autograf.hr

Neka se Allah smiluje čovjeku koji je kad govori – govori ono što je dobro – pa bude nagrađen, ili se suzdrži od ružnih riječi – pa bude spašen. /Hadis 884 Za dvadesetak godina, koliko sam poznavao, s njim surađivao i prijateljski se družio, od Salima Šabića ružne riječi čuo nisam. A po onome što […]

Bilo je to 1987. na početku mog duhovnog putovanja, negdje netom nakon povratka iz vojske. Sjedio sam na predavanju u matičnoj župnoj crkvi Svetog Petra i Pavla u Beogradu i slušao predavanje svog profesora filozofije religije Esada Ćimića.

Odlazak velike Borke Pavićević je odjeknuo kao njezin posljednji krik za slobodom. Njezine antiratne akcije i aktivizam u promicanju mira i pomirenja na ovim uzavrelim balkanskim prostorima kao i konzistentna borba za dostojanstvo i slobodu svake osobe i svih ljudi su naširoko poznati i međunarodnim priznanjima odlikovani. 

Sjećam se jedne radio-emisije od prije nekoliko godina u kojoj je neki katolički teolog lamentirao o navodnoj ateizaciji društva. On je razlog toj pojavi vidio u tadašnjim strukturama vlasti; otprilike je htio reći da su tadašnji predsjednik Josipović i premijer Milanović navukli neuk narod na tanki led ateizma.