novinarstvo s potpisom
Priča o smjeni zagrebačkog nadbiskupa pojavljuje se periodično, sezonski, kao ljeti prometne gužve ili požari. I koliko god puta kaptolski kuloari tu informaciju demantirali, tumačeći kako Vatikan ne smjenjuje svoje biskupe osim ako ne počine ozbiljan prekršaj – poput bankrota Mariborske nadbiskupije zbog kojeg su smijenjeni slovenski biskupi – priča o skorom Bozanićevom odlasku tvrdoglavo živi nekim svojim životom, odvojenim od okoštalih kaptolskih struktura i njihovih medijskih glasnika.
Priča o Bozanićevoj smjeni opet je aktualna, ali uz minimalne korekcije. Nije riječ o smjeni, nego o unapređenju. Papa Franjo Bozanića povlači u Vatikan, gdje će mu dodijeliti neku kongregaciju, a na njegovo mjesto postaviti porečkog biskupa Kutlešu, koji je prije nekoliko godina u Istru stigao upravo iz Vatikana.
Kutleša je čovjek Vatikana za specijalne zadaće. Prije nekoliko godina papa Benedikt XVI. poslao ga je da zamijeni mons. Ivana Milovana, koji je morao odstupiti jer nije htio predati vrijednu crkvenu imovinu župe Dajla talijanskim benediktincima.
Razlike i razmimoilaženja između lokalne crkve i Vatikana ne završavaju samo u Dajli. Provalija između Kaptola i Vatikana svakodnevno se produbljuje. ”Crveni” papa i desničarski hrvatski biskupi nikako ne pronalaze zajednički jezik, bez obzira na to je li riječ o Stepincu ili izbjeglicama.
O dubini provalije što zjapi između njih svjedoči i vukovarska propovijed biskupa Egidija Živkovića. Njegove poruke o pomirenju i praštanju, o tome kako je došlo vrijeme da se podvuče crta, u usporedbi s onim što svakodnevno slušamo od hrvatskih biskupa zvuče zapanjujuće.
Ne mislimo pritom da je biskup Živković, gradišćanski Hrvat, u Vukovaru nastupio kao glasnik Vatikana. On je samo govorio ono što biskupi inače govore, a što od naših biskupa, međutim, čujemo rijetko ili nikako.
Živković nas poziva da ne generaliziramo i da nikad ne optužujemo cijeli narod, jer za zlo u Vukovaru nije kolektivno kriv srpski narod. U vukovarskim grobovima, rekao je, leže i Srbi koji su bili lojalni svojoj domovini Hrvatskoj. On, dakle, i u Srbima, a ne samo u Hrvatima, vidi žrtve, za razliku, primjerice, od vukovarskog gradonačelnika Penave, koji rezolutno poručuje kako se u Vukovaru može govoriti samo o hrvatskim žrtvama.
A kako govore hrvatski biskupi? Umirovljeni vojni biskup Jezerinac svoju je propovijed u Škabrnji iskoristio kako bi još jednom podsjetio kako su pobunjeni Srbi i JNA prije 27 godina u Škabrnji nevine civile ubijali iz vatrenog oružja iz neposredne blizine, udarali ih po glavi hladnim oružjem, mučili ih do smrti, a mnoge iznakazili i pregazili tenkovima. Naravno, Jezerinac sumnja u mogućnost istinskog suživota.
Katolička Crkva u Hrvatskoj, odnosno njezin vrh, osim iznimki poput biskupa Uzinića, predstavlja suštu suprotnost Franjinoj viziji Crkve, iako iz Kaptola, zahvaljujući oportunizmu crkvene hijerarhije, nećete čuti ni riječ protiv pape Franje. Njihova Crkva i Crkva ”južnoameričkog ljevičara” nisu iste crkve. Bozanić nije Franjin izbor, i zato je njegov odlazak, vjerujemo, samo pitanje vremena i načina.
A dobro znamo da Vatikan uvijek pronađe način da provede svoju volju.
(Prenosimo s portala Novog lista).
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM. HVALA! KLIKNITE OVDJE.