novinarstvo s potpisom
Prošli su korizma i Uskrs, a s njima i četrdesetodnevna molitva katoličkih aktivista pred bolnicama kojom su pokušavali potaknuti savjest trudnica i liječnika da odustanu od pobačaja.
Ne znam je li to polučilo kakav uspjeh, koliko je žena s neželjenom trudnoćom odlučilo ipak roditi i koliko je ginekologa, opredijelivši se za prigovor savjesti, odbacilo svoj pribor za abortus. Molitva je završila, kao i uvijek – s dvojbenim rezultatom – a prijepor ostaje i dalje i vjerojatno ga neće razriješiti ni stotinu ovakvih molitvenih akcija.
Suština prijepora
Praktički se u svakoj zemlji u kojoj postoji sloboda mišljenja žustro raspravlja o pobačaju – kod nas vjerojatno ni izbliza žestoko kao, recimo, u SAD-u. I svuda imamo iste dvije opcije: jedna je za slobodu izbora, za pravo žene da samostalno odredi što će činiti sa svojim tijelom, dok je druga za pravo nerođenog djeteta na život.
Svakome tko je imalo izvježban u etici postaje jasno kako se radi o jednom temeljno nepomirljivom sukobu – budući da je jako teško odrediti je li važnija sloboda ili život.
Neki će odabrati život, makar posvema neslobodan, a neki će radije odabrati smrt nego gubitak slobode. Kao što to obično biva u etici – nema mogućnosti da se nekako izračuna što je bitnije, tako da bismo mogli reći kako je suština prijepora u odabiru temeljnog etičkog stava.
Etika nije egzaktna znanost, u njoj su pitanja tipa ”kokoš ili jaje“ gotovo pa sveprisutna.
Strane u sukobu
S jedne strane ovog sukoba nalazi se, prije svega, Rimokatolička crkva sa svojim rigidnim stavom o zabrani pobačaja: dostatno je pogledati ono što naučava Katekizam Katoličke crkve, osobito članke 2270-2275, jer tu uistinu nema mjesta nekoj slobodnoj interpretaciji.
Zahtijeva se čuvanje ljudskog života od trenutka začeća, pobačaj se stavlja u rang s čedomorstvom, formalna suradnja u vršenju pobačaja kažnjava se izopćenjem (da vidite što ostaje nekom liječniku koji se drži katoličanstva), država je dužna poštivati ovo temeljno pravo svake nevine osobe na život, pa je time apsolutno nedopustivo da država zakonski odobri pobačaj.
S obzirom na to da smo zemlja u kojoj je, statistički, devedesetak posto katolika, očekivalo bi se da se pitanje pobačaja riješi lagano kao svojedobni referendum o samostalnosti (ili barem kao onaj sramotni referendum o zabrani homoseksualnih brakova).
Međutim, kao što je poznato svakom poznavatelju hrvatske političke scene, nijedna od velikih stranaka, uključujući i HDZ kao lidera desnice, ne zastupa zabranu pobačaja. I tijekom posljednje predsjedničke kampanje Kolinda Grabar-Kitarović je izjavila da se zabranama ništa ne postiže, dok je njezina stranka najavila neke promjene u Zakonu o pobačaju, ali ne i njegovu zabranu.
S druge strane nalazi se, ustvari, skupina puno brojnija od onih nekoliko postotaka nekatolika u Hrvatskoj – praktički sve relevantne stranke u zemlji (koje dobivaju više od 90% svih glasova na izborima), brojne udruge i, više nego očito, običan svijet kojemu ovo pitanje, u najmanju ruku, nije toliko bitno kao hijerarhiji Katoličke crkve u RH. Njihov je stav, uz moguće manje varijacije, da je pobačaj nešto o čemu odlučuje trudnica i da sam po sebi nije zločin.
Upoznavanje s činjenicama
Evo koje bi činjenice trebalo imati na umu kad se uopće kreće u raspravu o pobačaju.
Kao prvo, treba jasno istaknuti razliku između zalaganja za pobačaj i zalaganja za p r a v o n a pobačaj. Teško da bi itko rekao kako je pobačaj nešto lijepo i dobro – time bismo automatski negirali i vrijednost vlastitog postojanja.
Ali pravo na pobačaj je već drugi par rukava; tu se radi o temeljnom poštivanju nečije slobode, osobito slobode žene čije je tijelo poprište cijelog događaja.
Jedan od argumenata protiv dozvole pobačaja je da je zakon kojim se dopušta pobačaj donesen još u vrijeme komunističke Jugoslavije, 1978. godine, štoviše uz potpis ozloglašenog Jakova Blaževića (što za mnoge ujedno znači da je diktatorski i neljudski).
Svatko bi trebao pročitati taj Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece i vidjeti točno što u njemu piše, jer se radi o pravnom dokumentu kakvoga na snazi imamo u praktički svim današnjim naprednim društvima.
On već u prvoj rečenici govori o ostvarivanju ”prava čovjeka da slobodno odlučuje o rađanju djece” i lišen je komunističke ideologije o društvu nadređenom pojedincu. Zakoni o pobačaju u Jugoslaviji su postojali još puno ranije, ovo je zakon koji je donio Sabor SR Hrvatske, što je bio i pokazatelj njezinog laganog stjecanja pravne neovisnosti.
Treće, iako se Katolička crkva na navedenom mjestu poziva na svoju tradiciju još od 1. stoljeća, činjenica je da biblijski spisi ne zauzimaju ni izbliza tako radikalan stav prema pobačaju.
Za početak je dovoljno vidjeti kako se starozavjetni tekst iz knjige Izlaska (21, 22-24) benevolentno odnosi prema slučaju kad netko udari trudnicu i posljedica toga bude s a m o pobačaj.
Tekstovi koje K a t e k i z a m navodi u svom izlaganju nauka o pobačaju zapravo i ne govore o pobačaju, niti je njihova implikacija na tu problematiku jednoznačna. I, zanimljivo je, oba ta teksta dolaze iz Starog zavjeta, što samo ukazuje na činjenicu da Novi zavjet šuti o pitanju koje se današnjoj Crkvi čini toliko bitno.
Treba reći i to da je učenje o životu osobe od samog začeća došlo od Tome Akvinskog i nekih drugih srednjovjekovnih autora – što, najjednostavnije rečeno, nije utemeljeno na suvremenim medicinskim spoznajama. A kad razmotrimo činjenicu da se 70% začetih jajašaca ne uspije ucijepiti u maternicu i odumire, onda je malo isprazno govoriti o Bogu koji se brine za život od samog začeća.
Na koncu, treba reći da se prema, kako se i izravno priznaje, ne baš potpuno pouzdanim statistikama, broj pobačaja u Hrvatskoj u posljednja tri desetljeća smanjio s nekih 38.500 godišnje na 5000, pri čemu je očito ulogu imalo i vjersko opredjeljenje, ali i češće korištenje kontracepcijskih sredstava.
Smjernice za razgovor
Sad kad smo utvrdili činjenice, red je da nešto kažemo i o eventualnom dijalogu, koji smatramo puno smislenijim od javnih molitava (kao jednog oblika političkog pritiska, između ostalog).
1.Držimo se činjenica u svim raspravama – znanstvenih, povijesnih i svih ostalih – ako je moguće, bez etiketiranja. Oni koji se zalažu za pravo na pobačaj nisu jugokomunisti, niti su liječnici koji ga obavljaju četnici (kako ih je svojedobno etiketirao ridikulozni don Damir Stojić).
2.Možda kategorije ”dobra” i ”zla” nisu najuputnije u raspravama poput ove. Puno bi više odgovarale riječi poput ”drama” ili čak ”tragedija”, zato što nitko to ne čini iz puke zabave. Najčešći modeli osoba koje se odlučuju na pobačaj su žena koja više ne želi rađati zbog svoje obiteljske situacije ili djevojka koja ne bi htjela cijeli život plaćati svoju pogrešku. Dok sam radio kao pastor, upoznao sam i osobe koje su imale pobačaj (neke su to praktički rekle samo meni) i ne sjećam se da je itko bio sretan zbog te odluke. Opet, donijele su je i neke od njih bi je vjerojatno opet donijele, a neke bi to sad učinile drugačije (kao što bi i neke trudnice koje su se odlučile na rađanje sada možda učinile suprotno). Pobačaj je u svakom pogledu graničan etički slučaj budući da se ipak događa unutar nečijeg tijela i nepravedno ga je izjednačiti s čedomorstvom.
3.Katolička crkva jednostavno ne može ostati rigidna u svojim stavovima, osobito ne u pitanju kontracepcije (o njoj pročitajte članak 2370 u Katekizmu), budući da je sasvim jasno kako će slabije korištenje kontracepcije dovesti do porasta broja pobačaja. Ovo, dakako, podrazumijeva i zdravstveno prosvjećivanje ljudi, osobito mladih (što stalno stopiraju crkveni krugovi).
4.Na koncu, Zakon ne treba mijenjati ni pod razno, osobito ne pod izlikom da se radi o komunističkom zakonu. Zabrana pobačaja u zemlji otvorenoj poput naše – gdje se bez problema ode do susjeda kod kojih pobačaj nije zabranjen – teško da bi donio išta osim pumpanja statistike. I do nepravde da bi mogle pobaciti samo žene solidnijeg imovinskog stanja.
Prihvaćajući ove smjernice, mogli bismo nešto učiniti i na olakšavanju situacije ženama koje se odlučuju na pobačaj i liječnicima koji ga obavljaju, ali možda i na daljnjem smanjivanju brojki bez smanjivanja ljudskih sloboda.
Tko god imalo razumije svijet u kojemu živimo više od toga ne može niti treba tražiti.