Bosanskog rata neće biti

Nekoliko godina prije izbijanja posljednjeg jugoslovenskog rata bio sam član dramske sekcije koja je u Sarajevu svake godine pripremala jednu pozorišnu predstavu na francuskom jeziku. Kulturni ataše ambasade Francuske u Jugoslaviji pratio je redovno naše aktivnosti pa smo mislili da smo međunarodno značajni.

Toliko smo se uživjeli da smo važni i uticajni da smo u junu 1991. godine, malo uoči krvavog komadanja jedne zemlje, igrali predstavu ”Trojanskog rata neće biti”. U već duboko podijeljenom svijetu imali smo identičan uticaj na zbivanja kao i Balašević sa svojom pjesmom ”Samo da rata ne bude”. Nikakav.

Jean Giraudoux je predstavu napisao nekoliko godina uoči izbijanja Drugog svjetskog rata kao opomenu. Dvaput ranjen tokom Prvog svjetskog rata, Giraudoux je pokušao razriješiti otkud tolike ubilačke namjere kod ljudi koji i poslije jednog groznog globalnog iskustva opet srljaju u rat.

Autor je naročito kritikovao cinizam i nedosljednost političara kao i manipulacije kojima se služe kad govore o narodnim interesima, simbolima, poimanju prava… Sve ono što već dugo posmatramo u Bosni i Hercegovini, nemoćni i sjetni.

Iako je radnja prebačena u daleku prošlost, u vrijeme rata između Grka i Trojanaca, Giraudoux opisuje Evropu tridesetih godina prošlog vijeka, Evropu u kojoj svi osjećaju i vide dolazeći rat, ali niko ništa ne preduzima.

Za kontekst naših ratova iz devedesetih godina, međutim, zanimljivo je primijetiti kako su u drami predstavnici ratnohuškačke struje bili opasni i beskrupulozni pjesnik na jednoj, a lažov i manipulator na drugoj strani. Sličnost sa ratom u Bosni i Hercegovini stvarno je slučajna!

Sami smo kovači svoje sreće, ali i nesreće. Čekajući državnike, zaboravimo ”lidere”, ne slušajmo šta govore, držimo se jedni drugih i pomozimo jedni drugima! Za početak lijepim riječima

Predstave se nekad pišu kao krik nevjerice i nemoći. Giraudoux je pacifist koji pokušava dešifrirati bratoubilačke motive budućeg rata i uzalud pokušava zaustaviti ratnu mašineriju. Umjetnost je nemoćna naspram pohlepe i obijesti koje su obilježile Prvi svjetski rat i ludila i isključivosti koje će dominirati u Drugom svjetskom ratu.

Sve ove karakteristike zajedno bile su prisutne u našem ratu krajem prošlog stoljeća. I ludilo i isključivost i pohlepa i obijest, kao i mnogo toga karakterističnog za ovo podneblje i podzemlje.

Tih devedesetih godina došlo je, nažalost, do preklapanja volje da se ubije jedna zemlja, volje koja je postojala i unutar i izvan zemlje. Svako je na svoj način odradio svoj prljav posao.

Bilo je to teško ”vreme netrpeljivih” sa strašnim demonskim akterima, i u Jugoslaviji i u svijetu. Vrijeme paklenih igrača kojima je jedino bilo važno da ostvare svoj sebični cilj pa i po cijenu ljudskih života. Njih ništa nije moglo zaustaviti.

U najtežim trenucima za jednu zemlju po njoj su se razmilili neljudi kojima smrt desetina hiljada ljudi nije predstavljala grijeh, a javno su se hvalili egzemplarnom religioznošću.

Razgovarao sam u Parizu 2002. godine sa Robertom Badinterom koji mi je kazao nešto što se ne može zaboraviti: ”Mogli ste imati sve blago ovog svijeta da ste željeli ostati u jednoj zemlji koja bi bila ekspresno primljena u Evropsku uniju. Ali kad smo vidjeli koliko ste ostrašćeni i kako ludački želite razbiti vlastitu zemlju, povukli smo se i ostavili vas da radite šta ste namjerili”.

Rat na Balkanu ne može biti klasičan, on mora u sebi sadržavati nešto posebno divljačko i neljudsko. A kad se završi, ne prestaje se o tome pričati kako bi se ostavilo prostora za nove sukobe. To nam je dosad bila sudbina, a trudimo se da tako i ostane.

Tvrdim da od 1995. godine do danas nije prošao niti jedan jedini dan a da se u televizijskom programu, na bilo kojoj strani, nije govorilo o ratu. Metodologija, međutim, koja je korištena pri podsjećanju na rat nije bila prava kultura sjećanja u kojoj se uči iz prošlosti već je bila sastavni dio ubijanja budućnosti. Ratnim pričama trebalo je najprije sačuvati, a potom i ojačati, urođeni oprez jednih prema drugima i pretvoriti ga u strah i mržnju.

Siroti naš svijet nije doživio da na političkom vrhu dobije ljude koji bi htjeli i znali raditi na istinskom pomirenju. Takvi ljudi, koji naravno postoje, su nam bili očajnički potrebni, ali nisu se uspjeli nametnuti.

Narod je dobio one koji su nastavili rat na drugi način, tako da smo danas udaljeniji jedni od drugih više nego što smo bili 1995. godine. Ništa ne dolazi slučajno u zemlji u kojoj stado slijepo slijedi svoje pastire. Da su pastiri bili bolji i njih bi ljudi pratili pa bismo danas živjeli u srećnoj državi. Nismo bili te sreće.

Teško je ustanoviti kad se tačno počelo orkestrirano i tendenciozno pričati o mogućem ratu u Bosni i Hercegovini, ali sve je krenulo ovog ljeta. S početkom jeseni retorika se zaoštrila i ona traje do današnjeg dana. Ona je izvještačena, nerealna, perfidna i proizvodi dosad neviđenu gorčinu i očaj. Uz malo razumljivog straha.

Naša pozorišna trupa se raspala pa ne možemo igrati novu antiratnu predstavu, ali ovaj put to nije ni potrebno jer ratne opasnosti uopšte nema. Ovaj tekst neka zamijeni nenapisanu predstavu ”Bosanskog rata neće biti!”. Rata zaista neće biti, ali ratnih huškača još će dugo biti.

Horsko, tobože zabrinuto, pominjanje izbijanja novog rata u Bosni i Hercegovini nije odraz brige za budućnost naroda i zemlje već je dosad najvidljiviji dokaz koliko narodni pastiri mrze i preziru svoje stado i koliko stanovnicima vlastite države žele i čine zlo.

Izazivati rat i plašiti narod ratom i stradanjima je nedržavnički i neodgovorno. Državnici smiruju stanovništvo čak i u slučaju realne opasnosti, a političari skloni kriminalu plaše ljude kad opasnosti nema.

Za kontekst naših ratova iz devedesetih godina, međutim, zanimljivo je primijetiti kako su u drami predstavnici ratnohuškačke struje bili opasni i beskrupulozni pjesnik na jednoj, a lažov i manipulator na drugoj strani. Sličnost sa ratom u Bosni i Hercegovini stvarno je slučajna!

Opljačkati i unazaditi do krajnosti sve građane mentalno, emotivno, ekonomski, obrazovno, kulturološki… i na kraju tim istim građanima kao spasonosno rješenje ponuditi rat, to u svijetu mogu prihvatiti i tolerisati jedino građani Bosne i Hercegovine i niko više.

Osim mržnje i iracionalnosti koje su naši ratni huškači njegovali kao malo vode u pustinji, ne postoji, srećom, niti jedan geopolitički, politički, vojni i ekonomski faktor koji bi omogućio izbijanje novog rata u Bosni i Hercegovine. Ni vanjski ni unutrašnji.

Nemam namjeru u ovom tekstu objašnjavati sve pojedinosti kako i zašto je nastala nova kriza u Bosni i Hercegovini te ko je i kako artikuliše.

Prvo zato što je ona vještačka, kao i sve prethodne, i ima samo jedan cilj: proizvesti haos da se skriju tragovi očajno loše vladavine. Drugi razlog je što krivci (ima ih naravno više) realno ne zaslužuju da se o njima mnogo priča. Jedino što nam preostaje je da nestrpljivo čekamo dan kad će svi postati ružna prošlost.

I zvaničnici iz Evrope su se opredijelili za tu strategiju, odnosno ignoranciju i nereagiranje. Bruxelles i Washington znaju da se radi o blefiranju neodgovornih ljudi i ne žele im davati bilo kakav značaj, ostajući, međutim, spremni da jednim potezom spriječe bilo kakvu mogućnost sukoba.

Devedesetih godina prošlog stoljeća međunarodna zajednica je bila veoma aktivna postavivši s razlogom jugoslovensko pitanje u vrh prioriteta. Danas se o Bosni i Hercegovini skoro ne razmišlja, a nema ni razloga. Mi svijetu ne samo da nismo zanimljivi već iritiramo svakoga svojim autističkim ponašanjem.

Osim što je pokradena, loše vođena i zarobljena u iracionalnosti, osnovni razlog zašto je Bosna i Hercegovina potpuno neuspješna država i na stranputici vrlo je jednostavan. On nema nikakve veze s ratom. Nema ni sa ovom ili onom nacijom ili ideologijom.

Mi jednostavno nismo u posljednjih trideset godina ništa zajednički gradili niti tražili zajedničke interese. Namjerno ili nenamjerno, sasvim je svejedno, rezultat je isti. A i ono malo što smo udruženo napravili bilo je pod pritiskom velikih sila.

Naše pojedinačne snage niko nije ni htio ni znao uvezati u moćni zajednički i triput jači snop koji može sve izdržati i još više sagraditi. Kakvi god bili, imali smo čvrste temelje dogovorene u Daytonu da sagradimo svoju kuću. Skromnu, ali zajedničku.

Mi smo htjeli mnogo više, poput Vase Ladačkog čiju sudbinu zasad slijedimo. Da smo počeli udruženo djelovati na pomirenju sigurno bismo s vremenom sagradili nešto bolje i trajnije. Umjesto toga, mi smo sanjali sebične snove i za sve krivili druge. Svi snovi su bili različiti, ali su tako lijepo izgledali da niko nije osjetio potrebu podijeliti ih, znajući da će se sudariti sa snovima drugih.

Uz napomenu da sam svjestan kako je svaka generalizacija nezahvalna i netačna, većinski gledano Bošnjaci su, kao najveće ratne žrtve i najbrojniji narod sanjali o centralizmu i ukidanju Republike Srpske te računali da u centralističkom sistemu imaju dovoljno glasova da izglasaju bilo koju odluku do koje im je stalo, ne razmišljajući ni najmanje da li one odgovaraju Srbima i Hrvatima.

Po istom principu i izgovoru su se ponašali Srbi u doba Kraljevine Jugoslavije. To je izazvalo žestoku reakciju, prije svega Hrvata.

Bošnjaci takođe sanjare da će SAD ostvariti svaki njihov san, iznad svega ukidanje Republike Srpske.

Željeti da se ukine Republika Srpska nije grijeh sam po sebi već prirodno artikulisana želja na koju svako ima pravo. Insistirati, međutim, na ukidanju i ne obazirati se na činjenicu da preko milion ljudi to ni slučajno ne želi, prestaje biti želja a prerasta u grijeh, prejak povod za nepovjerenje, ali i državna šteta. Toga nikad nismo postali svjesni.

Tvrdim da od 1995. godine do danas nije prošao niti jedan jedini dan a da se u televizijskom programu, na bilo kojoj strani, nije govorilo o ratu

Srbi su, poput Hrvata u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, a u strahu od ukidanja Republike Srpske željeli po svaku cijenu sačuvati skoro konfederalnu formu uređenja države, sanjajući što veću samostalnost koja bi se jednog dana mogla završiti i odcjepljenjem, po istom principu kako se raspadala Jugoslavija. Ostaje pitanje na koje neću dati odgovor: da li bi se manje razmišljalo o samostalnosti da se već 25 godina svakodnevno nije pominjalo ukidanje?

Hrvati su također sanjali što veću samostalnost i treći entitet, administrativno identično uređen kao Republika Srpska. Ni oni ne bi imali ništa protiv odcjepljenja, ali to javno nikad nisu pomenuli.

Daleko je dan koji mora doći kad će se svi umoriti od snova koji bi se mogli pretvoriti u košmare. Tada će se, možda, sjetiti da je najbolje napraviti neku zajedničku platformu koja svima odgovara i od koje svi mogu imati samo koristi.

Niko nas ne sprečava da se ponašamo kao ljudi i da udruženim snagama normalno živimo na prostoru koji je naš, zadovoljavajući se onim što imamo jer to nam je sasvim dovoljno.

Ako, pak, želimo dobro i sreću samo sebi na štetu drugog, onda ćemo nastaviti živjeti kao posljednjih decenija. A to nije život već poniženje.

Rata neće biti, ali će ostati rat u ljudima, a bijeda i pustoš oko nas. Naš mir odavno je pretvoren u naš stalni nemir. U očajanju ljudi će nastaviti sanjati i rušiti snove, a na temeljima nedosanjanih snova gradiće nove kule od karata.

Ako želimo bolje i više za sve, to možemo uraditi samo zajednički. Držimo se stoga realnosti i mogućeg. Prestanimo očekivati spas iz inostranstva jer on neće doći.

Sami smo kovači svoje sreće, ali i nesreće. Čekajući državnike, zaboravimo ”lidere”, ne slušajmo šta govore, držimo se jedni drugih i pomozimo jedni drugima! Za početak lijepim riječima.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Idu čete biznismena, mrtva stabla pronose
    •  Udžbenici istorije: traženje istine preko trostrukih laži
    •  Život u carstvu ravnodušnosti
    •  Šta je Bosna bez Mlade Bosne?
    •  Ja sam Kanak tim se dičim, to ne može biti svak'!
    •  Neopasne rezolucije u dobu opasnih ljudi
    •  Posljednje evropsko ljeto
    •  Ukrajina – nasamareno čedo Zapada grca u izobilju smrti
    •  Dvjesta godina Srbije: od uzora do zazora
    •  Jugoslavenska Bosna i Hercegovina

> Svi tekstovi ovog autora