služi a vijenci polažu kod spomenika, kamene gromade, na kojoj piše: ”U čast i slavu poginuloj Hrvatskoj vojsci – Svibanj 1945.”, što je zapravo sažetak te ovdje opisane bleiburške mitologije koju hrani, u prvom redu, hrvatski episkopat (pa i biskupi iz BiH).

 

Naime, naravno, ustašama je ta vojska NDH koja je položila oružje na bleiburškom polju bila i ostala ”prava Hrvatska vojska”. Zato će svećenici, kada komemoriraju 10. travanj, svejedno to radili u Buenos Airesu ili u Splitu, svakako u zoni djelovanja HBK, ili izravno ili preko svoje inozemne pastoralne službe, istaknuti da za njih je hrvatska država utemeljena 10. travnja 1941. a Franjo Tuđman, na saboru HDZ-a 24. veljače 1990., u koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski, sam je rekao, puštajući s Gojkom Suškom ustaški duh iz boce, pohvalne riječi o tim povijesnim težnjama.

 

Da, to je problem i zbog toga je dobro da je Sabor odustao od pokroviteljstva, kolega Butkoviću, jer hrvatski građani ne smiju financirati komemoriranje ustaške vojske. Žao mi je što novinar tako nešto elementarno ne shvaća.

 

A ne shvaća ni da same ustaše imaju dileme i obzire jer inače na istoj toj kamenoj gromadi ne bi na njemačkom jeziku stavili bitno drugačiju poruku, bližu, ako želite, i stvarnosti ili vašoj krivoj percepciji povijesti: ”Zum Gedenken an die Gefallenen Kroaten, Maj 1945”, što će reći: ”U spomen na pale Hrvate, Svibanj 1945.”

 

I onaj tko tu ne vidi ključnu stvar: na se na hrvatskom jeziku veliča ustaška vojska a na njemačkom jeziku iskazuje sućut možebitnim žrtvama, onima na Bleiburgu a svakako onima brojnim unutar bivše Jugoslavije, a kojima iseljeništvo nije moglo postavljati vijence ni slaviti mise za trajanja SFRJ, neka odmah prestane čitati i neka se više ne vraća na ovaj portal.

Biskup Uzinić priznaje da s Hrvatima u njihovoj hrvatskoj zemlji nešto nije u redu, da nešto duboko ne štima. I reče biskup da Hrvatima stvar ne štima jer ne vole istinu i jer ne znaju praštati. I sve bi to do sada bilo u redu i zaslužuje našu pohvalu, to priznanje biskupa dubrovačkog, ta želja da se povijest demitologizira i da se narod i narodi konačno okrenu ekumenskim i mirotvornim nastojanjima, za koja znamo da ih sam biskup u svojoj dijecezi prakticira koliko ima snage i pameti, da nisu uslijedile nove mitologizacije

 

Prvo što mi je zapelo za uho kod njegove propovijedi, a nakon tvrdnje, promašene (to sam već pojasnio opismenjavajući Davora Butkovića), da se na Bleiburškom polju dogodila tragedija jer se ”bilo kako bilo, ubiti moralo”, što je, poručio je biskup, bila nekakva deviza partizana i onoga čije ime se ne smije spominjati, ali mu se trgovi i ulice posvećuju (ne, nije riječ o Mili Budaku, dragi čitatelji, već o Josipu Brozu), bila je šokantna usporedba današnjih mladih ”koji se školuju i oni koji su školovani, a koje smo u Hrvatskoj ostavili bez perspektive i prisilili da perspektivu, slično kao i bleiburške izbjeglice, traže izvan granica vlastite domovine”.

 

To je pretjerivanje opasno, neinteligentno i licemjerno. Opasno jer bi se analogijom zaključilo da je sadašnja vlast možebitno zločinačka, kao ona koja je ubijala u Teznom, prije Teznog i nakon Teznog, na Daksi i na bezbroj drugih lokacija. Neinteligentno jer omladinu koju je biskup netom ugostio u Dubrovniku, i to u ogromnom broju, treba hrabriti, a nikako njome manipulirati i to na bleiburškim nacionalističkim paradama. Licemjerno jer to govori čovjek koji također puni kasu iz državnog proračuna, a i sam pokušava sanirati financijske svinjarije u vlastitoj biskupiji i u režiji visokih crkvenih dužnosnika.

 

Žao mi je, dakle, što biskup Uzinić nije pokazao dovoljnu snagu i pamet. Jer nije on nesposoban niti zločest (poput biskupa Vlade Košića koji veliča pravomoćne ubojice djece, mladih i staraca, svi odreda civili ili želi onemogućiti ćirilicu u Vukovaru). Ali to što se dubrovački biskup služi Facebookom nije dovoljna garancija da je informirana osoba. Ni da je suvremena.

 

Naime, informirana i suvremena osoba ne govori da je istina nešto što Crkva donosi na ”krvavo Bleiburško polje” i da bi se tako, na isti način, istina trebala donijeti i u Jasenovac. Zašto to kažem? Jer u Jasenovcu se institucionalno, stručno i sasvim odgovorno proučava istina, ne onako kako to radi Glas Koncila ugađajući i ulagujući se neoustaškim revizionistima od Vice Vukojevića na ovamo.

 

Osim toga, informirana i suvremena osoba, recimo, nekakav biskup u Njemačkoj, ne bi oklijevao otići u Jasenovac kada tamo dolaze predsjednici Republike, Sabora i Vlade i kada se abrahamski moli za žrtve. HBK, ne budite licemjerni, msgr. Uziniću, od toga Jasenovca zazire, pa šalje svećenika iz treće lige, a kada se biskupi tamo pojave, jako im se žuri i ostanu na pola puta, ni cvijet da polože, ni onim svećenicima koje su ubile ustaše, zbog kojih se malčice uzrujao nadbiskup Stepinac. Zašto neće stići do spomenika, do Kamena cvijeta? Jer su licemjerni. Da, licemjerni, jer su karikaturalni kršćani koji se pozivaju na svetog Ivana Pavla II., a ni do gležnja mu nisu, što govorim pamteći klečanje Karola Wojtyłe u Auschwitzu ili njegove isprike na Veliki petak 2000.!!!

Episkopat traži istinu na stranicama Glasa Koncila, ili u vijesti portala govno.ndh, ili možda među novim antifašističkim prijateljima gradonačelnika Splita ili među fasciniranim braniteljima koji svršavaju uz Josipa Šimunića, Marka Perkovića Thompsona i Željku Markić u dvorani Lisinskog, jer, kakti, nakon 1945. u Jasenovcu je, u režiji komunista druga Tita, izvršen genocid nad Hrvatima takvih razmjera da ni cijela vojska kloniranih Charlesa Billicha ne bi stigla dostojno taj masakr oslikati

 

Eh, da, tu je i pitanje oprosta. Kaže biskup da se ovo ”oprostiti” još više odnosi na to da ”mi”, ”mi” u Bleiburgu i ”mi” u Jasenovcu, oprostimo jedni drugima i jedni od drugih tražimo oproštenje. Mili Bože, kako će se predsjednik Josipović, ili Josip Leko ili Zoran Milanović ispričati onima koji veličaju ustašku vojsku koju smatraju hrvatskom vojskom, koji na Bleiburg nose zastavu Republike Hrvatske na kojoj je otisnut lik ratnog zločinca Darija Kordića (s obaveznom krunicom oko vrata)? Zato što biskup Vlado Košić smatra Kordića ravnim Isusu Kristu, ravnim u nevinosti, kako je rekao?

 

Jer ako je riječ o isprici, za zločine poraća nad ustašama i civilima u bijegu pred partizanima ispričali su se na Bleiburgu i Račan, i Milanović i Josipović, fakat i tu ispriku čuvam u arhivi, i starine Saveza antifašista RH. Ali ja nisam čuo da su se za zločine ustaša u Jasenovcu ispričali članovi HBK, pa ni istinoljubivi sadašnji dubrovački biskup.

 

Naime, biskupi, reklo bi se, traže istinu na stranicama Glasa Koncila, ili u vijestima portala govno.ndh, ili možda među novim antifašističkim prijateljima gradonačelnika Splita ili među fasciniranim braniteljima koji svršavaju uz Josipa Šimunića, Marka Perkovića Thompsona i Željku Markić u dvorani Lisinskog, kada se urla ”Za dom, spremni!”, jer, kakti, nakon 1945. u Jasenovcu je, u režiji komunista druga Tita izvršen genocid nad Hrvatima takvih razmjera da ni cijela vojska kloniranih Charlesa Billicha ne bi stigla dostojno taj masakr oslikati.

 

Ispričati se moramo, kaže biskup, ali čudnovato on to elaborira: ”Ne za one zločine koji su se dogodili do 1945. i nakon 1945., ta nitko od nas nije zato odgovoran, nego zato što šezdeset devet godina kasnije jedni druge promatramo kroz te zločine”. To što biskup ruši temelje katoličkog morala i praksu koju je uveo Ivan Pavao II. očito nije važno.

 

Hoće li biskup, i to je ponovio, da konačno završimo Drugi svjetski rat!? Nikakav problem. Dapače. Istog trena.

 

Neka najprije episkopat ”elaborira” fascinaciju Alojzija Stepinca ustašama, Poglavnikom i NDH. Neka se Crkva odrekne visokog odlikovanja koji je Stepinac primio koncem 1944. i to od ustaškog Poglavnika (”Redom za zasluge – Velereda sa zviezdom”), zbog toga ”Što je kao nadbiskup razkrinkavao u zemlji i izvan zemlje odmetnike s područja Nezavisne Države Hrvatske”, kako stoji u službenom glasilu NDH.

Dobro je da je Sabor odustao od pokroviteljstva, kolega Butkoviću, jer hrvatski građani ne smiju financirati komemoriranje ustaške vojske. Žao mi je što novinar tako nešto elementarno ne shvaća. A ne shvaća ni da same ustaše imaju dileme i obzire jer inače na istoj toj kamenoj gromadi ne bi na njemačkom jeziku stavili bitno drugačiju poruku, bližu, ako želite, i stvarnosti ili vašoj krivoj percepciji povijesti: ”Zum Gedenken an die Gefallenen Kroaten, Maj 1945”, što će reći: ”U spomen na pale Hrvate, Svibanj 1945.”

 

Zatim neka nam se pojasni, ako je Crkvi stalo do istine, kako to Stepinac NDH 28. travnja 1941. naziva ”Božje djelo”, a već je tada bila uništena sinagoga u Osijeku (14. travnja), već je bila donesena temeljna zakonska odredba (17. travnja) kojom se ozakonjuje najgori politički teror te nekoliko diskriminatorskih zakonskih odredbi protiv Židova i Srba i već se obilno razmahala sramotna huškačka kampanja u novinama i na državnom radiju?

 

Kada to obave, bilo bi toga još, ali ovo bi bio dobar početak, neka reknu koju o veličanstvenim djelima Darija Kordića u Ahmićima, ili Branimira Glavaša u Osijeku ili Mirka Norca u i oko Gospića…

 

Pa onda neka instruiraju biskupi svoje svećenike da na 10. travnja, kada idu na groblja (kao što se dogodilo nedavno na groblju Lovrinac u Splitu), ne govore kako je naša država utemeljena toga dana 1941. te da nikakvi antifašisti nisu kasnije našoj slobodi ništa dali.

 

Bez brige, nećemo tražiti više. I odmah ćemo prionuti poslu da se za svakog ubijenog svećenika, redovnika ili bogoslova, za svakog umorenog vjernika-laika kaže isto ono što se od biskupâ traži i čeka dok provode ”akciju pomirenja Bleiburga i Jasenovca” (mada je tu akciju već bio poduzeo Franjo Tuđman, ali je akcija strahovito tresnula kada je sudac Marin Mrčela oslobodio novinara Marinka Čulića i njegova tadašnjeg urednika Viktora Ivančića).

 

Onda ćemo biti slobodni da s veseljem i s osobitim osjećajem društvene i političke odgovornosti prionemo prevažnom poslu suočavanja s problemima sadašnjosti ”kako svojim sinovima i kćerima ne bismo ostavili naslijeđeni balast prošlosti koji nas je dijelio i dijeli, nego priliku za bolju zajedničku budućnost!”

 

Tek tad će se ”svi krajevi svijeta” koji ”vidješe spasenje Boga našega”, uz traženje istine i molitvu za oprost, što se tiče ne samo kršćana nego i svih onih koji to nisu jer vjeruju drugačije ili uopće ne vjeruju u Boga, ja to jamčim svojom vjerom, uživati u svjetlu uskrsne radosti koja, ja to znam jer tako vjerujem, želi obuhvatiti cijelu našu domovinu.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora