autograf.hr

Krleža je prvi put posjetio Prag 1924. na proputovanju za Dresden, Berlin i Moskvu. Kad su novinari saznali da je u Pragu, okupirali su recepciju hotela u želji da mu postave neka važna pitanja. Krleža svjedoči da nije ni oprao ruke kad mu je stigao taj neočekivani poziv. Spustio se na recepciju, sjeo u fotelju […]

U svojim briljantnim zapisima sakupljenim u knjizi ”O glazbi” (priredila i izvanrednim uvodom popratila Bosiljka Perić Kempf, objavio nakladnik ”Mala zvona”, Zagreb) prepunim osjećanja i razumijevanja glazbe i muziciranja, erudicije, znanja, fine ironije i dubinskog poznavanja političkog i povijesnog, društvenog i socijalnog konteksta i specifičnih nijansi hrvatskog usuda, koje je kongenijalni filmski režiser Zvonimir Berković […]

Dragi Peđa, pišem ti iz našeg rodnog Mostara, dubokog grada što izjednačuje duše i što se otvara poput smrti i poput sna. Mostar je grad loših vijesti. Evo malo optimizma: upoznao sam u našem gradu neke divne mlade ljude koji vode kulturu i Mostaru vraćaju dah i ispisuju znakove NADE. Sklopili smo bratstvo po temama […]

Još jedna godina novog milenija je na izmaku. Bilanca?! Pozdravili smo dolazak osam milijarditog stanovnika Planete. Opasni mikrosvijet je još tu. Shvatili smo da s klimatskim promjenama nema šale. I – dogodio se 24. veljače! Mir u svijetu stavljen je na kocku, nuklearna katastrofa nikad bliža, posljedice nesagledivih razmjera.

Iza Dubrovnika i Dubrovčana je obljetnica oslobođenja grada, ali i ubojstava na otoku Daksi, kojega su počinili partizani u listopadu 1944. Kako ukazuju povijesni podaci, nakon ulaska partizanskih postrojbi u Dubrovnik, na spomenutom su otoku 24. listopada likvidirali 53 građanina zbog sumnji na suradnju s fašističkim okupatorom. Pobijeni su bez ikakvog suđenja.

Veliki pisac, novinar, kritičar, nemilosrdni polemičar Igor Mandić otišao je na onu stranu, u ”veliko bezglavo ništa” (Krleža). Uz ovaj naslov sad bi mi rekao: Ma ćo mona, koša ti škrivi monade de mi… Premda je sam sebe tako titulirao – MOJA MALENKOST…

Četvrtog veljače navršilo se pet godina od smrti akademika Predraga Matvejevića. Profesor rimske La Sapienze, pariške Sorbone i Sveučilišta u Zagrebu, ovaj je rođeni Mostarac, član Prodijeve Komisije mudraca za Mediteran, autor iznimnog i intrigantnog književnog opusa. U književnosti se najavljuje monografijom o Jean-Paulu Sartru 1965.

Na kraju jedne strme ulice u Puli ima jedna vulkanizerska radionica u kojoj majstor Oto krpi i mijenja automobilske gume. Oto ima, čini mi se, četrdeset i neku, iako bi mu mogla biti i pedeset i neka, ali on je od onih mršavih, žilavih, skladno građenih i kao struna napetih muškaraca, koje se obično nikad […]

Poznato je da naš narod prezire i mrzi svoje ljude koji su se po ljepoti i snazi nekog svog izraza istaknuli, i time odskočili od prosjeka većine. On za takve ili ne želi čuti, ili ih trpa u neku svoju mašinu za mljevenje mesa i pravi od njih dobre i masne seoske kobasice, koje upravo […]

Kič koji je ovih dana preplavio groblja, ponajbolje svjedoči o tome kako smo postali bića koja su zaboravila umirati i živjeti. Onaj tko se nije u stanju ispravno odnositi prema smrti, ponajprije vlastitoj, koja se još uvijek nalazi s onu stranu našeg iskustva, zasigurno ne živi ljudskim životom. Ljudski život obilježava svijest o prolaznosti, ali […]

Na tri police kućne biblioteke, u dva su do tri reda knjige s potpisom. Većinom imaju i posvetu, ali nađe se i onih koje su samo s autografom, nabrzinu našaranim kemijskom olovkom. Pomiješane su tu knjige posvećene meni, poznatih, polupoznatih i savršeno anonimnih pisaca, s knjigama koje su posvećivane drugima, također poznatim i nepoznatim.

U posljednjoj strofi posljednje Matoševe poetske konstrukcije ”željeznicu guta već daljina”. Ta daljina uvijek je mitski u ravnoj plohi rastegnuta u beskraj, pod kupolom neba koje smračeno, u sumrak preko ravnice zalegne onako kako tišina svoje tijelo u san položi na mjestima gdje nema ljudi. U Slavoniji je malo ljudi, manje ljudi no ikad, pa […]

Je li historija luda i nesretna mjerom ludila i nesreće onih koji je stvaraju, ili ona ima neko posve svoje, od ludila i nesreće ljudi odvojeno i zasebno biće? Robujemo li njezinu ludom i nesretnom usudu, ili nam je sloboda od njezina ludila i nesreće darovana zajedno s patnjama kojima smo radi nje morali biti […]

Na vijest da je neki poremećeni dvadesetdvogodišnjak iz Kutine došao na Markov trg, na adresu predsjednika Vlade, zapucao rafalom iz strojne puške i s četiri metka ranio policajca koji je tu stražario, gotovo nagonski sam se trgnuo i pogledao policu s knjigama. Slučaj o kojem su uzrujano izvještavali svi mediji bio mi je poznat, čitao […]

Alfred Nobel se suočio s velikim moralnim problemom nakon izuma dinamita, eksploziva u suhom, bezopasno-prenosivom stanju. Njegov izum je omogućio široku upotrebu eksploziva u mirnodopske svrhe, ali istovremeno i kao eksplozivnog sredstva za ubijanje ljudi. Ubojitost njegovog izuma je preovladala.

”Niš ne brini, zajedno ćemo bježat u planine – ovdje je još i gore nego vama tamo, to ti odlično znaš. Možda da formiramo NPB – Nove partizanske brigade”, tješi me Ferida. A ja bih u planine, ali one od Bijelog dugmeta – ”hajdemo u planine, jer  tamo nema zime”.

Kad netko, u razmjeni misli o nečemu što duboko zabrinjava, samouvjereno zaključi: ”Ja sam optimist!”, zašutim. Optimizam je Ambrose Bierce u svome ”Đavoljem rječniku” definirao kao ”intelektualni poremećaj kojemu nema lijeka osim smrti”.

“Riječka farsa” 1919.-1924.; evo metaforičkoga kraja zapravo ”idiličnih”, gotovo literarnih međunacionalnih odnosa kakve je na jedvite jade uspjela nama ovdje nametnuti Carevina kao svome Primorju, izravno podčinjenome Kruni, kroz višejezištvo i regionalni multietnički parlamentarizam, nakon kojih počinje fašistički etnokulturocid, austrougarski egzodus, pa slavenski egzodus, da bi se sve ubrzo strovalilo u strahotni novi rat, pa […]

Jugoslavija je pripadala ”istočnom djelu polutke” i socrealizmu u umjetnosti – no Krleža je već 1929. kritizirao ždanizam i inzistirao na pravu umjetnosti i kulturnjaka na individualne i vlastite puteve, na regionalne i lokalno divergentne tradicije i eksperimente sa stvarnošću.

Tri puta sam bio kod njega na neurokirurgiji u bolnici u Vinogradskoj. Jednom zajedno s časnom sestrom dr. sc. Valerijom Kovač, profesoricom na Katoličkom bogoslovnom fakultetu (KBF) Sveučilišta u Zagrebu. Bio je na aparatima, u komi, bez svijesti, pa nisam siguran da nas je čuo.

”Nestalo je jednog od najvećih seljačkih tribuna današnjice, i ne samo naše. Jer je retko ko, i retko u kojoj zemlji, razumevao dušu seljaka i umeo kroz tvrdu koru njenu naći siguran put ka ljubavi njegovoj. Umeo je naći ovaj put, jer je i iz njegova srca govorila ljubav prema onome koji je patio, a […]

Nije lako biti Srbin u Hrvatskoj. Nije to problem dvostrukog identiteta koji se rješava Teslinom formulom o srpskom rodu i hrvatskoj domovini. Uostalom, Srbi u Hrvatskoj pretežno govore čistim hrvatskim književnim jezikom, o hrvatskim kraljevima znaju više nego o svetom Savi i Nemanjićima, završili su hrvatske škole i rade u hrvatskim institucijama, plaćaju poreze, važni […]

Smeta me nešto što je naizgled detalj i verbalna ekvilibristika. Ne prihvaćam i zapravo me smetaju objašnjenja da su Hrvati zdušno prihvatili antifašizam, da su otišli u partizane jer su dobro računali i da smo se tako našli na pobjedničkoj strani. Kaže se da je Hrvatska postala moguća jer smo se našli na strani pobjednika.

Na ovim našim brdima i dolinama od Vardara do Buja, od Prevlake do Štrigove stoljećima smo se službeno petljali ne samo s neimaštinama, bolestima, tlakama, okupacijama, ratovima, seksualnim i ostalim revolucijama – nego i s jezičnim nevoljama. Iako je u tome narod bio najmanje kriv, jer je živio kako je mogao, a govorio kako je […]

Shakespeare je vječit i univerzalan. On bolje od filozofskih traktata pokazuje pravu ljudsku prirodu. Najbolje su njegove tragedije o vladarima. Hamlet, Henrik IV., Richard III., pa Julije Cesar, Kralj Lear, Timon Atenjanin ili, meni najdraži komad, Macbeth.

Priznajem, neumjesno je s moje strane – ali mene slučaj vjeroučitelja koji je onako zaneseno držao prodiku djecu o nabijanju na kolac i strijeljanju nekako više zasmijava nego sablažnjava.

Igor Mandić, ”Predsmrtni dnevnik”, VBZ, 2017. Jednom kada umre Igor Mandić, bit će već kasno. Ako netko poslije bude istraživao tko je bio i čime se bavio taj čovjek, o čemu je, kad i koliko pisao taj pisac, bit će primoran da započne od kraja i od načina na koji se zemlja u kojoj se […]

Narodu je ovoga dosta. Noćnih replika i smijeha u Saboru, zazivanja izvanrednog stanja i oštrog vojničkog hoda Predsjednice, oporbenjaka koji ne znaju računati do pet, petljavih sudova kojima se ne vjeruje, potkupljivih medija, grintavih oporbenjaka (u koje možda i ja spadam).

Stota godišnjica Oktobarske revolucije u Rusiji, koja je izravno utjecala na stvaranje SSSR-a i bila višedesetljetnom inspiracijom praktično svim lijevim pokretima u svijetu, obilježava se u vremenu koje umnogome nalikuje tridesetim godinama u Europi. S ključnom razlikom da jako mali broj građana danas pokušava pronaći odgovore na ljevici, a napose onoj komunističkoj.

U Parizu je u 91. godini života umro Stanko Lasić, hrvatski književni povjesničar i teoretičar, Krležin biograf, te kulturni povjesničar koji je otvorio niz tema hrvatske kulture, koje su prije njega bile zaboravljene ili marginalizirane. Premda je desetljećima živio i predavao u inozemstvu, Lasić je bio aktivan u hrvatskoj sredini, te ostao upamćen po nekoliko […]

Svi ste pročitali tu priču, o poznatom jednom uglednom gradonačelniku, brižno njegovanom i dobrostojećem gospodinu aristokratskih manira, koji svoje dijete šalje na studij u Zagreb i priprema za život što ga čeka, pa – usprkos tome što dugački red ubogih mladaca iz siromašnih obitelji tu stipendiju čeka kao jedinu šansu za fakultet, i usprkos tome […]

Par stvari o kojima mislim da mogu govoriti kada govorim o jeziku Na pitanje: jesam li, kao korisnik jezikâ i njihov su-kreator (ostvarujući se uglavnom u mediju književnosti, znanosti o književnosti i književne kritike) ili nisam pozvan javno se o jeziku očitovati, kreirati jezičnu politiku, re-kreirati i korigirati jezik(e),

Dođoše tako neka vremena u kojima se s oltara opet prijeti. Prijeti se onima, takva je sada moda kod hrvatskih nacionalista, koji se usudiše biti blagi i dobrohotni prema jeziku.

Nešto je dobro i utješno u ledenom valu koji je u prvim danima 2017. zahvatio dijelove istočne i srednje Europe te cijeli Balkan.

Poznati glumac za ”Novosti” govori o svojoj borbi protiv svih nacionalizama, filmskom i kazališnom radu te ljubavi prema nogometu: Otpočetka sam bio protiv rata i svih nacionalizama koji su ga proizveli. A danas me, eto, opet prozivaju da baš ja iznova govorim o uzrocima i posljedicama rata i da me ponovno razvlače po novinama, izvrćući […]

U vrijeme moje mladosti postojala je jedna zagonetna društvena skupina – borci. Po njima su se nazivale ulice, bolnice i škole. U školama se govorilo da su se žrtvovali za nas. Malo prerano sam gledao film ”Kozara” i danima sanjao kako borac svojim dlanom zaustavlja oštricu bajunete i spašava djecu.

Mnogi drže da je Krleža udaljen od kršćanskih, to jest biblijskih vrijednosti ‘kao vrag od tamjana’, što je folkloristički preoblikovan biblizam, objašnjava poticaj za svoj rad Garvanović-Porobija te dodaje da je njezina ideja bila srušiti ili barem uzdrmati ideološku predrasudu od koje često ne vidimo vrijednosti.

Opaska uredništva: donosimo razgovor s Vlahom Bogišićem, priređivačem Krležine knjige ”Bela, dijete drago”, pisma Miroslava Krleže voljenoj, koja je objavljena na početku ljeta u izdanju Ljevaka. Razgovor je objavljen u tjedniku Novosti u povodu izlaska knjige ali i povodom Festivala Miroslav Krleže održan početkom srpnja.

(Opaska uredništva: zbog godišnjeg odmora autorice ponavljamo raniju kolumnu). Čini se kao da katoličanstvo u Hrvata u ove naše dane ima tek jednu svrhu – da služi malograđanštini. No, što to zapravo znači biti malograđanin? Kao da smo riječ, premda ne i njezin sadržaj, izbacili iz opticaja zajedno s Nušićem, Popovićem i Krležom. A jedva tko […]

Imao sam dvanaestak godina kada sam ispod prikaza gramofonske ploče nekoga već zaboravljenog rock benda u sarajevskom omladinskom listu Naši dani prvi put naišao na ime Zlatka Galla. Taj nimalo domišljati pseudonim prizivao je “Pjesmu mrtvom čovjeku” Miroslava Krleže, koju sam čitao prošloga raspusta, kad i druge Krležine pjesme.

Kamenovanje srbijanskog premijera Aleksandra Vučića zasjenilo je sve što se jučer dogodilo u Srebrenici, izbivši u prvi plan i svih inozemnih vijesti. Čin je bio divljački, nespojiv s bilo kakvim boljim običajem na Balkanu (gdje se govorilo: gost u kuću, Bog u kuću, pa makar koliko gost bio mio ili nemio), napokon i neopisivo stupidan: […]

Biografija Josipa Broza Tita koju su napisali Ivo i Slavko Goldstein najobimnija je, najdetaljnija i najobuhvatnija njegova biografija napisana posljednjih godina. Ona pokriva apsolutno sve aspekte njegova života i političkog djelovanja, pa i one najkontroverznije. Na knjizi “Tito” su autori radili nekoliko godina, a o kako je temeljitom radu riječ pokazuje i činjenica da rukopis […]

Vlaho Bogišić preturao je po Krležinoj rukopisnoj zaostavštini u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, i iz ovećeg bračnog epistolarija odabrao sto njegovih i Belinih pisama, kronološki ih nanizao, i napisao svojevrsni vodič kroz pisma i imenik najfrekventnijih osoba koje se u njima spominju. Sanja Jovičić uredila je rukopis, poštujući, između ostalog, sve Krležine i Beline pravopisne […]

”Ti si jedan hrvatski krvnik svog naroda, izrod, hulja. Znam te stara jugoslavenčino. Okružen si huljama, zlotvorima pa ne znaš što radiš. Za milione Hrvata, zapamti, je Tuđman Bog – svetinja. A tko dirne u svetinju, znaš što ga slijedi.”

Prvo si bio anti-Hrvat ako se ne slažeš s prosvjedom, a sad je dovoljno da izneseš gole fakte. Poput onog da vođa prosvjeda mjesecima spava u kući namijenjenoj svim 100-postotnim ratnim vojnim invalidima u zemlji. Antihrvatstvo, time i hrvatstvo, postaju etikete. Netko želi monopol na hrvatstvo.

“Posljednji dani čovječanstva” (Die letzten Tage der Menschheit, 1922) monumentalan je dramski kolaž o civilizacijskoj kataklizmi Prvoga svjetskog rata, antiratna drama u kojoj je Karl Kraus kritički bespoštedno dao sveobuhvatnu panoramu života austrijskog društva u doba “kad su operetni likovi igrali tragediju čovječanstva” i prikazao raspad cijele jedne epohe.

Čini se kao da katoličanstvo u Hrvata u ove naše dane ima tek jednu svrhu – da služi malograđanštini.   No, što to zapravo znači biti malograđanin? Kao da smo riječ, premda ne i njezin sadržaj, izbacili iz opticaja zajedno s Nušićem, Popovićem i Krležom. A jedva tko da još čita Baudelairea, Flauberta ili Brechta. Ili […]

”Glupost na vlasti”, da parafraziram naslov jedne urnebesne komedije Ateljea 212 iz sedamdesetih, pod nadmoćnom maršalskom palicom nepravedno zaboravljene Mire Trailović. Tad je podsmeha na račun večite vladavine gluposti bilo koliko hoćete na tom mestu, sa kultnim komedijama Aleksandra Popovića (”Krmeći kas”, ”Druga vrata levo”, ”Kape dole!”; ove poslednje dve je sama Mira uklonila sa […]

U tv-emisiji, kultnoj (makar u beogradskom ataru, jer nema nacionalnu frekvenciju) ‘‘Nivo 23“, koju na Studiju B već dve decenije uživo stvara novinar Velja Pavlović, ovog ponedeljka (28. april, 23-24 sata) gostovala je filmska autorka i medijska analitičarka Bojana S. Knežević.   Do pre mesec dana za ovu mladu, i, videlo se, veoma lepu devojku […]

Kao novinar, u četrdesetogodišnjem radu Vlado Rajić (1951.) je prošao sve forme i većinu uredničkih mjesta, a upokojenjem Vjesnika, posvećuje se književnom stvaranju. Kreće s pripovijetkama i kraćim cjelinama, nastavlja romanom za djecu i mladež “Ljetovanje s čovjekom koji nije moj tata” (Alfa, 2013.) a u siječnju 2014. godine EPH Media objavljuje mu pravosudni triler […]

Nepravomoćna presuda novinarki Slavici Lukić zahtijeva komentiranje, kako u pogledu slobode novinarskog izvještavanja, tako i u pogledu utvrđivanja što je javni interes. Smatram da ta presuda Općinskog suda u Zagrebu ugrožava i novinarsku slobodu i javni interes.   Postoji teza da se nepravomoćne presude ne komentiraju – ali to se, u trodiobi vlasti, odnosi samo […]

U telefonskom razgovoru Predraga Matvejevića s novinarkom Radio Beograda Melihom Pravdić na samom početku Matvejević kaže da govore istim jezikom i naglašava potrebu da se depolitizira jezik:   Ono što odavno znamo i što je viđeno i drugdje u svijetu: jedna velika opasnost da jedan državni ili politički jezik ovlada jezikom, vidjeli smo mnogo takvih […]

U srpskoj virtuelnoj kulturi, virtuelnoj zato što sve što vredi nastaje mimo sve slabijih i uneređenijih institucija, ima približno tri hiljade pisaca. Tu računam one koji su deo nekog udruženja. A takvim udruženjima ni broja nema. U najstarijem, Udruženju književnika Srbije (poznata šifra: Francuska 7), nahodi se oko dve hiljade članova, ni oni tamo ne […]

U svojem napisu ‘‘Valjalo bi rasvijetliti sve okolnosti slučaja kad je Šušak 29. 11. na svinji napisao Tito“ (Jutarnji list, 25. siječnja, Autograf.hr, 28. siječnja, Osvrt dana, ”Proročanstvo o svinji”) Ante Tomić se zalaže, onako usput, u ležernom tonu, konfabulirajući temu kako mu tog časa pade na pamet, za posao naznačen u naslovu. Nije razvidno […]

Da je Željko Ivanković sjeo pisati knjigu eseja, pod pretpostavkom da oni nisu tek tekstovi izabrani iz više desetaka objavljenih eseja u rasponu od dvadeset i pet godina, zasigurno bi imao one nedoumice kakve je naveo u uvodu svoje, vjerojatno i najznačajnije, knjige, 700 dana opsade, gdje se dvoumio želi li pisati dnevnik poput Manna, […]

U jednom ogledu, nastalom potkraj 19. stoljeća, Matoš je zaključio da putovati znači gubiti iluzije. Nema dvojbe da je Matoš jedan od najvećih hrvatski pisaca – i putopisaca – ali kao vojnom dezerteru, njegova inozemna lutanja bila su više vođena razlozima nužde nego slobode. Spomenuti ogled objavljen je 1898. u zagrebačkim ”Narodnim novinama”, a nastao […]