Borka i njezin veliki otac Vuko Pavićević

Odlazak velike Borke Pavićević je odjeknuo kao njezin posljednji krik za slobodom. Njezine antiratne akcije i aktivizam u promicanju mira i pomirenja na ovim uzavrelim balkanskim prostorima kao i konzistentna borba za dostojanstvo i slobodu svake osobe i svih ljudi su naširoko poznati i međunarodnim priznanjima odlikovani. 

Pametna i pravdoljubiva vizionarka Borka je već svojim znakovitim imenom bila predodređena da se bori za istinu, slobodu izražavanja, stvaralački prostor unutar kulture te protiv svih oblika nasilja i licemjerja.

Još od najranijih dana mladosti, počevši posebno sa studentskim demonstracijama 1968. (uvijek je bila ponosna ”šezdesetosmašica”) pa sve do zadnjeg dana svog života Borka je neumorno plivala protiv struje. Ali ne kao ogorčeni nezadovoljnik ili buntovni revolucionar, nego kao izrazito pozitivna osoba, prepoznatljiva po svojoj dobroti, nesebičnoj darežljivosti i uvijek spremna da pomogne svima.

Borka je sva izgarala i na kraju i izgorjela u borbi za opće dobro, kao da je bila nadahnuta Evanđeljem, jer je iskreno ”ljubila bližnjega svoga kao samu sebe”.

Borka je govoreći o svom ocu i njegovu sociološko-filozofijskom pristupu fenomenu religije znala podcrtati da toga danas više nema, te s nemalom dozom ironije dodati kako su u školama stručnjake zamijenili vjeroučitelji

Skromna i ponizna, ali sjajnog analitičkog uma i rijetke ljudske odvažnosti ona je istovremeno oštricom svog kritičkog uma i hrabrog nastupa javno i beskompromisno detektirala i demontirala svaki oblik farizejske samopravednosti i ljudske oholosti.

Takav je bio (i ostao) i njezin Centar za kulturnu dekontaminaciju (CZKD), koji predstavlja krunu rada Borke Pavićević koja ga je koncipirala kao prostor slobode i kao mjesto otpora na kojem će se uvijek govoriti i učiti istina. Prije neki dan je na beogradskoj komemoraciji poznati redatelj Želimir Žilnik doslovno rekao da je CKZD najmoralnija, najdostojanstvenija i najhrabrija kulturna institucija u zemlji.

Na istoj je komemoraciji prikazan i kratki film o akcijama i radu Borke Pavićević, a na početku skupa je dvoranom CKZD-a odzvanjala zborska pjesma koju je Drago Protić napisao o njoj, a koja evokativno i proročki poticajno glasi: ”Vikala je iz sveg glasa ne igraj se sa istinom (…) još nam viče iz sveg glasa nema nam odustajanja”.

O Borki, njezinu životu i radu je ovih dana objavljen velik broj zapaženih tekstova od značajnog broja utjecajnih mislilaca i njezinih učenika i prijatelja. Neki su objavljeni i(li) preneseni i na Autografu. Stoga ono općenito o njoj kao dramaturginji, disidentu, borcu za ljudska prava i spisateljici kao i o CKZD-u ovdje neću ponavljati, nego se kratko i osobno osvrnuti na njezina velikog oca, Vuku Pavićevića (1914. – 1978.).

Osobno sam nakon dva kratka ranija susreta s Borkom opširnije razgovarao u Osijeku na Evanđeoskom teološkom fakultetu kada je kao pokretačica ideje i plenarna govornica gostovala na spomendanu obljetnice pogibije Josipa Reihl-Kira.

Borkin je CKZD u suradnji s osječkim Centrom za mir i nenasilje prvi pokrenuo i postavio izložbu pod pitanjem ”Tko je tebi Reihl-Kir”. Prisjećanjem na šefa osječke policije, hrabrog mirotvorca koji je u onom paklenom ljetu 1991. u misiji mira bio prorešetan mecima jednog od hrvatskih nacionalista, Borka je upozoravala na  opasnosti ksenofobije, nacionalizma i svekolikog nasilja te ukazivala na važnost poštivanja ljudskih prava i preventivnog djelovanja u čuvanju i izgradnji mira.

Još od najranijih dana mladosti, počevši posebno sa studentskim demonstracijama 1968. (uvijek je bila ponosna ”šezdesetosmašica”) pa sve do zadnjeg dana svog života Borka je neumorno plivala protiv struje. Ali ne kao ogorčeni nezadovoljnik ili buntovni revolucionar, nego kao izrazito pozitivna osoba, prepoznatljiva po svojoj dobroti, nesebičnoj darežljivosti i uvijek spremna da pomogne svima

Naš je posljednji razgovor u velikoj mjeri bio posvećen njezinom ocu, velikom beogradskom intelektualcu kojeg sam imao čast upoznati kao postdiplomac baveći se teologiji srodnim disciplinama, filozofijom i sociologijom religije. Tu su u to vrijeme bili nezaobilazni beogradski Vuko Pavićević, sarajevski Esad Ćimić, splitski Srđan Vrcan, pa i zagrebacki filozof Branko Bošnjak.

Sjećam se vrlo živih razgovora o njihovom pionirskom i dijaloški otvorenom te stoga nedogmatičnom pristupu religiji koje smo u Kršćanskoj sadašnjosti na Marulićevom trgu (broj 14, kultna adresa) na poticaj Željka Mardešića (u to vrijeme još uvijek Jakova Jukića) vodili s velikom trojkom KS-a Tomislavom Šagi-Bunićem, Josipom Turčinovićem i Vjekoslavom Bajsićem.

Borka je o svom ocu uvijek govorila s najvećim poštovanjem, te je često isticala njegov karakterno i intelektualno formativan utjecaj na njezin život, a posebno na vrijednosni sustav unutar kojeg su obadvoje operirali.

Ugledan profesor etike i sociologije religije na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu Vuko Pavićević se ponajprije bavio njemačkom aksiologijom. Bio je dobar prijatelj i kreativan kolega profesora Veljka Koraća (1914. – 1991.), s čijim sinom i nama poznatijim političarom i psihologom Žarkom Koraćem se Borka često družila.

Očevi Pavićević i Korać su bili ponosni ne samo na kontinuitet u plodonosnoj suradnji i otvorenosti na Katedri za etiku nego i na zajednički rad na promicanju vrednota općeg dobra i traganju za ”višim autoritetom” kao izvorom vrijednosnog sustava u kojem je opće dobro središnja preokupacija etike.

Prigodom proslave stogodišnjice njihova rođenja je na istom fakultetu istaknuto kako je Pavićevićev dijaloški pisan tekst ”Socijalno učenje Katoličke crkve i etika” bio jedan od prvih hrabrih i kreativnih pokušaja da se etika odmakne od robovanja marksističko-lenjinističkom svjetonazoru te da se pozitivno vrednuje doprinos kršćanske religije. Vuko je formalno ostao marksist, ali je uz ideje i ideale ljevice visoko vrednovao i kršćanstvo.

Borka nas je u jednoj zapaženoj kolumni u beogradskom Danasu pod naslovom ”Dom moga oca” podsjetila da se kod njih kod kuće često razgovaralo o pitanjima ljevice i socijalizma paralelno s pitanjima religije i kršćanstva jer na njima se gradi etika iz koje proizlazi i estetika.

Prisjećanjem na šefa osječke policije, hrabrog mirotvorca koji je u onom paklenom ljetu 1991. u misiji mira bio prorešetan mecima jednog od hrvatskih nacionalista, Borka je upozoravala na  opasnosti ksenofobije, nacionalizma i svekolikog nasilja te ukazivala na važnost poštivanja ljudskih prava i preventivnog djelovanja u čuvanju i izgradnji mira

Vuko Pavićević je izuzetno cijenio Isusa Krista za kojega je držao da kao pravi egalist, za kojega su svi ljudi jednaki, može biti uzor komunistima. Cijenio je kršćanstvo kao pokret koji baštini ideju čovječanstva i univerzalizma koji nadilaze sve granice kultura i država kao što to čini i ljevica.

Kao napredni intelektualac svoga vremena koji je neprestance tragao za istinom, Vuko se, prema riječima velikoga Miodraga Popovića, ”često nalazio između čaršijskog nakovnja i partijskog čekića koji mu je vječno bio nad glavom”. Popović dodaje: ”Mnoge od njegovih radova karakteriše piščevo zalaganje za versku, nacionalnu i političku tolerantnost”.

Miodrag Popović je te riječi napisao u članku ”Velikani starog Filozofskog fakulteta” koji je Politika objavila u listopadu 2000. godine. On nadalje Pavićeviću odaje priznanje za njegovo odlično poznavanje latinskog, ruskog, njemačkog i francuskog jezika te prijevode s tih i engleskog jezika.

Kao urednik filozofske biblioteke (Kultura) objavio je, između ostalih, i djela Platona, Kanta, Hegela, Sartrea i glasovitog isusovca Pierre Teilharda de Chardina. U BIGZ-u je u svom prijevodu i s opširnim analitičkim pogovorom objavio i izuzetno značajnu filozofsku raspravu Nicolaia Hartmanna – ”Novi putevi ontologije”. Dodajmo i to da je Pavićević preveo i izdao Feuerbachov klasik ”Bit kršćanstva”.

O pitanjima odnosa između kršćanstva i komunizma Vuko Pavićević je vodio razgovore, a ponekad i polemizirao sa svojim nama prepoznatljivim zagrebačkim kolegom Brankom Bošnjakom. Vuko je kao gost profesor predavao ne samo u Zagrebu, Sarajevu, Skopju i Ljubljani nego i na brojnim zapadnim sveučilištima, gdje je bio visoko cijenjen kao jedan od temeljnih mislilaca na području dijaloga kršćanstva i marksizma.

Osobno sam bio duboko impresioniran Pavićevićevom ”Etikom” (drugo izdanje 1967., Kultura, Beograd) i ”Sociologijom religije, sa elementima filozofije religije” (treće prošireno izdanje BIGZ, 1988.). Pričala mi je Borka, a to je zapisala i u navedenoj kolumni, kako vrlo često kopira te knjige za studente i druge intelektualne tragače kojima nedostaju.

Bila je oduševljena mojom idejom da treba prirediti kritičko izdanje sabranih djela Vuka Pavićevića u kojim bi ona opširnim predgovorom prikazala privatni život i javni angažman svog oca.

Nešto tako bi bilo potrebno učiniti i s djelima Esada Ćimića, u velikoj mjeru čcenika i nasljednika na beogradskoj katedri nakon progona iz Sarajeva. (Na početku rata Ćimić je od srpskih nacionalista protjeran i iz Beograda, te je uz osobno zalaganje svog ranijeg partijskog kolege iz Sarajeva, akademika Dalibora Brozovića i na intervenciju Franje Tuđmana privremeno našao posao u Zagrebu.)

Borka nas je u jednoj zapaženoj kolumni u beogradskom Danasu pod naslovom ”Dom moga oca” podsjetila da se kod njih kod kuće često razgovaralo o pitanjima ljevice i socijalizma paralelno s pitanjima religije i kršćanstva, jer na njima se gradi etika iz koje proizlazi i estetika

Kada već govorimo o utjecaju Vuka Pavićevića na sociologiju religije, svakako moramo spomenuti i ljubljanskog plodonosnog znanstvenika Marka Kerševana, danas protestanta. S Kerševanom sam bio komentor jedne značajne doktorske dizertacije pri Univerzi u Ljubljani, te mi je on u tim i inim druženjima hvalio izvornu misao i poticajna djela Vuka Pavićevića.

Borka je govoreći o svom ocu i njegovu sociolosko-filozofijskom pristupu fenomenu religije znala podcrtati da toga danas više nema, te s nemalom dozom ironije dodati kako su u školama stručnjake zamijenili vjeroučitelji.

Vuko Pavićević je svjetonazorski i etički bio iznad svega izuzetno etičan i mudar humanist. Stoga zaključimo definirajućim citatom iz još jedne njegove utjecajne knjige – ”Ogledi o humanizmu”.

”Pojam humanizma, dakle, usmerava naše ponašanje, a usmeravanje pretpostavlja da su u pojmu humanizma fiksirane i usvojene neke vrednosti za kojima treba težiti nasuprot nevrednostima. Humanizam je dakle vrednosno normativni pojam. Štaviše, može se reći da je humanizam vrednosno normativni sistem, koji se kao i svaki sistem vrednosti konstituiše prihvatanjem jedne vrednosti kao vrhovne, kao ‘nesporne’, što onda povlači sa sobom raspoređivanje drugih vrednosti. U njemu je sadržano jedno odobravanje i jedno neodobravanje, jedan stav.”

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ ŽIRO RAČUN: HR8923600001102715720, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA O RAČUNU KLIKNITE OVDJE.

 

    •  Stogodišnji Jimmy Carter – najuspješniji bivši predsjednik
    •  Pola stoljeća Lausanskog pokreta za evangelizaciju svijeta
    •  Pismenost je preduvjet napretka na svim područjima života
    •  Gospa na nebo uznesena ''dušom i tijelom''? Plod mašte
    •  Privlačnost ersatzreligije koja se zove nogomet
    •  Trump je 34 puta kriv, a mnogi Amerikanci još uvijek naivni
    •  Medalja slobode isusovcu i evanđeoskoj političarki
    •  Cvjetnica – spomen na Isusov mesijanski ulazak u Jeruzalem
    •  Religijska slika svijeta se mijenja
    •  Diana Budisavljević: najbolji ljudi u najgorim vremenima

> Svi tekstovi ovog autora