Bozanić opet prijeti: ne zazivamo Jugoslaviju niti želimo novi rat!

Dođoše tako neka vremena u kojima se s oltara opet prijeti. Prijeti se onima, takva je sada moda kod hrvatskih nacionalista, koji se usudiše biti blagi i dobrohotni prema jeziku.

Ovako je, na primjer, zvučala prošlotjedna uskršnja, da, dobro čitate, uskršnja prijetnja zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića:

”Nažalost, kao što nam svjedoči daljnja i bliža prošlost, a jednako tako i neki suvremeni događaji kojima smo svjedoci, svaki put kada se želi razgraditi hrvatske vrjednote, udara se na kulturu i jezik, kao priprema za političke i vojne osvajačke pohode ili kao neki novi-stari, prikriveni pokušaj, nakon već neuspjelih geografskih asocijacija koje su u prošlom stoljeću završile nametnutim ratovima.

Živimo u vremenu snažnih kulturoloških promjena, susreta jezika i kultura, tradicija i nazora. Važno je stoga čuvati svoj nacionalni identitet upoznajući vlastitu kulturu i biti odgajan u njezinu krilu, da bi se njezine vrjednote mogle prenositi drugima koji su otvoreni za plodonosan susret. Toj je razmjeni u konačnici cilj živjeti istinitost otajstva života koja je divno izražena u hrvatskom jeziku i kršćanskim običajima.”

Hajde, mogao bih tolerirati kardinalov novogovor o nekakvim ”vrjednotama”, ali kako izaći na kraj s optužbom (sličnoj onoj koju već pročitah u Glasu Koncila drugim povodom) da udaram(o) na kulturu i jezik kao priprema za političke i vojne osvajačke pohode te uništenje Hrvatske i vraćanje Jugoslavije?!

Hajde, mogao bih tolerirati kardinalov novogovor o nekakvim ”vrjednotama”, ali kako izaći na kraj s optužbom (sličnoj onoj koju već pročitah u Glasu Koncila drugim povodom) da udaram(o) na kulturu i jezik kao priprema za političke i vojne osvajačke pohode te uništenje Hrvatske i vraćanje Jugoslavije?!

Pomislio je valjda čovjek da mu kardinalski grimiz (znak da mora biti spreman dati život za Krista, Crkvu i čovječanstvo) daje pravo stavljati nož pod grkljan onih koji se ne slažu s jezičnim purizmom i diktaturom jezičnih nacionalista.

I paradoksalno je to da (nad)biskup koji najgore govori hrvatskim jezikom (a i tretman kod logopeda bi mu bio nužan) uzima sebi za pravo da se služi Isusovim uskrsnućem kako bi obračunao s nepoćudnima. A i slaba ti je teologija, monsinjore! Jer, kako je napisao jučer Peter Kuzmič na našem portalu, ”Uskrs je pobjeda u kojoj nema osvete, a Uskrsli je suveren života kojeg ne možemo okačiti na zid ni objesiti oko vrata. Njega se ne može masovno proizvoditi niti s njim na bilo koji drugi način manipulirati”!

Elem, tko tvrdi da štiti čistoću jezika (nije Bozanić jedini za Uskrs glumio filologa, činio je to i predsjednik HBK, zadarski nadbiksup Želimir Puljić, a bilo je i drugih) taj misli da postoji neko idealno stanje jezika za sva vremena i da je jezik nekada bio čist.

Međutim, u lingvistici je poznato, kako tumači dr. Snježana Kordić, da u prošlosti nikada nije postojalo neko stanje čistog jezika i da nijedan jezik nije čist.

I engleski, koji manje-više svi koristimo, se sastoji osamdeset posto od stranih riječi. Tako da je tvrdnja o nekadašnjoj čistoći jezika običan mit, dio onog poznatog mita o zlatnom dobu, uvjerenja da je nekad postojalo idealno stanje koje treba ponovo uspostaviti.

Pomislio je valjda čovjek da mu kardinalski grimiz (znak da mora biti spreman dati život za Krista, Crkvu i čovječanstvo) daje pravo stavljati nož pod grkljan onih koji se ne slažu s jezičnim purizmom i diktaturom jezičnih nacionalista

Činjenica je da ne postoji idealno stanje jezika za sva vremena. Naprimjer, u 19. stoljeću jezik je bio idealan za potrebe ondašnjeg vremena, a kad su se potrebe dijelom izmijenile, s njima se izmijenio i jezik da bi ih zadovoljio, pa je stoga opet idealan.

U budućnosti će, što prije to Bozanić shvati, manje će patiti, također dolaziti do promjena i jezik će se donekle razlikovati od današnjega kako bi bio što bolje prilagođen potrebama novog vremena.

Lingvisti poput dr. Kordić znaju da se ne može govoriti o kvarenju jezika, nego o tome da se jezik stalno mijenja i da se to ne događa po naredbi, ne dolazi to po zahtjevu nekog profesora, akademika ili lektora, nego taj proces uzrokuju temeljne ljudske potrebe, dolazi iz mase govornika.

Ali ovu kolumnu i ne pišem jer me Bozanić oklevetao, optužio da pripremam rat i da uništavam hrvatsku samobitnost. Ne, imam potrebu široj publici pojasniti karakter Bozanićeve zablude.

Da, naravno da stanovite razlike postoje, ali praviti od toga dva, tri ili četiri posve različita jezika, to mi se čini smiješnim. Dolazim iz španjolskog govornog područja i dobro znam što ovdje branim. Daleko veće su razlike jezika koji sam govorio u Buenos Airesu i onog, recimo, koji se govori u španjolski Granadi (navodim taj grad jer je u njemu moja supruga živjela godinu dana na specijalizaciji iz španjolskog koji je učila u Heidelbergu, pa poznajem neki tamošnji partikularizam) nego između jezika Zagreba i Beograda, Podgorice, Mostara ili, ako baš hoćete, Hrvata iz Janjeva na Kosovu.

Eh, sad, da se malo našalim, priznajem samo jedno pravo, a to je pravo Bosanaca da brane svoj bosanski jezik u kojem se ne kaže ”molitva” već ”móltva”.

A sada bez šale, jer o Bozanićevoj gluposti je riječ.

Jedna svijest o tome koliko je to jedan jezik na nivou sporazumijevanja i na nivou razumljivosti. Nivo razumljivosti ide do devedeset i ne znam koliko posto, ovisi o kulturi, jer onaj tko je završio veliku maturu razumije praktički sve. Onaj tko je polupismen, taj ”ne razume šta ti to bre, nadbiskupe, znači”. Premda nisam nepismen, ja slabo ipak razumijem bednjanski, Bozanića i HDZ-ovca Branka Bačića koji je rodom iz Blata na Korčuli.

Lingvisti poput dr. Kordić znaju da se ne može govoriti o kvarenju jezika, nego o tome da se jezik stalno mijenja, i da se to ne događa po naredbi, ne dolazi to po zahtjevu nekog profesora, akademika ili lektora, nego taj proces uzrokuju temeljne ljudske potrebe, dolazi iz mase govornika

Kakva god bila administracija u bivšoj Jugoslaviji, može se kazati da je poštovala varijantu, da su zakoni izlazili na hrvatskoj varijanti, na srpskoj varijanti, jedan do drugoga, bosanski je na neki način imao obilježja i jedne i druge varijante.

Srbi su brojniji, dva i pol puta ih je više nego Hrvata. Postoji ta snaga stvari, to jest frekvencija upotrebe. I ta frekvencija upotrebe je jedna stvar koja je sigurno utjecala i preko Beograda dolazila u Zagreb. O tome se može govoriti znanstveno, o tome se može govoriti sa stanovitim razumijevanjem, a ne ”vidi, oni nama nameću”, dok glupi Pilsel i zločesta Kordićka razgrađuju Hrvatsku i stvaraju opet Jugoslaviju.

Ma tko ti nameće jezik? Nisam nikad doživio da mi netko kaže ”moraš upotrebiti ovu reč”, a objavio sam u Beogradu ne znam koliko već intervjua, eseja i kolumni.

Sjećam se jednog razgovora s prof. Matvejevićem. Kaže mi ovako: ”Antun Branko Šimić ostavio nam je svoje djelo na ekavici, kao što je pisao mnoge stvari Krleža, Krleža je napisao ‘Izlet u Rusiju’, Tin Ujević je napisao dosta toga na ekavskom. Antun Branko Šimić ima jednu rečenicu koju nitko od ovih sadašnjih, mojih nekadašnjih hercegovačkih prijatelja neće da ponovi, kaže doslovce: ‘I ovako je teško biti pjesnikom i piscem maloga naroda, a što bi tek bilo od nas da se nismo opredijelili za zajedničku formu koju je predložio Vuk Karadžić’.”

Pojasnio mi je Predrag da kazati je kako je Vuk nešto napravio kao neki velikosrbin jedna velika povijesna laž. ”Vuk je imao teške odnose sa knjazom, dakle s administracijom, s državom srpskom, imao je teške odnose s pravoslavnom crkvom koja je htjela taj crkvenoslavjanski da nametne. Vuk je jedan čovjek koji je računao na pomoć od Hrvata, i ta pomoć mu je pomogla da svoju reformu na neki način, eto, tako sprovede.”

Da su ustaše još godinama pokušavale rascijepiti svojim inovacijama taj jezik, ne bi napravili dva jezika. Eto, nadbiskupe koji prijetiš, tako ti stoje stvari.

Kako gledati na jezik? Važno je da se unese jedan normalan diskusioni diskurs u naše priče o jeziku. Neki primjeri koji su poznati u svijetu, gdje postoje stanovite varijantske razlike između njemačkoga u Austriji i njemačkoga u Njemačkoj ili Švicarskoj, a da ne govorimo o dijalektalnim razlikama, o jeziku koji se govori u Münchenu i o jeziku koji se govori u Hannoveru. Zatim francuski u Kanadi, francuski u Francuskoj; moj jezik iz Buenos Aires i onog u Meksiku, Santiagu ili Madridu, jezik kojim sam govorio u São Paulu (hajde, da vas čujem, pokušajte izgovoriti ovo slovo ”ã” u portugalskoj varijanti južnog Brazila, da vas vidim, junaci) i portugalski iz Lisabona, i tako dalje i tako slično.

Dakle, što god tvrdio msgr. Jozobozo, te muke s jezikom mogle su se, i moraju se, kao i razlike prave, drukčije objasniti. I uzeti u obzir mišljenja najvećih ljudi, najvećih ljudi od pera. Krležino mišljenje, na primjer, koje je izišlo u Matvejevićevim ”Razgovorima s Krležom”, gdje je Krleža molio da sugovornik da javnosti njegovo tumačenje kako su ”hrvatski i srpski jedan jezik koji Hrvati zovu hrvatski, Srbi srpski”. Naravno da je tako

Uvijek sam razlikovao to, učio sam naime u školi: sve su to razlike koje prirodno postoje iz slobode jezika. Ali ne tako da bi se moralo mijenjati stavove stubokom, pred javnošću, rušiti ugled pristupa jeziku, rušiti nešto možda time u samome jeziku. Uvjeti u kojima se razvijao jezik u Hrvata i u Srba su bili takvi da je doista moralo dolaziti do stanovitih razlika i te razlike se mogu priznati a da se pritom ne govori o dva jezika, o tri, četiri jezika.

Dakle, što god tvrdio msgr. Jozobozo, te muke s jezikom mogle su se, i moraju se, kao i razlike prave, drukčije objasniti. I uzeti u obzir mišljenja najvećih ljudi, najvećih ljudi od pera. Krležino mišljenje, na primjer, koje je izišlo u Matvejevićevim ”Razgovorima s Krležom”, gdje je Krleža molio da sugovornik da javnosti njegovo tumačenje kako su ”hrvatski i srpski jedan jezik koji Hrvati zovu hrvatski, Srbi srpski”. Naravno da je tako.

Ne treba se zavaravati: iza forsiranja čistoće o jeziku ne stoji ništa drugo nego želja određenog broja kroatista da sebi daju veću važnost, da budu jezični policajci, prisutni u svakoj pori društva. I, dakako, da se okrene velika lova. Ovima pak sekundiraju šupljoglavci u mantijama, premijer, Predsjednica, nekolicina novinarskih vjetropira i neki politički trećeligaši.

Ništa zato. Homo sapiens govori već 100.000 godina iako čitavo to vrijeme nisu postojali instituti za jezik, akademije, histerični prelati i spašavalačke ekipe jezikoslovaca. Sva je prilika da će tako i ostati.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora